LEGENDARNA ‘CRNA PERLA’: Eusebio, gospodin u kopačkama koji je nosio hrvatsku šahovnicu na srcu

Autor: Andrija Kačić-Karlin/7Dnevno 3. veljače 2017.

Eusebio je na kraju svoje briljantne karijere sa hrvatskom šahovnicom na srcu pokorio još jedan kontinent na oduševljenje brojne hrvatske emigracije koja je financijski podupirala klub.

Ima i onih koji ga smatraju najboljim nogometašem svih vremena. Portugalac Eusebio obilježio je jednu nogometnu epohu, a nostalgičari koji su ga gledali i dalje tvrde da je bio – naj, naj, naj. Ipak, pitanje tko je najbolji svih vremena jest pitanje ukusa.

A Eusebio je bio veliki nogometaš, simbol jednog vremena. Prozvali su ga “crnom perlom” zbog elegancije, stila i učinkovitosti. Punim imenom Sr. Eusebio da Silva Ferreira, bio je sportaš kojeg su poštovali mnogi, između ostalog i suparnici. Jedna od najljepših sportskih i životnih priča počinje u gradu Lorenzo Marques, današnji Maputo, glavni grad portugalske kolonije Mozambik, 25. siječnja 1942. godine.

Eusebio je rođen kao četvrto od devetero djece i jedno vrijeme je proveo u internatu, jer njegova obitelj je imala dovoljno hrane. Eusebio se zarana zaljubio u nogomet, no jedino što je od nogometa imao bile su beskrajne pješćane plaže i lopta krpenjača. Tu je usavršio svoj dribling, svoj poznati prodor – direktno prema golu. Kojima je terorizirao nogometni svijet godinama kasnije. Milijuni golova koje je postigao na plažama Mozambika sagradili su ga kasnije kao nemilosrdnog strijelca.

Takav igrač bio je primjećen, pa se mladi Eusebio skrasio u lokalnom Grupo Desportivo. Taj klub je bio svojevrsna filijala lisabonske Benfice. Tu se nije dugo zadržao, sa sitnim beneficijama uzeo ga je drugi lokalni klub Sporting, koji je bio, pak, filijala Benficinog rivala iz Lisabona, Sportinga. I u svojoj prvoj sezoni osvaja prvenstvo Mozambika.

Dovoljno da u Portugalu između Benfice i Sportinga počne grozničava utrka za mladim igračem iz Mozambika. Naposljetku, Benfica je bila brža i uspješnija. Pa je mladi Eusebio odigrao prvu utakmicu za B momčad Benfice protiv madridskog Atletica, a mladi igrač iz Mozambika bio je urnebesean, zabio je tri gola, namjestio još jedan za 4-2 pobjedu. Bila je to njegova ulaznica za prvu momčad Benfice.

Za prvi sastav Benfice, tada jedne od najvećih nogometnih sila u Evropi, zaigrao je baš u godini kada je taj klub postao europski prvak. A prvi pogodak za Benficu je postigao 8. lipnja 1961. godine u lokalnom derbiju protiv Belenensesa, u 4-0 pobjedi… Sve ostalo je povijest, Eusebio je potom u sljedećih 15 godina za Benficu postigao 727 golova u 715 utakmica. Kakva nevjerojatna statistika.

S Benficom je osvojio 11 naslova portugalskog prvaka, dok je u dva navrata osvajao Ligu prvaka, ali i tri puta gubio finale. Kao individualac je bio proglašen najboljim europskim nogometašem 1965. godine i najboljim europskim strijelcem 1968. i 1973.

Eusebio je stekao još veću slavu za vrijeme Svjetskog prvenstva 1966. godine u Engleskoj, gdje je predvodio Portugal do osvajanja trećeg mjesta s čak devet postignutih pogodaka. Bio je, naravno, najbolji strijelac te svjetske smotre.

Njegovi dosezi na tom natjecanju bili su sjajni. Eusebio je izbacio dvostruke uzastopne svjetske prvake Brazilce s dva pogotka, a onda je bio autor najvećeg preokreta ikada. Sjeverna Koreja imala je 3-0 protiv Portugala, da bi Eusebio postigao četiri pogotka u nizu za pobjedu 5-3.

U polufinalu je Portugalce čekala Engleska. Nakon kontraverzne promjene mjesta odigravanja polufinalne utakmice u posljednjem trenutku, Englezi su sa dva gola Bobby Charltona slavili rezultatom 2-1, a Eusebio je u suzama napustio teren, tako da se ove utakmice u Portugalu sjećaju kao – “utakmica suza”.

U utakmici za treće mjesto Portugal je s 2-1 svladao Rusiju, a Eusebio je, nakon što je iz jedanaesterca postigao prvi pogodak na utakmici, prišao legendarnom golmanu Lavu Jašinu i pružio mu ruku, što je često imao običaj uraditi iz poštovanja prema suparničkom vrataru.

Sveukupno, u reprezentaciji Portugala je Eusebio nastupio 64 puta i postigao 41 gol, a za postići toliki broj pogodaka ovom današnjem Ronadlu u portugalskoj vrsti bilo je potrebno 106 utakmica.

Jednu priču ipak valja izdvojiti. Njegovu prvu sezonu u Benfici 1962. godine kada je postao i europski prvak. Najprije je lisabonska momčad eliminirala bečku Austriju, potom njemački Nuerneberg, u polufinalu su svladali i londosnki Tottenham. I u finalu je Benficu čekao silno bgat madridski Real koji je svakom igraču za osvajanje naslova europskog prvaka obećao premiju koja je bila veća od ukupnog nagradnog fonda Benfice.

Bila je to aantologijska utakmica. Real je dominirao prvo poluvrijeme koje je dobio s 3-2, ali u drugom poluvremenu na terenu je bila samo jedna momčad, Benfica koja je na kraju slavila sa 5-3, a Eusebio je postigao dva pogotka.

Benfica je bila europski prvak i 1968. godine kada je na londonskom Wembleyu svladala favorizirani Manchester United s 4-1, ali nakon produžetaka. Pri 1-1 u zadnjoj minuti Eusebio je sjajno tukao, vratar Stepney je taj njegov udarac obranio. Igra se nastavila, a Eusebio je zastao i prišao vrataru engleske momčadi i čestitao mu.

Čuveni Eusebio imao je posebnu vezu s Hrvatskom. U 1976. godini Eusebio je igrajući s momčadi hrvatskih iseljenika Toronto Metros Croatia, zajedno s Grnjom, Blaškovićem. Đonlićem osvojio naslov prvaka Sjeverne Amerike ispred Cosmosa za kojeg je igrao Pele. Igrao je za tisuću dolara po utakmici i bio oduševljen, Vrijedno je trenirao, a kad su ga Hrvati pitali zašto tako naporno treira iako je veteran uzvratio je:

“Želim da me ljudi upamte kao igrača koji je uvijek bio dobar”.

Osječanin Ivica Grnja je bio samo jedan u nizu hrvatskih nogometaša koji su nosili dres Croatije iz Toronta, no on se tamo našao u pravo vrijeme, da zaigra s jednim od najvećih.

“Uz tako velikog igrača događaju se razno razne anegdote, koje nama malima ostaju u velikom sjećanju”, dodao je Grnja i podijelio s nama nekoliko njemu dragih uspomena.

“Zajedno smo stanovali u Torontu u jako lijepom hotelu, imali smo svoje apartmane Lukačević, Eusebio, ja i ostali stranci. Zajedno smo išli na treninge i na bazen na šestom katu gdje smo se oporavljali od treninga i utakmica. Bio je izuzetno draga osoba i prihvatio nas je. Zavolio nas je jer smo mi kroz igru njemu omogućili da pred kraj karijere ostvari jedan od velikih uspjeha. Čini mi se da je živio za to da se osvoji ta liga, posebno zbog velikih igrača koji su u njoj igrali poput Pelea, Cruijffa i drugih”.

Grnja se i dalje prisjeća:

“Ne mogu zaboraviti kada smo na treninzima igrali `ševe` s onim znalcima, Brazilcima i Nijemcima koji nikada ne žele pogriješiti. Umreš u ševi, a Lukačević, Blašković i ja, gledali smo da prvog do sebe uvalimo jer inače nikad ne bismo izašli van. Drugi to nisu shvaćali. Eusebio je jednom pukao i viknuo na hrvatskom – “picku mater, Osijek, ševa”!

“Toliko je hrvatskog naučio”, priča Grnja danas uz smijeh.

Eusebio je umro 5. siječnja 2014. godine.

“Eusebio je bio veliki čovjek, a miran kao beba. Volio je nas Hrvate i govorio je da smo slični Portugalcima. Uvijek je bio nasmijan”, kaže Đonlić koji je otkrio neke zanimljivosti.

“U Torontu je igrao s Hrvatima. Tamo su bili Ivica Grnja, Filip Blašković i Ivan Lukačević pa je Eusebio učio naš jezik. Volio je naše pjesme, pjevao je himnu i Vilu Velebitu… Nakon toga je još igrao za Jadran iz Chicaga, ali tada je to već bilo poluamaterski”.

Kakav je bio kao igrač?

“Strašan. Kad bi primio loptu, svi su se bojali izaći na njega. Sjajno je igrao i imao je odličan šut”.

Bilo mu važno samo da igra. U Torontu je navodno igrao za tisuću dolara po utakmici. Kakva je bila situacija u vašem klubu?

“Ja sam zarađivao dvostruko više novca od njega. Tada nije bilo toliko novca kao danas, ali je njemu bilo važno samo da igra”.

Eusebio je na kraju svoje briljantne karijere sa hrvatskom šahovnicom na srcu pokorio još jedan kontinent na oduševljenje brojne hrvatske emigracije koja je financijski podupirala klub.

Autor: Andrija Kačić-Karlin/7Dnevno 3. veljače 2017.