Franco nije smio zabraniti finalni dvoboj Španjolaca protiv Sovjeta u Madridu

Autor: Andrija Kačić-Karlin

U finalnoj utakmici Španjolska je nadvisila branitelja naslova, Sovjetski savez s 2 - 1. U 6. minuti Španjolci su poveli preko Perede, dvije minute kasnije izjednačio je Kujsanov. Potom su dva sjajna vratara branila sve, Iribar kod Španjolaca, Jašin kod Sovjeta, no Marcelino je u 84. minuti zabio za trijumf Španjolaca.

Drugo europsko nogometno prvenstvo, još uvijek pod nazivom Kup nacija, održano je u Španjolskoj 1964. godine, gradovi domaćini bili su Madrid i Barcelona, stadioni Santiago Bernabeu i Camp Nou, oba s kapacitetom od sto tisuća posjetitelja. Nakon teških kvalifikacija u kojima je Jugoslavija zapela u dvobojima protiv Švedske kvalificirale su se četiri reprezentacije, od kojih je samo Sovjetski savez bio na prošlom, prvom turniru Kupa nacija u Francuskoj, kojeg je i osvojio. Uz Sovjete kvalificirali su se Danska i Mađarska, Španjolska je direktno ušla na završni turnir kao domaćin.

Dakle, forma cijelog natjecanja nije se mijenjala, no povećao se broj sudionika kvalifikacija sa 17 na 29 reprezentacija. Kvalifikacijama su se priključile i Engleska i Italija, no SR Njemačka je propustila i drugo prvenstvo. Njemački izbornik Sepp Herberger smatrao je da je EP drugorazredno natjecanje i da nema smisla opterećivati igrače.

Englezi su u izlučnim borbama ispali od Francuske, dok Azzurri nisu uspjeli preskočiti branitelje naslova, SSSR. Opet je bilo i političkih trzavica u kvalifikacijama. Grčka je odustala od igranja kvalifikacija zato što je u prvom kolu morala igrati protiv Albanije. Te dvije države formalno su bile u ratu od 1939. do 1987. godine.

Još prije samog završnog turnira, čak i prije ždrijeba mnogi su se bojali incidenata i odgode utakmica, jer u kvalifikacijama za prvi Kup nacija španjolskoj nogometnoj reprezentaciji predsjednik Franco, u diktatorskoj maniri, zabranio je igrati kvalifikacijske dvoboje “protiv komunističkog Sovjetskog saveza”.

Ždrijeb je za polufinalne parove odredio dvoboje; Mađarska – Španjolska i Sovjetski savez – Danska. Uefa je striktno upozorila domaćina da nikakva zabrana odigravanje utakmice Sovjeta i Španjolaca, ako do nje dođe, ne dolazi u obzir. Španjolska država dala je jamstva i drugi Kup nacija mogao je početi.

U Barceloni Sovjetski savez lako se obračunao s Danskom, visokom 3-0 pobjedom izborio je finale, pogotke su postigli Voronjin, Ivanov i Ponedjeljnik, igrač koji je potopio u finalu prvog Kupa nacija Francusku u produžecima.

U drugom polufinalu bilo je kud i kamo uzbudljivje i neizvjesnije. Španjolci su uz podršku svojih navijača na Realovom stadionu poveli u 35. minuti zgoditkom Perede. Kasnije su propustili neke dobre prigode i šest minuta prije kraja Mađari su izjednačili, strijelac je bio Bene.

Moralo se u produžetke. U sjajnoj utakmici pogodak odluke postigao je u 112. minuti Amancio, Španjolci su morali, htjeli-ne htjeli, igrati u finalu protiv Sovjetskog saveza. Danci i Mađari su prethodno odigrali utakmicu za 3. mjesto, pobijedili su Mađari s 3-1 nakon što je u 90 minuta bilo 1-1. Bene je poveo za Mađare u 11. minuti, Bertelsen izjednačio u 82. minuti, da bi u produžecima s dva gola Novaka u 117. i 119. minuti Mađari došli 3-1 pobjede.

Finale je bio atraktivan i uzbudljiv, napose prvih nekoliko minuta. Pereda je zabio za Španjolce već u 6. minuti. No, dok su još u srcima slavili s navijačima Španjolci nisu ispratili jednu akciju Sovjetskog saveza i već u 8. minuti bilo je 1-1, pogodio je Kujsanov.

“Cijeli Madrid je ušutio”, govorio je reporter nacionalne španjolske radijske postaje. Depresija se uvukla u španjolske nogometaše i Sovjetski savez preuzeo je konce igre, no sjajno je branio Iribar koji je čuvao španjolska vrata sveukupno gotovo dva desetljeća.

U drugom dijelu su, pak, znali zaprijetiti Španjolci kojima je, pak, na sovjetskim vratima, nepremostivu prepreku predstavljao čuveni Lav Jašin, najbolji igrač prvog Kupa nacija. U tom dvoboju vratara ipak je prvi posustao Jašin, u 84. minuti jednu gužvu u kaznenom prostoru izvrsno je iskoristio Marcelino, za 2-1 vodstvo Španjolske.

Čak 117 tisuća gledatelja bilo je na stadionu Reala, eksplozija oduševljenja čula se kilometrima daleko. Nogometaši Sovjetskog saveza koji su se osjećali kao favoriti dugo su ostali nepomično ležati na travnjaku, ne vjerujući što ih je snašlo pred kraj utakmice i što su sve promašili u prvom dijelu.

Nakon utakmice curile su tajne kako su se obje reprezentacije motivirale za finalnu utakmicu. Španjolski izbornik Jose Villalonga trenirao je i madridski Real, a slovio je kao nogometni revolucionar i velik motivator. Tijekom priprema na plaži Villalonga je izveo pravu predstavu pred igračima. On je na pijesku nacrtao teren i Španjolce na njemu označio kamenjem, a Sovjete češerima. Uvjeravao je svoje nogometaše je da je kamen puno jači od češera.

Sovjeti su bili, pak, uvjeravani, da nastupaju protiv životnog neprijatelja, utjelovljenja fašizma. Godinama kasnije, dolaskom demokracije u Španjolskoj, bilo je jasno da su mnogi španjolski nogometaši iz te reprezentacije iz 1964. godine bili protiv Franca.

“Mnogi igrači ipak nisu bili pristalice Franca, no nitko mu se nije usudio suprotstaviti. Tko zna što bi Franco učinio”, rekao je dvadesetak godina kasnije Pereda, koji je gol u finalu postigao u šestoj minuti.

Autor: Andrija Kačić-Karlin