NAJVEĆA UTAKMICA: U počast ubijenim redarstvenicima s crnim florom Hajduk senzacionalno nadvisio “Zvezdu” (VIDEO)

Autor: Andrija Kačić Karlin

Mlađi ne mogu ni zamisliti u kakvom se okružju i ugođaju igrao posljednji finale jugoslavenskog Kupa, 8. svibnja 1991. godine, samo šest dana nakon mučkog ubijanja 12 hrvatskih redarstvenika od strane srpskih ekstremista u Borovu selu. I da, nije pretjerano zaključiti, jedna od najvećih pobjeda Hajduka u Beogradu je ona svibanjska iz 1991. godine u finalu Kupa protiv Crvene zvezde. Beograđani, koji su te godine osvojili i naslov jugoslavenskog prvaka i naslov klupskog prvaka Europe.

Početkom devedesetih godina, kada je raspad Jugoslavije bio toliko očigledan, prvi su znakovi raspada bivše države bili na stadionima, i to baš u susretima hrvatskih i srpskih klubova. Samo nekoliko mjeseci nakon događaja uoči neodigrane utakmice Dinama i Crvene zvezde u Zagrebu (13. svibanj 1990.), u Splitu se dogodio prekid utakmice između Hajduka i Partizana, koji je na najjasniji način potvrdio kako će se ubuduće igrati nogomet na ovim prostorima.

Nikad odigrana utakmica Dinama i Crvene zvezde 13. svibnja 1990. godine u Zagrebu zorno svjedoči pod kakvim su se dotad nabojima igrale utakmice hrvatskih i srpskih klubova. Predvođeni tada budućim ratnim zločincem Arkanom navijači Crvene zvezde stigli su u Zagreb samo s jednom namjerom – izazvati nered i zaoštriti situaciju u kojoj bi posljednju riječ imala Jugoslavenska vojska. Nadalje, za vrijeme utakmice između Partizana i Hajduka, navijači splitske momčadi utrčali su u teren. Igrači su brže-bolje pobjegli, a nekoliko tisuća navijača brzo je pretrčalo igralište i došlo do postolja kod južne tribine poljudskog stadiona gdje stoje službene zastave. Skinuli su jugoslavensku zastavu, zapalili je i potom na jarbol postavili veliku hrvatsku trobojnicu. Uzvikujući pritom „Hrvatska liga, Hrvatska liga“!

Mlađi ne mogu ni zamisliti u kakvom se okružju i ugođaju igrao posljednji finale jugoslavenskog Kupa, 8. svibnja 1991. godine, samo šest dana nakon mučkog ubijanja 12 hrvatskih redarstvenika od strane srpskih ekstremista u Borovu selu. I da, nije pretjerano zaključiti, jedna od najvećih pobjeda Hajduka u Beogradu je ona svibanjska iz 1991. godine u finalu Kupa protiv Crvene zvezde. Beograđani, koji su te godine osvojili i naslov jugoslavenskog prvaka i naslov klupskog prvaka Europe, posrnuli su u dvobojima sa Splićanima koji su te godine bili pri dnu prvoligaške ljestvice. K tome, ta je utakmica finala Kupa igrana samo šest dana nakon pogibije 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu. Hajduk je zbog toga u Beogradu istrčao s crnim florom na ruci, što je izazivalo bijes navijača Crvene zvezde. U Hajduku se razmatralo čak i o otkazivanju ove utakmice. Ipak, odlučilo se igrati.

Pametnom obrambenom strategijom koju je smislio Hajdukov trener Joško Skoblar Splićani su otklonili sve opasnosti od svojih vratiju, a ono nešto udaraca poprilično smirene Crvene zvezde sigurno je ukrotio vratar Mkhačić. Osam minuta prije kraja Hajduk je izveo brzi protunapad, Bokšić je izbio sam pred vratara Stojanovića i ne čekajući da mu ovaj dođe u susret, loptu snažnim udarcem poslao u gornji kut.

mihajlović štimac zvezda 1991.

Bila je to velika pobjeda Hajduka u teškoj i politički zategnutoj situaciji. Prisjećamo se verbalnih dvoboja Siniše Mihajlovića i Igora Štimca. Taj prijelazni pokal, kojeg je tada Hajduk osvojio, više nikada nije vraćen u Beograd. Iako su se Splićanima često, čak i u doba rata, javljali iz “Fudbalskog saveza Jugoslavije”, nikome nije palo na pamet vratiti „kantu“ neprijateljima.

Česta su na ovoj utakmici bila i gruba nasrtanja, a crvene kartone dobili su Mihajlović iz Crvene zvezde i Štimac iz Hajduka. Igor Štimac nije jednom objasnio što se zapravo događalo:

“Smiješno mi je slušati razne komentare oko događaja iz finala Kupa između mene i Mihajlovića. Kao da ne postoji snimka na kojem je vidljivo koliko je agresivan Mihajlović bio u želji da svakim startom ozlijedi nekoga od nas. Startova je bilo dovoljno za najmanje dva crvena kartona dotičnom. Snimka će potvrditi i moj start nad njim, za koji sam dobio opomenu. Isto tako, snimka će potvrditi da je u gužvi nastaloj nakon Mihajlovićevog starta na jednog našeg igrača, zbog kojeg je kasnije i isključen, došlo do opće gužve u kojoj je prvo Bilić bačen na travu i udaran od strane nekoliko igrača, ponajviše Najdoskog. Miše je vukući za kosu odvlačio i umirivao Mihajlovića, a ja sam priskočio i stao u odbranu suigrača s gardom spremnim na sve. Međutim, nisam nikoga udario niti pokušao to uraditi”.

Ako upitate Slavena Bilića za značenje ove utakmice on će bez krzmanja reći:

“Ta pobjeda mi je najdraža u karijeri, draža i od bronce na svjetskoj smotri u Francuskoj. To je možda i najveća pobjeda u povijesti Hajduka. To je moj sud. Evo i argumenata. U to vrijeme niste mogli isključiti politički aspekt te pobjede, ali i da računamo samo sa sportskog stajališta to je bila velika pobjeda, jer ne zaboravite da smo mi tada pobijedili Zvezdu koja je nekoliko dana kasnije postala europski, a potom i svjetski prvak”.

Tadašnji trener Hajduka Josip Skoblar voli se prisjećati:

“Dva sam kupa osvojio s Hajdukom, 1987. u finalu protiv Rijeke, prethodno u sjajnom polufinalnom dvoboju protiv Crvene zvezde. No, 1991. godine bilo je to nešto posve drugo. Morate znati da smo trijumfirali s mladom momčadi koja je bila dnu prvenstva, i to Cvenu zvezdu u Beogradu. Pobijedili smo golom Bokšića samo desetak dana prije nego što će Beograđani postati europski prvaci u Bariju 1991. godine. Još se osjećalo naše ogorčenje zbog ubijenih redarstvenika u Slavoniji. Utakmica je bila organizirana u regularnim uvjetima, ali se osjećao pritisak kod obje strane. Svi su znali da bi rata moglo biti… Mi smo igali zatvoreno, dobri smo bili, čekali i dočekali da im Bokšić pobjegne. Zvezda bi osvojila trostruku krunu da nije bilo nas. Moji igrači su bili primjereni takvom događaju, nisu se dali niti vrijeđati niti su ustuknuli pred najgorim situacijama i provokacijama. Čudo je bla ta utakmica, čudo“.

Da, junak utakmice bio je Alen Bokšić.

“Znam da su čelnici Olympiquea iz Marseillea došli gledati Zvezdu protiv koje su desetak dana kasnije igrali finale Kupa prvaka, a ja sam pred njihovim očima odigrao odličnu utakmicu i zabio taj gol pa su me tog ljeta kupili. Sjećam se da mi je lopta malo pobjegla pa se nisam ni nadao da će završiti u mreži iz Stojanovića”.

Vrijedi napomenuti da su novinari Alen Orlić i Blaž Duplančić snimili sjajan dokumentarni film pod radnim naslovom “Hajdukov ratni trofej”, upravo o tom događaju. Film je izvrsno napravljen, a bavi se ljudskim sudbinama, jer su se na suprotnim stranama u teškoj utakmici našli i veliki prijatelji, kasnije “cimeri” iz hrvatske reprezentacije, Slaven Bilić i Robert Prosinečki, ali i prijatelji iz djetinjstva, iz Vukovara i Borova, Siniša Mihajlović i Ante Miše. Svi oni govore u tom filmu, kao i treneri i navijači koji su bili na toj utakmici. Oosvojen pokal je dugo godina bio pomno skriven od očiju javnosti, te se prije osam godina iznova vratio natrag u Hajdukove vitrine.

Prošlo je 25 godina, ma kao da je bilo prekjučer…

Stadion JNA u Beogradu.

CRVENA ZVEZDA – HAJDUK 0-1 (0-0)

CRVENA ZVEZDA: Stojanović, Radinović (Stošić), Marović, Jugović, Belodedić, Najdovski, Prosinečki, Mihajlović, Pančev, Savičević, Binić. TRENER: Ljupko Petrović

HAJDUK: Mihačić, Mili Hadžiabdić, Kovač (Osibov), Štimac, Setinov, Bilić, Kozniku, Miše (Jeličić), Bokšić, Vučević, Jarni. TRENER: Joško Skoblar

SUDAC: Adem Fazlagić iz Čapljine. GLEDATELJA: 7.000.
STRIJELAC: 0-1 Alen Bokšić (60. minuta)

Autor: Andrija Kačić Karlin