Wikimedia Commons
Wikimedia Commons

Nije se rodio onaj tko je za tenis više učinio od Nikole Pilića

Autor: Andrija Kačić Karlin

U svojoj dugotrajnoj igračkoj karijeri odigrao je 378 profesionalnih susreta s omjerom od 210 pobjeda i 168 poraza

Veliki su i lijepi teniski dani, Hrvatska od petka do nedjelje (od 25. do 27. studenog) igra u Zagrebu finale Davisovog kupa protiv Argentine. Red je da se i naša stalna rubrika – Sportski muzej – prilagodi tom velikom sportskom događaju i da se prisjetimo na našim stranicama velikog igrača i trenera, Nikole Pilića koji je za tenis napravio mnogo, možda kao nikad nitko u svijetu.

Nikola Pilić legendarni je tenisač koji je nakon igračke karijere napravio još impresivniju – trenersku karijeru. U svojoj dugotrajnoj igračkoj karijeri odigrao je 378 profesionalnih susreta s omjerom od 210 pobjeda i 168 poraza, osvojio je tri turnira, a najbolji plasman na međunarodnoj ljestvici bilo mu je 12. mjesto (31. listopada 1973). Igrao je jedan finale Grand Slama u singlu, kada je na French Openu 1973. godine poražen u dvoboju protiv Rumunja Iliea Nastasea 3-6, 3-6, 0-6. Osvojio je US Open 1970. godine u paru s Francuzom Pierreom Barthèsom, pobijedivši australski par Roy Emerson/Rod Laver 6-3, 7-6, 4-6, 7-6. Osam godina prije, bio je finalist Wimbledona 1962. godine u muškim parovima igrajući zajedno s Borom Jovanovićem. Izgubili su od Južnoafrikanca Boba Hewitta i Australca Freda Stollea 6-2, 5-7, 6-2, 6-4. 1963. je osvojio zlato na Mediteranskim igrama u paru igrajući s Borom Jovanovićem.

nikola_pilic_1975
Uvijek je bio sportaš oko kojeg su se lomila koplja. Pa je tako Pilić bio središnja osoba poznatog Wimbledonskog bojkota 1973. godine. Te je godine jugoslavenski teniski savez, uz navode da je Pilić odbio igrati za reprezentaciju na Davisovom kupu, iako je on to zanijekao, suspendirao Pilića iz svih natjecanja, što je tadašnja svjetska teniska organizacija prihvatila, pa Pilić nije smio igrati velike međunarodne turnire, kao ni Wimbledon. U znak prosvjeda zbog suspenzije, 81 Pilićev kolega profesionalnih tenisača, uključujući 13 od 16 najbolje plasiranih u to vrijeme, bojkotirali su Wimbledonski turnir.

Posvetivši se trenerskom poslu nizao je uspjeh za uspjehom. Kao trener njemačkih tenisača s Borisom Beckerom i Michaelom Stichom je 1988., 1989. i 1993. godine osvojio Davisov kup.

Bio je trener i u najvećem uspjehu hrvatske teniske reprezentacije 2005. godine, kada je postala tek 12. reprezentacija u povijesti i prvi ne-nositelj koji je osvojio Davisov kup. Finalni susret igrao se u glavnom gradu Slovačke u Bratislavi od 2.-4. prosinca 2005. godine gdje je Hrvatska u sastavu; Mario Ančić, Goran Ivanišević, Ivo Karlović, Ivan Ljubičić pobijedila Slovačku (Karol Beck, Karol Kučera, Dominik Hrbatý, Michal Mertiňák; trener Miroslav Mečíř) 3-2.

Na koncu Davis kup je osvojio i s reprezentacijom Srbije 2010. godine.

Rođen u Splitu, odrastao u Velom Varošu zarana je zavolio sport, a najviše ga je zanimao nogomet. Kako je uopće došao do tenisa?

“Kad smo se bili preselili iz Velog Varoša u Ulicu prvoboraca, otac mi je u Sinju kupio staru bicikletu. Onda sam vidio školskog kolegu da igra tenis, koji se njemu baš i nije igrao. Vidio me na bicikli i rekao da mu dam dva đira, a da će on meni u zamjenu dati reket. Odmah sam pristao. Zavolio sam taj sport, odmah me privukao. Split je u to vrijeme bio teniska provincija. Tada smo na Firulama imali samo dva terena. Nismo imali ni trenera. Ja sam apsolutno samouk. Kupio sam neki talijanski reket star 11 godina, probijao sam se sam. Volio sam to, gurao sam koliko sam mogao, htio sam se dokazati u tenisu, ali je bilo teško bez pravog trenera. Naknadno smo počeli raditi treći i četvrti teren, a 1957. sam dobio drugi reket. Sjećam se da su tada trenirali i moji prijatelji Zoran Ercegović i Srđan Jelić”.

Naravno, taj prvi reket bio je samo inicijalni kapital za velike stvari.

“Čim sam stao na teren s prvim reketom osjetio sam energiju koja me nije napuštala sve do danas. Šest meseci iza trampe kontinuirano sam krao malo novca iz maminog novčanika kako bi skupio za pristojan reket neke tasijanske firme, star više od 10 godina. Kada je nakon pola godine majka shvatila šta sam radio brzo mi je oprostila jer me je vidjela kako reket stoji naslonjen na krevet dok spavam”, sjeća se Pilić.

Nikola Pilić bio je jedan od osnivača ATP Toura. On je bio među osam profesionalaca koji su prvi potpisali ugovore s Daveom Dixonom, koji je kasnije ta prava prodao Lamaru Huntu. Hunt je pokrenuo World Championship Tennis, preteču današnjeg ATP World Toura. Danas je ta organizacija koja služi tenisačima jedna od najbogatijih organizacija na svijetu. A Pilić je bio pionir tog pokreta i organizacije.

Igrao je tenis gotovo do svoje 40 godine, teren je napustio 1978. godine, nakon četiri godine predaha ozbiljno se predao trenerskoj karijeri. Tu je bio kud i kamo uspješniji nego kao igrač.

“Od te 1982. sam kao trener ubacio 41 igrača u prvih 100. Pet sam puta osvojio Davis Cup, a nije u redu da me se nikad ne spominje u kontekstu Goranova Wimbledona jer sam puno napravio i za to. Ali dobro. U Njemačkoj sam 16 godina bio šef Saveza, 11 godina nismo izgubili ni jedan meč. Trenirao sam Đokovića, Ivaniševića, Beckera, Sticha… Uvijek sam inzistirao na disciplini i poštovanju i prema meni kao treneru, kao i na samopoštovanju”.

Davis kup kao trener Nikola Pilić je osvajao čak pet puta. S Njemačkom je osvojio tri naslova, a s Hrvatskom i Srbijom po jedan.

Te 2005. godine Hrvatska je bila posvemašnji autsajder u tom natjecanju. A nizala je veličanstvene pobjede, protiv Amerikanaca, Rusa, Rumunja, da bi poslije svega trijumfirali na gostujućem terenu protiv Slovačke.

Trenirao je najveće svjetske zvijezde i prema nikome nije imao popusta. Zvali su me Prus s Balkana, no tko je to htio prihvatiti imao je šansu napraviti nešto veliko. Pa tako i Novak Đoković. Koji ga je kasnije izmolio da preuzme i reprezentaciju Srbije u Davis kupu.

“Jelena Genčić me je pozvala telefonom i kazala mi da ima jednog malog. Rekla mi je da je napravila od njega što je mogla. I ustvrdila da sad mora doći u Munchen u moju akademiju. Došao je s nepunih 13 godina, u proljeće. Doveo ga je stric. Stigli su u akademiju rano ujutro, čak prije mene. Bilo je vidljivo da je vezan za obitelj. No, junački se borio s nostalgijom, radom, samo radom. Roditelji su imali restoran na Kopaoniku, svu su zaradu trošili na njega, a on je uzvraćao još jačim radom. Sjećam se kako je bio odgovoran. Zakazali smo trening u 14 sati. Pijemo kavicu a on dvadesetak minuta prije 14 sati odlazi na teren. Rekao je da se ide zagrijati i da neće riskirati karijeru zbog nezagrijenih mišića. Meni je to bilo zapanjujuće da jedan momak s 13 godina tako razmišlja. Moja žena mi tada kaže da je taj mali počeo govoriti baš kao i ja. Tada sam znao da će postati najbolji igrač na svijetu”.

S Beckerom je, pak, bilo problema. Došao je u Pilićevu akademiju nakon što je kao 17-godišnjak već osvojio Wimbledon. Pilić je pristao ali je tražio posvemašnju disciplinu što baš Beckeru nije odgovaralo.

“Čak mi je rekao da bi mogao imati više poštovanja prema njemu jer je wimbledonski pobjednik. Objasnio sam mu da ja nikad nisam igrao tako dobar tenis kao on i da nikad neću zaraditi toliko novaca kao on ali da se moje iskustvo ne može kupiti i da je vrlo blizu prekida boravka na mojoj teniskoj akademiji. Nije mu bilo svejedno ali nakon nekoliko dana mi se ispričao. Kasnije sam isti princip discipline činio i u radu s teniskim reprezentacijama Njemačke i Hrvatske i obje odveo do pobjeda u Davis kupu. Nisam imao milosti, Ivanišević bi uradio deset sklekova na ulazu u akademiju kad god bi zakasnio na trening. A znao je kasniti”!

Autor: Andrija Kačić Karlin

ZADNJE VIJESTI