Bila je to majka svih senzacija, kada je Kljaić doveo rukometaše do zlatne olimpijske medalje

Autor: Andrija Kačić Karlin

Uz zaslužene čestitke izborniku Željku Babiću i njegovim suvremenicima lijepo se prisjetiti i veselja kojeg smo doživjeli s rukometašima baš na Igrama. Dvaput je Hrvatska osvojila zlatne medalje na Igrama, 1996. u američkoj Atlanti i 2004. u grčkoj Ateni...

Sretni i zadovoljni, ma i opčinjeni svježim dosegom naših rukometaša koji su na turniru u Danskoj izborili plasman na Olimpijske igre, uz zaslužene čestitke izborniku Željku Babiću i njegovim suvremenicima lijepo se prisjetiti i veselja kojeg smo doživjeli s rukometašima baš na Igrama. Dvaput je Hrvatska osvojila zlatne medalje na Igrama, 1996. godine u američkoj Atlanti i 2004. u grčkoj Ateni.

Po tim uspjesima Hrvatska je rukometna velesila, nesumnjivo, a mi ćemo se u počast našem uspješnom rukometu podsjetiti prve hrvatske zlatne medalje u našoj olimpijskoj povijesti. Prošlo je tome, eto, točno 20 godina. I bilo je to veliko, nevjerojatno iznenađenje za cijelu i našu i svjetsku sportsku javnost.

Zašto kažemo da je zlato hrvatskih rukometaša na Igrama u Atlanti bilo senzacionalno?

Odvrćemo film unatrag. Tog ljeta 1996. godine hrvatska reprezentacija igrala je na Europskom prvenstvu u Španjolskoj, vodio ju je trener Abas Arslanagić. Ispraćena s velikim ambicjama posve je razočarala, a nakon baš loših rezultata i ispadanja u dvoboju protiv tadašnje SR Jugoslavije (24-27) izbornik je naprasno smijenjen. I kao spasitelj je postavljen Velimir Kljaić. Koji je i sam rekao da se u mjesec i pol do Olimpijskih igara i ne može baš puno napraviti. Arslanagić je za neuspjeh optužio novinare, a kasnije se pokazalo da je s praktički istom momčad Kljaić došao do vrha na Olimpijskim igrama.

Strateška varka našeg izbornika

Reprezentaciju je kao liječnik koji pruža prvu pomoć preuzeo Velimir Kljaić.  Koji je u četrdesetak dana te „zgubidane i luzere” pretvorio u  junake i  prvake,  kako su pisale  dva mjeseca kasnije hrvatske tiskovine. Uvevši strog režim i radeći na voljnom elementu posrnulh sportaša Kljaić je stvorio momčad koja je nosila sve pred sobom.

Osvojeno je olimpijsko zlato, makar Hrvatsku prije olimpijskog turnira nitko i nije uzimao za ozbiljno, jer krah na prethodnom prvenstvu Europe bio je toliko upečatljiv da nitko u snu nije mogao pretpostaviti ovakav rasplet, s Hrvatima na tronu. Ruku na srce, iznenađenje je bilo toliko silno, baš kao i nedavna pobjeda na europskoj smotri protiv Poljske s čak 14 golova razlike, kad je Hrvatskoj za prolaz dalje bio imperativ pobjeda od deset golova viška.

Hrvatska je u finalu u dramatičnoj završnici „sredila“ Švedsku s antologijskim partijama većine igrača. Kod Velimira Kljaića u igri njegove momčadi bila je nazočna dobra forma gotovo svih igrača, praktički u Kljaićevim postavama nije bilo neraspoloženih igrača. Ispalo je na kraju da je Hrvatska imala, kako to vole treneri reći, „širu klupu od švedske“.

Zanimljivo jest da je Švedska u natjecanju u skupini pobijedila Hrvatsku s 27-18, jer tada je Kljaić odmarao dobar dio igrača, a Šveđani su svoj optimizam u finalu temeljili zacijelo baš na toj utakmici. Čak su i prije finalne utakmice Šveđani na finale pozvali svog kralja na proslavu, a u svojim novinama na dan finala su već tvrdili kako je osvojeno zlato, jer „finalna utakmica tek će biti formalnost“.

Pokojni Velimir Kljaić i Iztok Puc

Hrvatska zlatna medalja u rukometu i prvo olimpijsko zlato u hrvatskoj povijesti, bila je prvorazredno iznenađenje. Ali i tek početak trijumfalnog niza hrvatskih rukometaša koji će isti pothvat ponoviti i na Igrama 2004. u Ateni.

Stoga, i danas kad gledamo hrvatske rukometaše uvijek se moramo sjetiti rukometnog vizionara, hrvatskog viteza, Velimira Kljaića koji nas je učio, naučio kako pobjeđivati. Proslavljeni trener i pedagog Velimir Kljaić umro je 12. kolovoza 2010. godine.

Nažalost, još jedan član ove trijumfalne generacije hrvatskog rukometa jest pokojni.

Iztok Puc, Slovenac koji je tako zdušno igrao za Hrvatsku umro je u 46. godini 20. listopada 2011. nakon zloćudne bolesti koje je napala jetru i pluća. Bio je Puc veliki rukometaš, jedan od najvećih svoig vremena. Igrao je triput na olimpijskim igrama, s tri različite reprezentacije – jugoslavenskom, hrvatskom i slovenskom te je jedini rukometaš u povijesti koji je na Olimpijskim Igrama igrao s tri različite reprezentacije.

Puc je s hrvatskom reprezentacijom osvojio zlato na Olimpijskim Igrama 1996. u Atlanti, svjetsko srebro s Islanda 1995. i broncu na Europskom prvenstvu 1994. u Portugalu. S Jugoslavijom je osvojio olimpijsku broncu 1998. u južnokorejskom Seoulu. Slovensku reprezentaciju vodio je do osmog mjesta na Olimpijskim Igrama 2000. u Sydneyju.

Red je i spomeniti cijelu generaciju zlatnih hrvatskih rukometaša iz Atlante 1996. godine. Redom su zlatnu medalju osvojili: Valter Matošević, Venio Losert, Irfan Smajlagić, Slavko Goluža, Iztok Puc, Goran Perkovac, Zlatko Saračević, Patrik Ćavar, Božidar Jović, Alvaro Načinović, Nenad Kljaić, Zoran Mikulić, Bruno Gudelj, Vladimir Jelčić, Vladimir Šujster i Valner Franković.

Kako je to izgledalo? U skupini je Hrvatska najprije teško svladala Švicarsku sa 23-22, lako Kuvajt (31-11), protiv Amerikanaca također nije bilo problema (35-27), tijesno je bilo protiv Rusa (25-24) a kad je već bio osiguran prolaz protiv Švedske je zabilježen uvjerljiv poraz (18-27). Bila je to uspješna taktička vark anašeg trenera Velimira Kljaića, a i dobar dan odmora za naše najbolje rukometaše.

U polufinalu protiv Francuske isto je bio težak boj, dosegnuta je tijesna pobjeda 24-20 koja je tada dokazala da ona slika s dva mjeseca ranijeg Europskog prvenstva i nije prava slika hrvatskih rukometaša.

U finalu 4. kolovoza pala je Švedska, bila je to sjajna partija Kljaićevih izabranika, a pogodak odluke, kojim su rješene sve dvojbe postigao je njegov sin Velimir, bilo je 27-26 za Hrvatsku.

Nažalost, ova generacija nije uspjela braniti zlato četiri godine kasnije u Sydneyu na Igrama. Jer, je na sljedećem Europskom prvenstvu u Zagrebu osvojila tek šesto mjesto, u krucijalnom dvoboju za petu poziciju u Europi, koja je vodila na Igre, naši su rukometaši poraženi protiv Slovenije. Što je isto bila prvorazredna senzacija, a izbornik Zdravko Zovko naprasno je potom smijenjen.

Netko je tada zaključio: „Ove tipove može u redu držati samo Velimir Kljaić“. I nije bio u krivu.

Ta generacija hrvatskih rukometaša proslavila je hrvatski rukomet, uzdignula ga do visina, no bila je i te kako osjetljiva i teška za procjene. Ta dva kraha na europskim smotrama, a između, pak, osvajanje olimpijskog naslova potvrđuje da je to bila nepredvidiva generacija koju je „u red zaista samo stavio Velimir Kljaić“.

Stoga, i danas kad gledamo hrvatske rukometaše uvijek se moramo sjetiti rukometnog vizionara, hrvatskog viteza, Velimira Kljaića koji nas je učio, naučio kako pobjeđivati, kao i Iztoka Puca koji je sa srcem nastupao za Hrvatsku.

Neka vam je laka hrvatska zemlja Velimire i Iztoče, poručujemo vam, naši rukometaši i dalje igraju dobro i lijepo predstavljaju vašu i našu domovinu!

Autor: Andrija Kačić Karlin

ZADNJE VIJESTI