7Dnevno

‘Dalmatinski orao’ slavljen u Francuskoj, zanemaren u Hrvatskoj

Autor: Andrija Kačić-Karlin / 7Dnevno / 12. veljače 2016.

Igrao je za NK Zadar (1957.–58.), OFK Beograd (1959.–67.), s kojim je osvojio kup (1962. i 1966.), Olympique iz Marseillea (1967. i 1969.–75.), s kojim je osvojio prvenstvo i kup (1972.), njemački Hannover 96 (1967.–70.) i NK Rijeku (1974.–77.). Tri sezone zaredom (1971.–73.) bio je najbolji strijelac francuskog prvenstva, zbog čega je, kao najbolji europski ligaški strijelac, dobio 1971. 'Zlatnu kopačku' (jedini hrvatski nogometaš dosad). Za reprezentaciju Jugoslavije (1961.–67.) na 32 utakmice postigao je 11 pogodaka. Nakon igračke, posvetio se trenerskoj karijeri te je uspješno vodio Rijeku, Dinamo i Hajduk, s kojim je osvojio Kup (1987. i 1991.), te druge klubove

U bogatoj i prebogatoj povijesti hrvatskoga nogometa, pojava Josipa Skoblara kao da je nekako zanemarena, povijesno sklonjena. A riječ je o jednom od najvećih nogometaša kojeg je Hrvatska dala, a i kao trener se dokazao sjajnim radom i velikom karijerom. Danas je Josip Skoblar svojevrsni agent, ali i zaštitni znak Olympiquea iz Marseillea u kojem se proslavio kao igrač i svojedobno bio zlatna kopačka Europe sa 44 gola postignutima u jednoj sezoni. To dosad nitko u Francuskoj nije dostigao, nitko!

Uskoro, 8. travnja u Gradskoj vijećnici Marseillea, Skoblara će francuska Vlada nagraditi odličjem Viteza nacionalnog reda za zasluge. Nagradu će mu predati osobno gradonačelnik Jean-Claude Gaudin.

Skoblarova popularnost u Francuskoj, napose u Marseilleu je golema, kud i kamo veća nego u Hrvatskoj u kojoj je zbog svoje nesavitljivosti i tvrdoglavosti često bio ignoriran. Uostalom, mi ćemo slobodno zaključiti kako uistinu nije u redu što Josip Skoblar nikada nije bio aktivnije uključen u rad našega Saveza, a ima takvu reputaciju da je slobodno mogao i morao biti izbornik prije mnogih dosadašnjih naših izbornika. Ipak, unatoč svega i svojeg osjećaja oštećenosti, Skoblar nije odbio poziv Hrvatskog nogometnoga saveza da bude hrvatski ambasador na predstojećoj europskoj smotri ovoga ljeta u Francuskoj.

Često mijenjanje izbornika je štetno

Skoblar je rođen 12. travnja 1941. u Privlaci, a nogomet je počeo igrati u Zadru, da bi nakon kratkih pregovora s Dinamom i Hajdukom osvanuo u OFK Beogradu, u kojem je pružao godinama sjajne partije.

“Bio sam na meti klubova iz regije. Konkretno, Hajduk, Dinamo i Rijeka bili su i te kako zainteresirani. No, odlučio sam se za Beograd iz jednostavnog razloga – da što prije zaigram za A vrstu i da ostvarim svoj cilj – odlazak u inozemstvo”, zna se prisjetiti Skoblar.

U sedam godina, od 1959. do 1966. držao je ovaj klub u vrhu nogometa bivše države. U 162 utakmice za Beograd postigao je 63 gola i bio igrač-prevaga u osvajanja dvaju Kupova – 1962. i 1966. godine.

Potom je otišao u Njemačku, gdje je igrao za Hannover 96 (1967.-70.). U 57 utakmica u Bundesligi, postigao je 30 golova. Skoblar se potom preselio u Francusku i igrao za Olympique de Marseille, a bio je tri puta najbolji strijelac (1971.-73.). Skoblar je osvojio europsku “Zlatnu kopačku” 1971. godine za postignuta 44 gola u Prvoj francuskoj ligi. S ovim klubom osvojio je francuski naslov prvaka 1971., te kup 1972. godine. Navijači Olympiquea su ga prozvali – “L’Aigle Dalmate” – ili u prijevodu – “Dalmatinski orao”!

Za reprezentaciju Jugoslavije je između 1961. i 1967. godine odigrao 32 utakmice, zabio 11 golova, a bio je i član momčadi koja je na Svjetskom prvenstvu 1962. u Čileu osvojila četvrto mjesto, a Dražan Jerković bio najbolji strijelac cijelog turnira.

Bio je uspješan i kao trener – radio je kratko 1978. u Olympiqueu iz Marseillea i 1987. godine u HSV-u. Trenerskih uspjeha je imao i kao trener Hajduka iz Splita, osvojivši dva kupa, 1987. i 1991. godine. Bio je i trener Rijeke u sezoni kada je u Kupu Uefa čudesno pobijedio madridski Real s 3-1 i bio besramno pokraden u uzvratu. Radio je još u Dinamu, Hannoveru, Libanonu…
Skoblar slovi kao stručnjak i čovjek koji bez sustezanja kaže što misli. Stoga, nije baš uvijek bio najpoželjniji za rad, barem ne u našem okružju. Uostalom, o reprezentaciji Hrvatske i čestim smjenama izbornika ima svoje decidirano mišljenje:

“HNS, nažalost, nije pokazao stabilnost, kompetentnost i korektnost, što se očekuje od jedne ozbiljne nogometne kuće. Često mijenjanje izbornika je beskorisno, štetno. Ne želim nikome soliti pamet, niti ovo govorim sa skrivenom porukom – ali, ja bih to bolje napravio. Podržavam svaku inicijativu, uz opasku – moglo je i bolje. I ne mogu oprostiti Nogometnom savezu nekorektnost prema Igoru Štimcu u kojega baš i nisam zaljubljen, ali, ako je doveo reprezentaciju do aviona za Rio, trebao je taj posao i završiti. Niko Kovač je odigrao dvije utakmice s Islandom i nakon pobjede u Zagrebu stvorili smo umjetne bogove od naših igrača. Bila je to prva pogreška. No, Kovaču ne možeš oduzeti da smo dobili ‘osakaćeni’ Kamerun, ali smo ga dobili uvjerljivo. Nismo dobili rijetko slabi Brazil i udarili smo po sucu koji nas je masakrirao nepostojećim jedanaestercem. Istina, ali da biste pobijedili Brazil, morate zabiti gol. A mi to nismo bili u stanju. Meksiko nas je razbio u svakom smislu, bili su bolji od nas tehnički i taktički, bili su talentiraniji, brži, karakterniji. Meksiko nam je pokazao da nismo momčad za velike domete i krajnje je vrijeme da se odreknemo bolesnih ambicija. I onda opet dobro krenemo u europske kvalifikacije i padnemo kada se to najmanje očekuje i opet se smjenjuje izbornik. Ne valja to”, riječi su Josipa Skoblara, bez uvijanja i dopadanja bilo kome.

Pogledajte i kako Skoblar dobro oslikava stanje u hrvatskom nogometu. Nekad je znao u ime svog kluba pogledati koju utakmicu u Hrvatskoj, sve kako bi pronašao nekog zanimljivog igrača. Jednom smo ga tako sreli i čuli:

“Uvijek će naša liga dati pokojeg igrača, no vidi se da se slabo radi po klubovima, jer nedostaje talenta u igri. Prije smo se dičili talentom, ali talent se brusi radom. Sad kao ima nekog rada, ali ja ne vidim talentirane igrače. Čudi me, kakve su to selekcije po klubovima kad u našim momčadima ima dosta igrača koji su malo, kao preteški i preslabi ili nedostatni duhom za dobar nogomet. Utakmica, jer je to odmjeravanje snaga, nikako ne bi smjela biti dosadna. Kad je dosadna, obično takvu utakmicu igraju netalentirani igrači”.

Dramatična osvajanja kupova

Poslije nam je rekao rečenicu koja nam se silno dopala: “Samo talent ubija dosadu u nogometu” i dodao:

“Počelo se govoriti samo o sustavima, pokrivanju, blokovima, transformaciji ili o ne znam sve čemu. Pazite, talenata kao Maradona ili Messi ne može biti puno, zato su oni genijalci, jer ih je malo. No, ima danas više talentiranih igrača nego prije dvadesetak godina. Takav genijalac razbije sve priče o sustavima sa četiri gola u teškoj utakmici Lige prvaka. Dati četiri gola Arsenalu koji vrvi taktičkim zamislima jakog Wengera, pokazuje da talent u nogometu ruši svaku taktiku, strategiju ili sustav. Kako ćeš probiti, recimo, bunker? Raspoloženim i talentiranim igračem. Drago mi je da se ovo počelo zrcaliti u svjetskom nogometu, dribling je počeo dobijati na važnosti, jer je od silnog umovanja trenera dribiling prije nekih petnaestak-dvadesetak godina počeo nestajati”.

Zna to Skoblar jer je on i bio nenadmašan strijelac, ali i dribler.

Primjerice, kod navijača Hajduka, Skoblar ima poseban status. Ako ga nisu doživljavali kao svog igrača, doživljavali su ga kao svog trenera. S mladim momčadima koje su se mučile u prvenstvu Skoblar je osvojio dva Kupa, 1987. i 1991. godine. Pričao nam je o tome:

“Eh, to su bili dani, oba Kupa su osvojena u dramatičnim okolnostima. Eto, 1987. godine s momčadi prepunom mlađih igrača koji su se teško snalazili u prvenstvu, pobijedili smo Rijeku u beogradskom finalu nakon 23 jedanaesterca. Zamislite, 23 penala! Rijeka je imala meč loptu, Varvodić ju je obranio; nakon još jedne duge serije Varvodić je opet obranio, a mi iskoristili svoju meč loptu. I osvojili Kup! Ljudi su na tribinama padali u nesvijest od uzbuđenja. Nikad kraja tim jedanaestercima nije bilo. Inače, u polufinalu smo pobijedili Crvenu zvezdu u dvije utakmice – u onoj splitskoj nas je tako kralo da sam mislio odustati od trenerske karijere. Nakon 1-2 poraza u Splitu, pogotkom Asanovića na početku utakmice, u Beogradu smo poravnali rezultat. U velikom nevremenu dočekamo jedanaesterce, a ja uvedem Varvodića umjesto fenomenalnog Pralije i osvojimo Kup. Meni je bila teža ta polufinalna utakmica, makar su obje bile – ludilo. Dvaput na penale, ali penali nisu sreća. Siguran sam u to. Još nešto o tom dvoboju protiv Crvene zvezde – i u drugom navratu sudac nas je krao, a ja namjerno isprovociram isključenje – da se i sudac uplaši kako sudi i da motiviram igrače. Letjeli su moji mladići u reklame, a i zvezdaši skupa s njima. Osvojiti Kup uz takvo suđenje, zaista je bilo fenomenalno. Volim se toga sjetiti”.

Drugi Kup bio je povijesni. Opet je Skoblar trijumfirao s momčadi koja je bila na dnu prvenstva – pobijedio je Crvenu zvezdu u Beogradu golom Bokšića, samo desetak dana prije nego što su Beograđani postali europski prvaci u Bariju 1990. godine.

No, bilo je to već vrijeme uoči Domovinskog rata i samo desetak dana nakon masakra hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu. Skoblar o tome kaže:

“Utakmica je bila organizirana u regularnim uvjetima, ali se osjećao pritisak kod obje strane. Svi su znali da bi rata moglo biti… Mi smo igrali zatvoreno, dobri smo bili, čekali i dočekali da im Bokšić pobjegne. Zvezda bi osvojila trostruku krunu da nije bilo nas. Moji igrači su bili primjereni takvom događaju, nisu se dali vrijeđati, niti su ustuknuli pred najgorim situacijama i provokacijama. Čudo je bila ta utakmica, čudo”.

Autor: Andrija Kačić-Karlin / 7Dnevno / 12. veljače 2016.