I najveće zvijezde su ga se bojale – unajmljivale su helikopter samo da ne zakasne na trening!

Autor: Andrija Kačić-Karlin/7Dnevno/15. siječnja 2016.

Teško je procijeniti, je li bio veći igrač ili trener. Kao igrač bio je silovit, nezaustavljiv, opasan, osvajač olimpijske medalje, član čuvene nogometne generacije iz bivše države, dočim je kao trener slovio kao oštar, beskompromisan taktičar kojem su disciplina i tjelesna pripremljenost bile opsesija. On je s Bayernom osvojio prvi naslov nakon 37 godina.

On je bio trener Dinama koji je osvojio Kup velesajamskih gradova 1967. godine, on je Bayernu donio naslov nakon 39 godina. Njega su se bojali i najveći nogometaši svijeta, bio je oličenje rada, stege, discipline i savjesti… I kao igrač bio je jedan od najboljih na svijetu. Rođeni Zagrepčanin koji je igrao i za Građanski, ali i za Partizan i Crvenu zvezdu – obilježio je nekoliko nogometnih epoha. I kao igrač i kao trener.

To su samo najkraće crte o neupitnoj nogometnoj veličini – Branku Zebecu. Je li više postigao kao igrač ili kao trener, teško je odgovoriti na to pitanje, no nekako najbliži odgovoru ćemo biti ako ustvrdimo da je bio među najvećima i kao igrač i kao trener.

Rođen je u Zagrebu 17. svibnja 1929. godine, umro je 26. rujna u svom rodnom Zagrebu 1988. godine, bizarnom nesrećom – ugušio se komadićem mesa s roštilja kojeg je spremao za svoje prijatelje nakon što su zajedno odgledali jednu utakmicu.

Kao igrač bio je sjajan napadač, volio je igrati na lijevom krilu, no i na mjestu centarfora bio je neupitan. U mnogim anketama bio je izglasan kao jedan od najboljih ili najbolji hrvatski nogometaš svih vremena.

Zebec preporodio Bayern

Karijeru je započeo u čuvenom Građanskom za vrijeme Drugog svjetskoga rata, igrao je za juniorsku momčad tog kluba od 1943. do 1945. godine. Nakon što su komunističke vlasti ukinule Građanski, Zebec je karijeru nastavio nastupajući za amaterske zagrebačke klubove: Poštar, Lokomotivu, Milicioner, a 1951. godine angažirao ga je beogradski Partizan u kojem je proveo sljedećih sedam godina. Upravo zaslugom Branka Zebeca, Partizan se prometnuo u istinsku snagu tadašnjeg nogometa – sa Zebecom u momčadi, tadašnji “crveno-plavi” (tek kasnije je Partizan preuzeo crno-bijelu kombinaciju) osvojili su tri Kupa i jedno prvenstvo.

Potom je prešao u susjednu Crvenu zvezdu gdje je odigrao dvije sezone. Pred kraj karijere otišao je u Njemačku, u Alemanniju iz Aachena, gdje je odigrao još tri sezone i konačno 1965. godine završio igračku karijeru.

U međuvremenu je skupio čak 65 nastupa za jugoslavensku reprezentaciju, postigao je 17 golova, a kud i kamo više je upisao asistencija. Bio je član znane olimpijske reprezentacije Jugoslavije koja je na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. godine osvojila srebrnu medalju, nakon poraza protiv Mađara u finalu. Prije toga bio je sudionik dvije velike utakmice protiv Sovjetskog saveza – one prve, koja je završila 5-5 nakon vodstva Jugoslavije od 5-1 i one druge, koja je završila 3-1 trijumfom Zebeca i suigrača.

Mnogi su tu reprezentaciju znali izustiti godinama kasnije napamet – Beara, Stanković, Crnković, Horvat, Čajkovski, Boškov, Ognjanov, Mitić, Bobek, Vukas i Zebec! K tome, Zebec je sa sedam golova bio najbolji strijelac tog olimpijskog turnira.

Igrao je Zebec i na Svjetskom prvenstvu 1954. godine u Švicarskoj. Tada je jugoslavenska reprezentacija stigla do četvrtzavršnice i izgubila od kasnijeg prvaka svijeta, Zapadne Njemačke.

Na sljedećem je Svjetskom prvenstvu 1958. godine u Švedskoj bio kapetan i s jugoslavenskom reprezentacijom opet stigao do četvrtzavršnice i još jednom doživio poraz od Zapadne Njemačke.

Na Europskom prvenstvu 1960. godine, reprezentacija bivše države poražena je u završnici od Sovjetskog Saveza. Na koncu, o kakvom je igraču bila riječ, svjedoči i činjenica da je Zebec igrao za reprezentaciju Svijeta protiv Engleske, 1953. godine, na Wembleyju, u povodu proslave 90. godišnjice Engleskog nogometnog saveza.

Još dok je pred kraj karijere igrao u Aachenu, pohađao je trenersku školu, jer je još kao igrač odlučio postati trener. Iako kao rođeni Zagrepčanin nikada nije igrao za Dinamo, prvi trenerski posao bio mu je baš u rodnom Zagrebu, u Dinamu. Sjajnom selekcijom igrača i novim metodama treninga, od Dinama je napravio strašnu momčad koja je 1967. godine osvojila Kup velesajamskih gradova. Iako je utakmicu u finalu vodio Ivica Horvat (prethodno je zbog smjene uprave, klub napustio i Zebec), zasluge za taj epski trijumf zagrebačke momčadi pripadaju najviše baš Zebecu. Nogometna Europa vidjela je da je u Zagrebu odradio sjajan posao, pa je Zebec dobio poziv Bayerna koji tada nije bio nogometni gigant kao danas. Bayern je tada na prvenstvo čekao već 37 godina – poslije Drugog svjetskoga rata u Bundesligi je Bayern bio bez naslova.

Čim je Zebec preuzeo Bayern dogodio se preporod bavarske momčadi koja je 1969. godine, na sveopće iznenađenje, osvojila dvostruku krunu – prvenstvo i kup natjecanje. Samo dvije godine kasnije, Zebec je s Bayernom osvojio i europski trofej, Kup pobjednika kupova. Senzacija s angažiranjem Zebeca bila je potpuna!

Jedno vrijeme, početkom sedamdesetih godina, vodio je i Hajduk, gdje ga je naslijedio Ivić, no slobodno se može reći da je i Zebec sudjelovao u stvaranju nove Hajdukove generacije koja je harala europskim i jugoslavenskim nogometom scenom ’70-ih godina. S Hajdukom je osvojio Kup 1973. godine i došao do polufinala Kupa pobjednika kupova iste godine, u kojem je eliminiran tek u polufinalu protiv engleskog Leeds Uniteda.

Potom je preuzeo Hamburg Sport Verein i osvojio njemački naslov 1979. godine i došao do finala Kupa prvaka, usput eliminiravši i splitski Hajduk u čuvene dvije utakmice četvrtfinala. Izgubio je u madridskom finalu od engleskog Nottingham Foresta.

Nespreman igrač, nije uopće igrač

Vodio je još i Stuttgart 1970.-1972., Eintracht Braunschweig 1974.-1978. (taj je klub poveo do jednog boda zaostatka za osvajanjem prvenstva 1977.), Borussiju iz Dortmunda 1982. i 1983., trenirao je i Eintracht Frankfurt 1983. i 1984., te još jednom Dinamo prije povlačenja u mirovinu.

Branko Zebec bio je osebujna osoba i u privatnom životu i kao trener. Bio je izvrstan student matematike i fizike, pa mu je Sveučilište ponudilo stipendiju za daljnje usavršavanje, no on se ipak odlučio za nogomet. No, tu svoju matematičku sklonost obilato je koristio u nogometu, jer kod njega nespreman igrač, nije uopće bio igrač. Često su se igrači klubova u kojima je radio, žalili na pregrube metode i pretežak fizički rad, ali on bi se posvađao i s upravama, pa je čak znao i otići iz klubova ako uprave ne bi stale iza njega, već iza igrača. Tako je bilo i u Bayernu.

Dok je trenirao HSV, u njemu je igrao Ivan Buljan kojeg je Zebec znao još iz Hajduka, te jedan od najboljih nogometaša tog vremena – engleski internacionalac Kevin Keegan. Upravo je Keegan slovio kao pomalo neodgovoran tip koji je stalno kasnio na treninge, pa i zabušavao tijekom vježbanja. Zebec ga je stalno nemilosrdno kažnjavao i ta priča je tjednima, pa i mjesecima bila glavna tema njemačkih sportskih žurnalista.

Keegan je godinama kasnije pričao o svojim iskustvima sa Zebecom: “Branko Zebec nije bio samo taktički genij, nego i diktator što se tiče discipline, a iznad svega je inzistirao na fizičkoj pripremi. Kapetan Peter Nogly i ostali veterani koji su se trudili strancima zagorčati život, nakon Zebecova dolaska više nisu imali ni volje ni snage za ogovaranja, jer su bili zauzeti preživljavanjem brutalnih Zebecovih treninga. I ja sam jednog dana pokucao na vrata ureda direktora kluba, Gunthera Netzera, i rekao mu: ‘Želim doista otići, ovaj trener je lud'”.

Keegan se toliko bojao Zebeca koji ga je kažnjavao za najmanju disciplinsku grešku, poput kašnjenja na trening, da je jednom čak unajmio helikopter da ga odveze na trening preko snijegom zametenih ulica Hamburga.

No, kada je Keegan uvidio svrsishodnost napornog vježbanja, te kada je postao vođa i HSV-a i engleske reprezentacije, znao je da je to plod teških Zebecovih treninga: “Morao sam se zahvaliti Branku Zebecu. Nikad na treninzima nisam toliko trčao, ali nikada nisam bio ni tako uspješan. Baš zbog Zebeca sam se zaljubio u njemački nogomet. Sjećam se da mi je znao govoriti stalno jedno te isto: ‘Možeš imati loš dan i promašiti gol, ali ne smije ti se dogoditi da ne možeš trčati'”.

Na Zebeca se u Bayernu znao požaliti i tada mlađahni Franz Beckenbauer koji je tek započinjao nogometni uspon, da bi godinama i godinama kasnije Kaiser Franz ustvrdio: “U karijeri sam radio s velikim trenerima, vježbali su me Udo Lattek, Ernst Happel, ali Zebec je bio najveći. On je od mene stvorio igrača”.

Sjeća se Beckenbauer što je njemu Zebec znao napraviti. Jednom je tako mladi Franz, tijekom priprema, pobjegao iz sobe, no Zebec ne bi bio Zebec kada tako nešto ne bi predosjetio. Otišao je u kontrolu, vidio da Beckenbauera nema u sobi i ležerno legao u njegov krevet kako bi ga dočekao. Kada se Beckenbauer vratio iz noćnog života, umalo ga nije srce izdalo kada je vidio kako njegov oštar trener spava u njegovom krevetu!

No, kako je stres na terenu s vremenom bio sve veći, tako se Branko Zebec, nažalost, odao alkoholu. Sve češće bi bio viđen pijan na treninzima. Teško je komunicirao s novinarima, a počele su ga hvatati i bolesti. I tako je odlučio prestati s trenerskom karijerom u 56. godini, nakon što je 1984. godine nakratko vodio zagrebački Dinamo.

Njegova nagla smrt bila je šok za nogometnu javnost – Zebec se ugušio komadićem mesa s roštilja kojeg je sam pripravio, htijući počastiti svoje prijatelje iz kruga nogometa. Izdahnuo je na rukama Dinamove legende, Krasnodara Rore…

Autor: Andrija Kačić-Karlin/7Dnevno/15. siječnja 2016.

ZADNJE VIJESTI