Smrt nogometaša Asparuhova i Kotkova: Dva prekrasna bugarska srca i besmrtna sunca u kolektivnoj memoriji cijelog naroda!

Autor: Andrija Kačić-Karlin/7Dnevno, 17. veljače 2017.

Bugarska u nogometu nije tkogod. Ova zemlja je kroz povijest imala puno dobrih i legendarnih igrača, od zlatne generacije sa svjetske smotre 1994. godine pa sve do njihovog najboljeg strijelca Dimitra Berbatova, ili najboljeg igrača Hrista Stoičova...

“Kraj ceste s lijeve strane, na križanju
I zimi i ljeti, dva buketa stoje.
Dva usamljena buketa na križanju,
Čekaju na nas ako prođemo tuda…
Oni opet čekaju na nas, i po kiši i po snijegu,
I opet se sjećamo ceste…
Dvije najdraže klupske devetke
I danas nadahnjuju svaku bugarsku ekipu…
Asparuhov i Kotkov, dva prekrasna srca,
Asparuhov i Kotkov, besmrtna sunca…
Iako spaljeni u mučenički pepeo
Mi ćemo ih zauvijek pamtiti kao zanosne ptice…”

Pjesma je to, balada, koju je napisao bugarski pjesnik Ivo Božkov o nesretno smrtno stradalima bugarskim nogometašima, Georgiju Gundiju Asparuhovu i Nikoli Kotkovu. Dva su u Bugarskoj silno popularna nogometaša nogometaša poginula u prometnoj nesreći.

Ovu pjesmu, baladu, njihov zajednički prijatelj, novinar i Pjesnik Ivo Božkov ostavio je na njihovom grobu četrdesetak dana nakon sprovoda, no bugarske komunističke vlasti zabranili su ovu pjesmu, bijesni zbog i nakon smrti popularnosti ovih sportaša.

Bugarska u nogometu nije tkogod. Ova zemlja je kroz povijest imala puno dobrih i legendarnih igrača, od zlatne generacije sa svjetske smotre 1994. godine pa sve do njihovog najboljeg strijelca Dimitra Berbatova, ili najboljeg igrača Hrista Stoičova…

No, nitko od njih nije uživao toliku popularnost kao dva prijatelja, dva prekrasna srca kako se kaže u pjesmi, Asparuhov i Kotkov. I u svjetskim nogometnim povijesnim almanasima ova priča je zanemarena, neki će se sada s njom suočiti po prvi put…

unnamed (1)

Životna priča ove dvojice nogometaša i prijatelja slikovito dočarava vremena komunističkog režima kojem je Bugarska bila izložena. Unatoč svim nevoljama, slabašnom standardu, teroru igre Asparuhova i Kotkova bile su veliko veselje za tadašnji “običan“ puk. Koliko su bili popularni i omiljeni svjedoči podatak da je na njihovom sprovodu bilo više od pola milijuna ljudi.

Njihov nogometne karijere nisu išle istim putem. Asparuhov je bio idol navijača Levskog dok je Kotkov bio na drugoj strani grada, u dresu sofijske Lokomotive. Obojica su rođena u glavnome gradu Bugarske. Iako su se puno družili i bili veliki prijatelji, bili su potpuno različite osobe.

Asparuhov je bio miran i obiteljski čovjek za razliku od Kotkova koji je bio mangup te je volio popiti koju čašicu više, a najdraže piće mu je bio konjak. Iako je pio Kotkova to nije smetalo da bude najbolji na terenu. Asparuhov je živio sa suprugom i sinom. Bio je puno odgovorniji od prijatelja Kotkova…

Iako su bili puni suprotnosti na terenu su bili kao jedan mozak. Kotkov je svoju karijeru počeo u već spomenutom Lokomotivu. S Lokomotivom je bio prvak Bugarske. Nakon više od 10 godina provedenih u Lokomotivi pridružio se Asparuhovu u Levskom. Asparuhov je osim za Levski u međuvremenu igrao i za Botev Plovdiv.

Asparuhov i Kotkov zajedno su s Levskim osvojili duplu krunu 1970. godine. Zbog svoje discipliniranosti Asparuhov je za bugarsku reprezentaciju zaigrao sa samo 19 godina dok je Kotkov na to trebao čekati sve do svoje 26 godine. Engleski nogometni povjesničari često znaju reći da je Asparuhov jedan od najpodcijenjenijih igrača ikada, a posebno se sjećaju njegovog gola kojeg je zabio Englezima na Wemblyju. Nakon jedne izbijene lopte u zraku je otresao Bobbyja Moorea, tada jedan od najboljih obrambenih igrača, zatim kroz noge gurnuo Brianu Laboneu te zabio pored nemoćnog Gordona Banksa. Bio je to jedan od najljepših golova na Wemblyju. Gundi, kako je bio njegov nadimak, proglašen je za najboljeg bugarskog igrača 20. stoljeća.

unnamed (2)

Osim za reprezentaciju Asparuhov je odlične igre prikazivao i za Levski u Kupu kupova gdje je zapeo za oko velikanima poput Benfice i Milana. Nakon uzvrata protiv Benfice na Da Luzu, koji je Levski izgubio 5-3, veliki Eusebio je ostao u čudu. Asparuhov je zabio sva tri gola. Benfici do tada nitko nikad nije zabio tri gola na njihovom stadionu. Benfica ga je pokušala dovesti ali komunističke vlasti su rekle – ne!

Osim Benfice i Milan je zapazio Asparuhova protiv kojega su također nogometaši Levskoj igrali u Kupu kupova. Talijani su mu nudili sve; od plaće kakvu su imali samo trojica najboljih u Milanu, premije po dobivenoj utakmici, sve do stana i automobila na korištenje. Za talijanske medije je izjavio da za njega postoje samo Bugarska i Levski. Tamo se rodio tamo će i umrijeti.

Nakon prelaska Kotkova u Levski postali su nerazdvojni. Uživali su enormnu popularnost. Ljudi su živjeli za to da ih dotaknu. Obilježili su jednu cijelu generaciju.

Živote su izgubili u prometnoj nesreći 30. lipnja 1971. godine. Tog kobnog dana krenuli su na prijateljsku utakmicu protiv Boteva koji je slavio 50 godina postojanja. Kotkov je dobio poziv da zaigra pa je pozvao Gundija Asparuhova da pođe s njime. Na putu su stali na benzinsku crpku kako bi napunili gorivo. Umjesto da pričeka ostatak Asparuhov je udario po gasu. Na prvome sljedećem križanju sa svojim slavnim Alfa Romeom se zabio u nadolazeći kamion. Istog trenutka je izbio požar i nije im bilo spasa. Asparuhov je imao 28 a Kotkov 32 godine.

unnamed

Vijest o nesreći se brzo proširila Bugarskom. Desetine tisuća ljudi se počelo okupljati na stadionu Levskog, a prema neslužbenim podacima na pogrebu je bilo oko 550 tisuća ljudi što je nakon smrti cara Borisa III. bio najveći javni događaj u Bugarskoj. Kasnije su kružile priče da su komunisti bili ljubomorni na njihovu popularnost, te da su oni krivi za nesreću. No, kako bilo – Asparuhov i Kotkov su ušli u legendu.

Autor: Andrija Kačić-Karlin/7Dnevno, 17. veljače 2017.