Jedinu pobjedu u prvenstvu navijači proslavili kao da su obranili naslov svjetskog prvaka! (FOTO)

Autor: Andrija Kačić-Karlin/7Dnevno/8. siječnja 2016.

U odlučujućim utakmicama protiv, najprije sarajevskog 'Željezničara', a potom i čačanskog 'Borca', 'Dalvin' je 1977. ušao u Prvu ligu. Kakvo je to slavlje bilo - satima su navijači na terenu nosili svoje ljubimce. Split je dobio i drugog prvoligaša! Kako je košarka u to vrijeme u Jugoslaviji bila najuspješniji sport, to je uspjeh 'Dalvina' bio još vrijedniji.

Koliko smo puta dosad čuli da sport nije samo novac, nego i emocija. No, dočim u današnjem sportu one iskrene, duboke i nedvosmislene, pače istinske emocije gotovo da i nema, u povijesti hrvatskog sporta ima prekrasnih priča o simbiozi sporta, emocija i navijača. U našem Sportskom muzeju (usput, hvala čitateljima na brojnim prijedlozima i sugestijama, sve ćemo ih uvažiti i objaviti, op.p.) sada ćemo podastrijeti priču o Košarkaškom klubu “Dalvin” iz Splita koji je u drugoj polovici sedamdesetih godina prošloga stoljeća senzacionalno ušao u Prvu ligu, privukavši za sobom brojnu navijačku vojsku. Pa je u jednom trenutku čuvena i nadaleko znana “Jugoplastika” izgledala kao drugi splitski košarkaški klub, jer “Dalvin” je imao takvu podršku na tribinama kakvu u to vrijeme nije imao niti jedan klub u bivšoj državi.

Da, i to je ta priča o emociji i sportu, koju ćemo na inzistiranje već ostarjelih navijača “Dalvina” predočiti Vama koji volite sportsku povijest. Ne sumnjamo da će onima koji vole nit koja spaja sport i emociju – zadrhtati srce. Eh, kad bi danas barem bilo takvih klubova, pomislit ćete…

Prepuna dvorana na Gripama

Priča o “Dalvinu” je jednostavna – klub je osnovan 1971. godine pod imenom kojeg danas nosi bivša “Jugoplastika”, pod imenom “Split”. Tri godine kasnije klub je preimenovan u “Dalvin”, skraćenicu tadašnje tvrtke “Dalmacijavino”, a ne mora vas iznenaditi što su upravo ime te tvrtke izvikivali i navijači “Dalvina” koji su očito bili degustatori proizvoda tog nekadašnjeg industrijskog giganta Dalmacije i bivše države.

Ipak, skroman budžet nije dopuštao “Dalvinu” da uzima najbolje, skupe igrače, no malo-pomalo klub se postavljao na noge i u Drugoj ligi postao je ozbiljan suparnik koji je imao ambiciju doseći i Prvu ligu. Već u Drugoj ligi “Dalvin” je imao sjajnu podršku s tribina – većina navijača “Hajduka” okrenula se “Dalvinu”, noseći na utakmice “Hajdukove” zastave i šalove. Mnogi drže da je to bila preteča navijača koji su reosnovali “Torcidu” 1981. godine i koji su zanat ispekli ne samo na “Hajdukovim”, nego i na “Dalvinovim” utakmicama.

Uistinu, na domaćim utakmicama “Dalvina”, suparniku bi se odsjekle noge čim bi izašao na teren zagrijavati se. Prepuna dvorana na Gripama koja danas prima nekih dvije tisuće ljudi znala je biti natrpana sa četiri tisuće grlatih navijača. Bio je to krš i lom na tribinama – svi su stajali, onaj tko bi sjeo ne bi vidio ništa. Prema tome, morao bi ustati i navijati, druge mu nije bilo.

U odlučujućim utakmicama protiv najprije sarajevskog “Željezničara”, a potom i čačanskog “Borca”, “Dalvin” je 1977. godine ušao u Prvu ligu. Kakvo je to slavlje bilo! Satima su navijači na terenu nosili svoje ljubimce. Split je dobio i drugog prvoligaša! Kako je košarka u to vrijeme u Jugoslaviji bila najuspješniji sport, to je uspjeh “Dalvina” bio još vrijedniji.

Zamislite, trener “Dalvina” je tada bio bivši vratar “Hajduka”, Hrvoje Čulić. Da, dobro ste pročitali, nogometni golman uveo je kao košarkaški trener svoju momčad u tada najjače europsko košarkaško natjecanje. Čulić je postao vratar na nagovor Joze Matošića, a sudjelovao je u obnovi “Hajduka” na Visu 1944. godine i igrao je čuvenu utakmicu u Bariju protiv savezničke momčadi. No, odmah nakon rata zaljubio se i u košarku, pa je branio i trenirao u “Hajduku” i usput igrao košarku. Čulić je uspio zabilježiti 46 nastupa u dresu “Hajduka”, a bio je i član njegove šampionske momčadi koja je u prvenstvenoj sezoni 1946. godine osvojila prvenstvo Narodne Republike Hrvatske.

Košarkom se potom počeo ozbiljno baviti, a najprije je trenirao žene. Hrvoje Čulić je u košarkaškom klubu “Split”, kasnije “Jugoplastika”, pored igračkih aktivnosti bio i tajnik, trener, vodio je cijelu struku kluba i bio stalni član uprave kluba. Trener košarkaša “Solina” postao je 1972. godine. Vodio ih je tri godine i uveo u Hrvatsku ligu. S prekidima je Solinjane ponovno vodio u sezoni 1981./82. Jedno vrijeme 1976. godine vodio je “Dalvin” u kvalifikacijama i uveo ga u Prvu ligu. Kuriozitet je da je bio vodio momčad na utakmici na kojoj je umro legenda hrvatske košarke, Enzo Sovitti. Hrvoje Čulić je umro 2013. godine.

No, kako “Dalvin” ipak nije imao veliki budžet da bi se nosio s najjačima, to je u Prvoj ligi bilo dosta problema. Naposljetku je ostvarena samo jedna jedina pobjeda, protiv “Rabotničkog” iz Skopja. No, navijačima to nije bilo bitno, oni su svaku utakmicu punili dvoranu na Gripama do vrha i stvarali atmosferu koju su tadašnji novinari opisivali kao – “pakao u gradu raja”.

Na toj utakmici u kojoj je ostvarena jedna jedina pobjeda dogodio se incident, nikad dotad viđen u europskim dvoranama. Jedna zagrižena navijačica je trenera “Rabotničkog”, Lazara Lečića, izudarala kišobranom po glavi i to nekoliko puta. Smetalo joj je, naime, što se trener stalno ustaje s klupe i onda ona nije mogla vidjeti zbivanja na terenu. Eto, takva je atmosfera bila na utakmicama “Dalvina”.

‘Tko su ti vinari?’

Slavlje nakon te pobjede nad “Rabotničkim” bilo je navlas isto kao da je “Dalvin” obranio naslov svjetskog prvaka, pisale su tada novine. Takav je to bio urnebes.

Inače, u prvom kolu prvenstva Jugoslavije tek novopečeni prvoligaš “Dalvin” igrao je u Splitu protiv “Jugoplastike”. I vjerovali ili ne, najmanje dvije trećine dvorane navijalo je za “Dalvin”! Naposljetku je “Jugoplastika” uvjerljivo pobijedila, no čuđenju sportskih izvjestitelja iz cijele Jugoslavije nije bilo kraja.

“Tko su ti vinari?”, pisali su izvjestitelji o novom košarkaškom fenomenu iz Splita. “Dalvin” je, inače, imao plavo-bijele boje pa su navijači imali uz zastave “Hajduka” i neke nove, “plavo-bijele”, a po prvi put u Jugoslaviji je zabilježeno, ponovimo to, da je sva publika za vrijeme utakmice stala i navijala.

Za vrijeme “Dalvinovih” utakmica, pa i prije i poslije niih, svašta se događalo. Navijači su uletavali na teren sa zastavama, pa bi klekli na centar terena i sa zastavom postavljenom na parketu izmolili molitvu: “Oče naš koji jesi na nebesima…”

Što je to značilo za partijske i državne strukture ondašnjeg režima, nije ni potrebno ponavljati. No, što je represija bila na utakmicama veća, to je atmosfera na “Dalvinovim” utakmicama bila žešća. Navijači su bili hapšeni i premlaćivani, ali ništa nije pomoglo. Na “Dalvinu” je uvijek bila ludnica…

“Dalvin” je ispao iz Prve lige, pa se kasnije provlačio u nižim rangovima natjecanja i na koncu se ugasio 1995. godine. No, obnovljen je 2001. godine i danas se natječe u nižoj hrvatskoj ligi – A2 jug. Pravi je amaterski klub koji se bori sa svim poteškoćama kao i ostali slični klubovi diljem Hrvatske. I nema trenutka, kada se povede razgovor o “Dalvinu”, da se oni stariji ne prisjete slavnih sedamdesetih godina i karnevalske atmosfere na utakmicama.

Razgovarali smo s jednim Splićaninom koji je redovito išao na “Dalvinove” i “Hajdukove” utakmice. Tvrdi kako je atmofera na “Dalvinovim” utakmicama bila neponovljiva:

“Meni je na ‘Dalvina’ bio prvi susret s onim pravim navijačkim kopom. Velike zastave na štapu, ulazak na centar igrališta sa zastavon prije utakmice i prikrstit’ se na centru, prva skandiranja – ‘Oj, Dalvine, publika tvoja voli te'”.

“Dalvin” je imao i svoju reklamu na televiziji i u filmskim žurnalima. I to kakvu! Oni stariji sjetit će se reklame za sok “Pipi”, u kojoj je glavnu rolu imala ljepotica Ana Sasso na splitskoj plaži Bačvice. U toj reklami bio je i poduži insert koji pokazuju navijače “Dalvina” u deliriju… Sve ori i grmi!
“Dalvin” je nestao, pa se oporavljao, a romantična priča o tom klubu polako je blijedila, sve dok jednom u Kupu, “Dalvin” nije izvukao “Zadar” s kojim je trebao omjeriti snage na domaćem terenu.

Romantična i poučna priča

Mlađe generacije navijača koje su dotad samo slušale i upijale priče o “Dalvinu” i atmosferi na njegovim utakmicama, htjele su dokazati da su i one spremne i sposobne za takav spektakl. No, kada se mlađi hoće dokazati starijima, tada zna biti i nevolja. I bilo ih je… U uzavreloj atmosferi koju su pripravili navijači “Dalvina”, netko je bacio staklenu bocu na teren. Boca se rasprsnula, pa sucima ništa drugo nije preostalo nego da označe – prekid i kraj utakmice.

U onom starom, ali i u novome “Dalvinu”, znanje su stekli kasnije poznati košarkaši – Mlađan Tudor, Josip Puljiz i Bjelajac. Najpoznatiji igrači koji su igrali u kasnijem “Dalvinu” zacijelo su Dino Rađa, Joško Vranković i Ante Gregurević.

No, uz “Dalvin” sedamdesetih, stasala je i jedna navijačka generacija koja je obilježila kasnijih petnaestak godina navijačkog pokreta s “Hajdukom”, utjecavši pritom i na mnoge druge navijačke skupine. Velike zastave na štapovima, neprestano navijanje, stajanje tijekom cijele utakmice, bubnjevi i činele, sve se to na utakmicama “Dalvina” vidjelo po prvi put.

Bila je to uistinu simbioza sporta i emocije, koja tako bolno nedostaje današnjim sportskim događanjima. Zato je ova priča i romantična i poučna…

Autor: Andrija Kačić-Karlin/7Dnevno/8. siječnja 2016.