Screenshot: YouTube
Screenshot: YouTube

PRIČA O JEDNOM OD NAJBOLJIH KOŠARKAŠA SVIH VREMENA: Amerikanci su Sergeja Bjelova htjeli u NBA ligi u jeku Hladnog rata

Autor: Andrija Kačić-Karlin/7Dnevno 7. travnja

On se smatra jednim od najboljih europskih košarkaša i sportaša svih vremena, te je dobio čast upaliti olimpijski plamen tijekom ceremonije otvaranja Ljetnih olimpijskih igara 1980. godine u Moskvi.

Odmorimo se od nogometa u našem Sportskom muzeju. I posvetimo košarci, prisjetimo se košarkaša, prvog Europljanina koji je ušao u Kuću slavnih košarke u američkom Springfieldu. Rusa Sergeja Bjelova, sjajnog igrača i trenera koji je ostavio neizbrisiv trag u ovome sportu.

Mnogi ga smatraju najuspješnijim igračem svih vremena,s obzirom na trofeje i dugovječnost. Osvojio je četiri medalje na Olimpijskim igrama, jednu zlatnu u čuvenom finalu protiv Amerikanaca 1972. godine, te tri brončane medalje; 1968. u Mexico Cityu, 1976. u Montrealu i 1980. u Moskvi. Na svjetskim prvenstvima osvojio je dva zlata u Urugvaju 1967. i Portoriku 1974. te jedno srebro i jednu broncu. Na Europskim prvenstvima osvojio je četiri zlata, dva srebra i jednu brončanu medalju.

Sergej je igračku karijeru započeo u klubu Uralmaš iz Sverdlovska 1964. godine gdje je igrao do 1967. kada je prešao u CSKA Moskvu. Igrao je 13 godina za moskovski CSKA kojega je kasnije devet godina vodio kao trener. Kao izbornik vodio je reprezentaciju Rusije s kojom je osvojio srebrna odličja na SP 1994. u Torontu i 1998. u Ateni. Nakon devet godina treniranja u CSKA, od 1981. do 1990. godine vodi dvije godine talijanski Basket Cassino, a od 1999. do 2004. ruski Ural Great iz Perma.

On se smatra jednim od najboljih europskih košarkaša i sportaša svih vremena, te je dobio čast upaliti olimpijski plamen tijekom ceremonije otvaranja Ljetnih olimpijskih igara 1980. godine u Moskvi.

No, on je i akter možda i najzanimljivije priče u povijesti Olimpijskih igara, finalnog dvoboja košarkaškog turnira na Igrama 1972. u Munchenu, kada je Sovjetski savez na sveopće iznenađenje pobijedio američke košarkaše. Taj je događa obilježio njegovu sportsku pojavu.

Finalna utakmica između momčadi SAD-a i SSSR-a donijela nezapamćeni završetak. U posljednjih nekoliko sekundi, pri vodstvu momčadi SAD 50-49 zbilo se nekoliko čudnih trenutaka: prvo je vrijeme isteklo kod postizanja prijašnjeg koša (slobodnih bacanja) Amerikanaca, ali je koš priznat i preostale vrijeme pomaknuto na jednu sekundu. Zatim je vrijeme ponovno isteklo u pokušaju napada momčadi Sovjetskog saveza te su Amerikanci već slavili pobjedu. Međutim, na žalbu Sovjeta ponovno su dodane nove tri sekunde, u kojima je Aleksander Bjelov uspio ubaciti dva poena i time donijeti pobjedu svojoj momčadi. A Sergej Bjelov je u toj utakmici od ruskih 50 koševa zabio 20!

No, što je više vrijeme odmicalo, tako se analizirao košarkaški finale Sovjeta i Amerikanaca. S uvijek jednim te istim zaključkom – u košarci je zaista sve moguće. Cijela je utakmica bila izjednačena i u zadnju minutu, ma i zadnje sekunde, ušlo se s velikom neizvjesnošću. Iako su Amerikanci slovili kao favoriti, Sovjeti su se sjajno odupirali. Mora se znati da to nije bila NBA momčad Amerikanaca, već momčad najboljih igrača iz studentske lige. Prvi sastav iz NBA lige koji je došao na Olimpijske igre bio je onaj iz 1992. godine i OI u Barceloni. Koji se u finalu sastao s hrvatskom momčadi, a bio je unaprijed, zbog silnih zvijezda u postavi, nazvan i Dream teamom.

Poslije te utakmice žalili su se i Amerikanci, žalba je došla i do vrha Međunarodnog olimpijskog odbora koji ju nije uvažio! Amerikanci su smatrali su da se utakmica igrala tri sekunde duže od predviđenih 40 minuta. Petočlana komisija presudila je u korist Sovjetskog Saveza. Odluka nije bila donesena jednoglasno, već glasanjem 3-2. Za njih su glasali predstavnici Mađarske, Poljske i Kube, a za Amerikance predstavnici Italije i Portorika. Za mnoge to je bila politička odluka. Nezgodan kontekst cijelom ovom događaju bila je, svakako, i politička situacija u svijetu koja se nazivala Hladni ratom. Termin – Hladni rat – simbolizirao je sukob između komunističkog Sovjetskog Saveza i kapitalističkih Sjedinjenih Američkih Država oko prevlasti u svijetu na svim poljima, pa tako i u sportu.

Inače, Amerikanci su nakon te utakmice odbili primiti srebrne medalje, trideset godina kasnije MOO je pokrenuo inicijativu da se medalje ipak dodjele igračima SAD-a, ali su oni to ponovno odbili te su te medalje i dan danas izložene u Olimpijskom muzeju u Laussani, istome gdje se nalazi i spomenik hrvatskom košarkaškom velikanu Draženu Petroviću.

Priča o tom finalu ipak je poduža, ne stane u te tri opisane sekunde.

Nakon Drugog svjetskog rata pa do početka sedamdesetih godina 20. stoljeća osvojili su Sovjeti 11 zlatnih medalja na europskim prvenstvima. Amerikance nikad nisu pobijedili na Olimpijskim igrama! Amerikanci su u Munchen doveli najmlađu momčad u povijesti, riječ je bila o dvadesetogodišnjacima. Koji tijekom turnira nisu pružali baš blistave partije, ali su sve redom pobijeđivali. Za razliku od neiskusnih Amerikanaca, koji su prije Olimpijskih igara odigrali zajedno svega 12 prijateljskih utakmica Sovjeti su se dugo pripremali za
te Igre. Momčad je četiri godine bila na okupu. Osnovu tima činili su košarkaši CSKA Moskve, Dinama iz Tbilisija, Spartaka iz Lenjingrada, Žalgirisa…

Izbornik Vladimir Kondrašin naslijedio je, poslije Svetskog prvenstva u Jugoslaviji, Aleksandra Gomeljskog i na prvom velikom natjecanju, Europskom prvenstvu u Njemačkoj, osvojio je zlato. Pored toga, Kondrašin je bio i trener Spartaka iz Lenjingrada punih 28 godina. Sovjeti su znali da će Amerikanci doputovati na Igre u oslabljenom sastavu, bez Voltona. Shvatili su da im je ovo velika prilika da nadvise najvećeg rivala.

Dok su poslije finala Amerikanci tugovali, Sovjeti su slavili. Kod kuće su dočekani kao junaci. Mladi, dvadesetjednogodišnji Aleksandar Bjelov bio je nacionalni junak, baš kao i Sergej. Iako istog prezimena nisu u rodu. Nakon minhenskog finala mnoge NBA momčadi htjele su ga u svojim redovima, kao i njegovog prezimenjaka Aleksandra. O tome se čak pričalo na najvišoj razini političkih rukovodstava zemalja SAD i SSSR-a. Nekoliko članova američkog Kongresa inzistiralo je kod sovjetskog ambasadora u Washingtonu da se dopusti Aleksandru i Sergeju da zaigraju u NBA. Ipak, to se nije dogodilo.

Sergej Bjelov rijetko je pričao o trenucima iz tog olimpijskog finala 1972. godine, no kada bi pričao rekao bi…
“Sjećam se svakog detalja, vodili smo 49-48, Amerikanci su bili u napadu, Collins je pogodio i oni su poveli 50-49. Semafor je pokazivao da su ostale samo tri sekunde. Ivan Jedeško je uveo loptu bacivši je prema meni. Bio sam na našoj polovici, ali blizu centra. Dok sam primao loptu začula se sirena sa stola koji je bio iza mojih leđa. Bila je to evidentna greška jer je vrijeme moralo krenuti od trenutka kada sam ja primio loptu a ne kad ju je Jedeško bacio prema meni. Dodatnu konfuziju izazivao je sat, pokazivao je 19.59… Nastala je gužva, rasprava, nama se sve činilo kao vječnost. Na kraju je William Jones, tadašnji generalni tajnik Fibe, podigao tri prsta i pokazao da treba odigrati još tri sekunde. Amerikanci se nisu mnogo bunili jer su valjda mislili da će se lako obraniti…

Jedeško je u ponovljenom uvođenju promijenio odluku, bacio je loptu preko cijelog terena prema Aleksandru Bjelovu koji je bio spretniji od dvojice Amerikanaca. Uhvatio je loptu, fintirao, oni su skočili u prazno i gotovo se sudarili u zraku, a kada su se vratili na parket on se podigao i sigurno pogodio za 51-50”.

Sergej Bjelov volio je reći da mu je to najveći uspjeh u životu, taj finale, no govorio je o tome kao o procesu, ne kao slučajnom, rijetkom događaju.

“Što je vrhunac? Jedna pobjeda, jedan koš, jedan uspjeh, ma koliko bitni, samo su posljedica jednog procesa u kojem dominira rad, težak svakodnevni rad. Te tri sekunde bile su božja nagrada za moj rad i rad mojih suigrača”.

Znan je i njegov velik sukob s alfom i omegom ruske košarke, Aleksandrom Gomeljskim, pukovnikom KGB-a, inače. Sukob je otišao toliko daleko da je preko svojih KGB-ovih veza u jednom trenutku Sergeju Bjelovu bilo zabranjeno pet godina napuštati Sovjetski savez. Ta se situacija promijenila nakon čistke KGB-ovih kadrova krajem osamdesetih godina, nakon slijetanja Nijemca Rusta na Crveni trg s malim avionom, cessnom.

“Nisam bio disident, ali žudio sam za pravom slobodom. Jest, mi sportaši u SSSR-u smo imali neke privilegije. Ovkao da vam kažem, jedan novinar iz Jugoslavije pitao me na Filipinama 1978. godine na svjetskoj smotri – kako to da mala Jugoslavija na ovome prvenstvu ima čak 40 novinara, a veliki Sovjetski savez samo jednog? Odgovorio sam – Nije problem što je došao samo jedan, već što taj jedan nema pojma o košarci jer je iz KGB-a.”

Autor: Andrija Kačić-Karlin/7Dnevno 7. travnja

ZADNJE VIJESTI