Screenshot / Youtube
Screenshot / Youtube

Nikad teža nogometna priča i nikad ljepša priča o svetosti braka

Autor: Andrija Kačić-Karlin / 7dnevno / 22. srpnja 2016.

Koliko je tragična toliko je i nevjerojatna ova prrča. Sjetili smo se nesretnog francuskog nogometaša Jean Pierre Adamsa koji je već više od 34 godine u bolničkoj sobi – u komi. Živ, ali nesvjestan, na aparatima za održavanje života. Nesretnik je prije nešto više od 34 godine krenuo na bezazlenu operaciju koljena, anesteziolozi su pogriješili, rezultat je bio koban...

Priča je teška, surova i upozoravajuća. Koliko je tragična toliko je i nevjerojatna. Sjetili smo se nesretnog francuskog nogometaša Jean Pierre Adamsa koji je već više od 34 godine u bolničkoj sobi – u komi. Živ, ali nesvjestan, na aparatima za održavanje života. Nesretnik je prije nešto više od 34 godine krenuo na bezazlenu operaciju koljena, anesteziolozi su pogriješili, rezultat je bio koban…

Jean Pierre Adams imao je finu karijeru, dosegao je i dres francuske reprezentacije, rođen je 1948. godine, odrastao u Dakaru do dobi od 10 godina, kada je napustio svoj rodni Senegal na hodočašće u Montargis u Loiret sa svojom bakom. Adams je  bio pobožan katolik. Kada je došao u Francusku bio je angažiran u lokalnoj katoličkoj školi u  Saint-Louis de Montargis. Tamo ga je ubrzo nakon dolaska usvojio jedan francuski bračni par.

Tijekom školovanja  Adams je radio kod lokalnog proizvođača gume i usput je počeo igrati nogomet u nekoliko lokalnih klubova u Loiret području. Najprije je zaigroa za Fontainebleau 1967. godine kao napadač, s kojim je osvojio amatersko prvenstvo Francuske. Tri godine kasnije  potpisao  je ugovor s Nîmes Olympiqueom gdje je igrao skoro devet sezona, a igrao je i za Nicu i za PSG.

Predkraj karijere odigrao je još jednu sezonu u Drugoj ligi za  Mulhouse,  te se 1981. s 33 godine umirovio.

Bio je jako dobar igrač, igrao je i za francusku reprezentaciju, za koju je debitirao u revijalnoj utakmici protiv najbolje postave afričkog kontinenta. Prva prava natjecateljska utakmica za Francusku bila je protiv Rusije u listopadu 1972. godine, sudjelovao je zapaženo u 1-0 pobjedi. Dok je igrao za reprezentaciju činio je sjajan natjecateljski i prijateljski tandem s jednom od najboljih stopera svih vremena, Mariusom Tresorom. Njih dvojicu novinari su nazvali – “crna straža”! Bili su neprelazni.

“Adams i Tresor su formirali jedan od najboljih centralnih obrambenih parova u cijeloj Europi”, kazao je o njima proslavljeni Franz Beckenbauer, njemački internacionalac i jedan od najvećih nogometaša svih vremena.

Zadnju utakmicu za reprezentaciju odigrao je 1. rujna 1976. godine protiv Danske.

Jean Pierre Adams oženio se s Bernardette u travnju 1969. godine, s njom je dobio dva sina, Laurenta (rođen 1969) i Frederic (1976).

Kad mu je karijera počela opadati, poželio je trenirati mlade, te je na jednom od tih treninga ozlijedio koljeno. Bila je to lagana ozljeda, no koštala ga je života kakav je poznavao. Nakon ozljede ligamenta rupture, bio je poslan  na operaciju 17. ožujka 1982. godine u bolnici u Lyonu. Nakon očigledne liječničke greške došlo je do komplikacije, zadobio je  bronhospazmu koja je njegov mozak lišila kisika i upao je u komu. U kojoj je i danas.

Kasnije se doznalo, mogli su mu i odgoditi operaciju, ali ipak su ga odlučili prepratiti u operacijsku salu. Dežurni anesteziolog imao je pune ruke posla, a uz Jean Pierrea bio je stažist koji je pao godinu. Kasnije je priznao da je to za njega bila prevelika odgovornost.

Nije izostala ni sudska trakavica oko cijelog nesretnog slučaja. Negdje sredinom devedesetih godina sud u Lyonu presudio je da su bili krivi liječnici, no kazna je bila apsurdna. Liječnik anesteziolog i jedan pripravnik dobili su  uvjetnu kaznu zatvora od jednog mjeseca i 750 eura  kazne.

Adams ima 68 godina, a u komi je više od 34 godina, dakle on je više od pola svog života proveo u komatoznom stanju. I danas se pažljivo oko njega brinu supruga Bernardette i njegovi sinovi.

Njegova obitelj se još uvijek nada čudu, borave često s njim u bolničkoj sobi, donose mu poklone za rođendan, bitne obiteljske datume ili dan očeva. U 34 godine gotovo da nema dana kada ga nije posjetila supruga. Adams diše samostalno, bez pomoći medicinskih aparata, no svi ostali vitalni organi potpomognuti su medicinskom tehnologijom.

Smješten je u svojoj posebnoj sobi, svaki dan ga supruga presvlači i uređuje. Soba je ukrašena i namirisana…

Unatoč posvemašnjoj brizi Adamsovo stanje se ne popravlja. Iako povremeno otvara oči i sam probavlja hranu nesposoban je za bilo kakav pokret. Neiscrpna ljubav  supruge Bernardette često je apostrofirana toplim riječima u francuskim medijima. Svaki dan ga presvlači, kupa, hrani, gubi svoj san nauštrb njegovog.

“Uvjerena sam da me osjeća, i mene i sinove. Da nas čuje i doživljava. I medicinske sestre nam  to potvrđuju”, govori Bernardette koja je imala problema nakon što se odlučila udati za Jean Pierra, jer ona je bijelkinja, a on došljak, crnac iz Senegala.

“Moja obitelj je to zaista teško proživljavala. Danas imam svu njihovu potporu”, ističe.  I dodaje:

“U to vrijeme mješoviti parovi nisu gledani na blagonaklon način. Mi smo počeli živjeti zajedno, bili smo zaljubljeni i upravo je ta naša zaljubljenost pomogla mojoj obitelji shvati da je riječ o  pravoj ljubavi”.

Inače, Adams je bio jedan od prvih igrača koji je zaigrao za francusku reprezentaciju.

Tadašnji izbornik Francuske, Henri Michel se sjeća:

“Bio je sila prirode, fizički vema jak, ali odlučan i spreman, tehnički nenadmašan.  Pozvao sam ga u reprezentaciju i koliko je bio dobar nitko mi nije prigovorio. Osjećao je i domoljubni zanos, bilo je užitak raditi i pričati s njime”.

“Bio je snažan, vrlo domoljuban i bio je  užitak igrati s njim”, dodao je čovjek koji je trenirao Francusku na Svjetskom prvenstvu 1986. godine.

Srećom, zbog sudske presude koja je išla u smjeru krivnje liječnika Bernardette prima mirovinu od svog muža koji je u komi. Pa, tako ima sredstva za pristojan život i za njegu svog supruga.

“Sudski proces je trajao gotovo 12 godina. Mislim da je bio dizajniran da obeshrabri ljude koji se nađu u takvoj situaciju”, rekla  je Bernardette i zakjljučila:

“Na moju veliku sreću, imala sam veliku podršku od nogometaša, bivših i sadašnjih, te nogometnih struktura”.

Nogometaši su se organizirali, igrali su i prijateljske utakmice, potpomagali akcije za pomoć Adamsovoj obitelj, čine to i danas.

Bernardette je naposljetku svjesna da je mozak njegovog supruga toliko bio gladan kisika da je pretrpio katastrofalna oštećenje, te da je mogućnost znatnijeg oporavka nemoguća.

“To ne mijenja moj odnos prema mužu”, veli ova heroina.

“Nada uvijek postoji, mi smo tu da čuvamo njegovu ostavštinu i dostojanstvo. Za mene je vrijeme stalo 17. marta 1982. godine. Od tada nema promjena ni nabolje ni nagore. Konzultirali smo i najbolje svjetske  neurologe koji su nam rekli  da su oštećenja  velika  i da nema nikakve nade da se probudi. Ali, on ne stari, ima samo par sijedih dlaka”.

U trenucima bola ova vitalna 72-godišnjakinja  zapita se…

“Zamislite, ako umrem prije njega,  što će tada  biti s njime?”

Oni hrabriji, ne samo liječnici, pitali su je je li ikada razmišljala o eutanaziji svog supruga…

“Što želite da učinim? Da mu oduzmem  hranu i neka umre pomalo. Ni slučajno. Život je svet. Ni ne pomišljam na eutanaziju. Ja ne mogu  odlučiti  umjesto njega”. veli  supruga Bernardette koja iskreno živi bračni zavjet – “Obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti i da ću te ljubiti i poštovati u sve dane života svoga”, svjedočeći svojim životom istinsku i pravu bračnu ljubav”.

Autor: Andrija Kačić-Karlin / 7dnevno / 22. srpnja 2016.

ZADNJE VIJESTI