SPORTSKI MUZEJ: Legendarni Eusebio s igračima Croatije Toronto pjevao Vilu Velebita!

Autor: Andrija Kačić Karlin

'Najviše mi je žao što priznanja, fotografije i novinske izreske nisam donio natrag kući u Osijek, bilo je to u doba Jugoslavije presumnjivo, da me ne proglase narodnim neprijateljem. A kad smo bili u Portugalu s juniorskom hrvatskom reprezentacijom rado me primio Eusebio i došao među naše mlade hrvatske nogometaše i rukovao se sa svakim.'

Njegov je put bio osebujan, no čist kao suza. Ivica Grnja, rodom iz Darde, 68-godišnjak, nekad izvrstan nogometaš, poslije sjajan trener i pedagog – dobio je nagradu za životno djelo Kluba navijača Uvijek vjerni, nagradu kojom mu se navijači, pristalice hrvatske reprezentacije zahvaljuju na doprinosu našem nogometu.

Grnje, kao igrača, se sjećaju samo stariji, što je i shvatljivo. Igrao je u trima osječkim klubovima: Željezničaru (1967-68) i Metalcu OLT (1968-72). Uočili su ga u Osijeku u kojem je proveo deset godina (1972-82) i odigrao 520 utakmica, nakon čega je bio jednu sezonu u belomanastirskoj Šparti (1982-83).

 Još je poslije toga igrao jednu godinu u svom starom klubu Metalcu OLT (1983-84). Tijekom igranja za Osijek u dva navrata kratko je igrao u Sjevernoameričkoj nogometnoj ligi za  Croatiju iz Toronta (1976).  Kad se Croatia iz Toronta udružila s Toronto Metros, nastao je klub Toronto Metros-Croatia. Godine 1979 klub je prodan i preimenovan u Toronto Blizzard. Igrajući s Ivanom Lukačevićem i Eusebiom osvojio je naslov prvaka NASL-a 1976. godine.

Bio je napadač, i to izvrstan, probojan, nesalomljiv. Odlikovala ga je brzina, dobar dribling, okretnost i vrlo dobar centaršut. Nekoliko je puta igrao za razne uzraste jugoslavenske reprezentacije (olimpijska, mlada, B-reprezentacija). Nakon što je završio sezonu s Metalcem OLT 1984.  ostavio se igranja i prešao u trenere. Iste je godine počeo raditi kao nogometni trener u Osijeku. U Osijeku je radio sa svim uzrasnim kategorijama. Uskoro je došao i do trenera prve postave Osijeka, Belišća i Đakova.

Pomoćnik na klupi hrvatske reprezentacije

Bio je pomoćni trener Dražanu Jerkoviću 17. listopada  1990. godine u Zagrebu, u prvoj utakmici hrvatske reprezentacije, uz pobjedu protiv SAD 3-1. Kasnije je radio  u Hrvatskom nogometnom savezu od 1997. do 2013. kao regionalni instruktor, a bio je i izbornik hrvatske juniorske reprezentacije, a 2005. hrvatske reprezentacije za igrače do 21 godine,  te 2008. hrvatske reprezentacije za igrače do 19 godina.

S Grnjom se uvijek može popričati o njegovim nogometnim danima. Sam ističe kako su to bila neka posve druga vremena, nepovratna.

“Bilo je puno više ljubavi, a manje razmišljanja o novcu. Danas je sve drugačije”, odmah  će vam reći.

Jedan je od najzaslužnijih za velike dane Osijeka, kada  se klub iz slaovnske metropole dokopao Prve lige i u njoj uspješno egzistirao godinama. Posebne ga emocije vežu za Toronto gdje je igrao i bio prvak Sjevernoameričke lige s Metros Croatijom u kojem je igrao zajedno s proslavljenim Portugalcem Eusebijom i kolegom iz Osijeka Lukačevićom i iz Dinama Blaškovićem.

Brojne zgode iz tog vremena Ivica Grnja će vam zaokružiti dosjetkom:

“Učili smo ga pjevati hrvatske pjesme, dobro je Eusebio pjevao – Vilu Velebita”!

Eusebio je došao u hrvatski klub sa željom da igra redovito, a bio je plaćen manje od ostalih igrača, dobijao je tisuću kanadskih dolara po utakmici.

“Bio je krasan čovjek, tople duše i mirnog karaktera”, sjeća se Grnja.

Tada je Sjevernoamerička liga bila puna brojnih svjetski poznatih nogometaša, ali već u veteranskim godinama, igrali su  u njoj Pele, Beckenbauer, Cruyff, Best, Gerd Muller, eto i Eusebio i Grnja.

Za doprinos kanadskom nogometu i društvu te šampionske 1976. godine Ivica Grnja primljen je u kanadsku Kuću slavnih, zajedno s  Eusebijom.  Njima u čast priređena je gala večera s 400 uzvanika u Torontu.

“Za sve je najzaslužniji Eusebio, vjerujte mi. S  takvim igračem rijetko se dobije prilika igrati. Pored svega što sam već znao o nogometu, uz Eusebija sam mogao postići duplo više. Igrajući s njim i pokojnim Josipom Lukačevićem postao sam netko i nešto. Zahvaljujući tom naslovu smo primljeni i u kanadsku Kuću slavnih”.

Grnja  se i kasnije susretao s Eusebijom.

“Mi smo vam naslov prvaka osvojili u zadnjoj utakmici u Seattleu pred nekih sedamdesetak tisuća ljudi. Veselili smose kao mala djeca, Eusebiju je bilo posebno stalo da budemo prvaci ispred Peleovog Cosmosa. Svi smo dizali pokal, redom, no kada sam ga ja podigao u zrak, ovako malog me u zrak podigao i Eusebio. Najviše mi je žao što priznanja, fotografije i novinske izreske nisam donio natrag kući u Osijek, bilo je to u doba Jugoslavije presumnjivo, da me ne proglase narodnim neprijateljem. A kad smo bili u Portugalu s juniorskom hrvatskom reprezentacijom rado me primio Eusebio i došao među naše mlade hrvatske nogometaše i rukovao se sa svakim”.

Kao izvrstan pedagog profilirao se kao sjajan djelatnik Saveza, te je bio zadužen za rad i praćenje naših mladih nogometaša. Grnja je vodio čak jedanaest generacija hrvatske juniorske reprezentacije. Sam priznaje da nije bilo lako…

“Zato jer su drugačija vremena. Mladi idu sve ranije van, neki idu u inozemstvo još dok pohađaju srednju školu. Nisu se, dakle, ni izgradili kao osobe. Imaju velik novac  i teško je trenerima mlađih uzrasnih kategorija raditi s njima. Što da radi trener koji ima pedeset puta manje novaca od djeteta kojeg trenira?”

Autor: Andrija Kačić Karlin