Miranda Cikotic/PIXSELL
Miranda Cikotic/PIXSELL

Aco je navikao na nepovjerenje i uvijek nam uzvrati – povjerenjem!

Autor: Andrija Kačić-Karlin / 7dnevno / 15. srpnja 2016.

Osporavan do iznemoglosti Aco je uvijek znao preokrenuti situaciju u svoju korist, nekad kao igrač danas kao trener, i kada je bio dežurni krivac. A to je bilo - često. I zaslužio je svoj muzej u našoj tiskovini. Priča njegovih velikih povrataka, poput ovog torinskog, je poduža, dakle muzeološka.

On dobro zna što je povjerenje. I nepovjerenje. On, Aco Petrović, proslavljeni košarkaški igrač i trener kroz svoje dvije karijere suočavao se više s nepovjerenjem nego s povjerenjem. Da bi potom zaslužio – povjerenje.

Bio je osporavan i kao igrač i kao trener. Ma, i kao dužnosnik, a danas spašava posrnulu Cibonu. Usput, pomogao je hrvatskoj reprezentaciji da osjeti slast trijumfa nakon dekada suza i žalosti, na kvalifikacijskom turniru u Torinu vodio je hrvatsku košarkašku vrstu do Olimpijskih igara u Rio de Janeiru u kolovozu. Iznova je uspio kad to nitko nije očekivao.

Osporavan do iznemoglosti Aco je uvijek znao preokrenuti situaciju u svoju korist i kada je bio dežurni krivac. A to je bio – često. I zaslužio je svoj muzej u našoj tiskovini. Priča njegovih velikih povrataka, poput ovog torinskog, je poduža, dakle muzeološka.

Igralo se finale Kupa kupova, davne 1982. godine na parketu u Bruxellesu sučelili su se zagrebačka Cibona i  tada neprikosnoveni madridski Real. Bila je to sezone u kojoj je Cibona bila šokantno dobra, osvojila je i prvenstvo tadašnje Jugoslavije i Kup, a za treći trofej nitko joj nije davao najmanju šansu. Real je izgledao nesavladiv, poput gorostasa kojeg će David pogledati i pobjeći. Madriđane su vodili Mirza Delibašić i Dražen Dalagić, No, ondašnja Cibona nije bila satkana od mekanih tipova, predvođena Krešimirom Ćosićem i svojim mladićima igrala je vrhunski basket.

Samo jedan igrač bio je pod znakom pitanja, Aleksandar Petrović kojem je trener Mirko Novosel neprestance davao šanse makar je u zadnjim sekundama redovito promašivao pobjede… Prije toga, Aco Petrović dobio je uspješnu bitku s dječjom paralizom koja je zaprijetila da ga učini invalidom.

Nekoliko sekundi prije kraja tog finala Real je unatoč dobroj Ciboninoj igri  vodio 81-79, a Cibona je imala napad. Lopta je kružila oko Realovog reketa, blokiran je bio Ćosić, izoliran Knego, a loptu je kao “playmaker” vodio baš Aco Petrović.  Pobjegao je u stranu, nije imao nikakva rješenja. Sekunde su izmicale, svakog trenutka sirena je mogla označiti kraj. Petrović se vinuo u zrak, na skok-šut, stotine tisuća navijača kraj televizijskih  ekrana zavapilo je; “Oh ne, opet Aco u zadnjoj sekundi”!

Lopta je dugo putovala zrakom, nije ušla u mrežicu, pogodila je obruč i poskakivala po njemu. Činilo se da će izaći. Neki igrači Reala već su podigli ruke, instinktivno su pomislili da od koša nema ništa. No, zarotirana lopta pri šutu imala je čudnu putanju i nakon nekoliko skokova po obruču jednostavno je odlučila ući.

Cibona je izjednačila! Aco Petrović konačno je pogodio u zadnjoj sekundi. Moralo se u produžetke, a  tada je igrala samo Cibona. Real je nestao. Bio je to  silan uspjeh Cibone, a Aco Petrović postao je junak i  spasitelj. Kasnije je Aco Petrović postao sa svojim bratom Draženom koji je u Cibonu stigao 1984. godine vođa Cibone, sjajnim partijama postao je legenda kluba. Bio je i član reprezentacije Hrvatske koja je 1992. osvojila srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Barceloni, Imao je  osim igračke i uspješnu  trenersku karijeru, bio i hrvatski izbornik… Sad i u više navrata.

A danas, 32 godine nakon što je Cibonu spasio u finalu Kupa kupova protiv Reala, nakon što je prozvan spasiteljem kluba postao je istinski spasitelj danas posrnule, gotovo ugasle Cibone kojoj je praktički posvetio svoj  ne samo sportski život. A u svoje “slobodno vrijeme” pomogao je i hrvatskoj reprezentaciji da opet oživi. Nešto je ostalo kod Ace identično kao iz igračkih dana. temperament, neobuzdan i poticajan. Kad bi prije tridesetak godina pogodio za tri poena letio je parketom raširenih ruku poput aviona. Sada kao trener s čvrsto stisnutom šakom motivira i sebe i igrače i navijače. On proživljava svaki svoj košarkaški trenutak. Isto tako temperamentno izgovara nakon pobjede protiv Italije koja je Hrvatsku lansirala prema Brazilu…

“Sretan sam, ne samo zbog plasmana u Rio, nego i zbog košarke u Hrvatskoj. Taj sport u posljednje 22 godine pati. Nakon 1995. nismo bili u tri najbolje momčadi u Europi. Prije par mjeseci smo vidjeli da ćemo biti u kvalifikacijama, a kada su tri čovjeka odbila klupu Hrvatske, rekli su mi, pokušaj nešto napraviti. Tada je počela priča. Nisu vjerovali u nas, ali igrali smo dvaput s Kanadom i pobijedili ih, počeli teškom utakmicom s Italijom koja nam je pokazala da se možemo natjecati.
“Ova Hrvatska će igrati drugačije. Nedostaje nam puno igrača, ali ova momčad će igrati sjajnu obranu. Za igrače poput Simona je ovo možda i posljednja prilika. Sretan sam i zbog Darija Šarića, i zbog ostalih igrača. Zbog njih i zbog košarke”, rekao je čovjek od povjerenja Aco Petrović.

Petrović je, fakat, prihvatio poziv na mjesto izbornika nakon što su svi redom odbili tu dužnost.

„Suočio sam se sa sugestijama da se toga moram prihvatiti. Sve ostale opcije išle su na totalno pomlađivanje reprezentacije. Smatram da ova reprezentacija zaslužuje još jednu prigodu, da se uspije kvalificirati na Olimpijske igre. Tog trenutka sam postao kandidat. I odmah su me izabrali. Rekli su mi da nešto probam napraviti u tri tjedna. Nitko u nas nije vjerovao. Pokazali smo da možemo”, kaže Petrović.

Ne prima plaću za taj posao, a posebno je istakao kako ne misli biti izbornik nakon Olimpijskih igara.

“Uvjeren sam čvrsto, reprezentaciju treba preuzeti profesionalac na četiri godine. Jer, sljedeće Igre su 2020. godine i kroz te četiri godine treba napraviti novi kostur nacionalne košarkaške momčadi. Ovoga trenutka ja sam ipak vezan za Cibonu. Reprezentaciji je potreban profesionalac bez duplog angažmana, čovjek koji će biti posvećen samo Hrvatskoj”.

Aco se ne želi praviti skroman, a i zašto kad zapravo jest. Govori:

“Sport i košarka uvijek daju prave priče. Tako je bilo i s trenerima na tom kvalifikacijskom turniru. Jedan koji volontira i radi za nula kuna, a drugi je Ettore Messina koji je u milijunima dolara i ovaj prvi ga taktički nadigra u svakom trenutku na terenu. Isto je tako bilo i s grčkim izbornikom Fotisom Katsikarisom. Stručnom stožeru i sebi moram čestitati je smo odradili kvalitetna posao. Messina ide u San Antonio po svoj bogati ugovor. Ja sam došao ovdje ne zbog novca, osjećao sam da moram nešto vratiti hrvatskoj košarci. Osobno, vrlo sam zadovoljan”.

Tek mu se sad pojavio problem, slatki problem. Koga voditi na Igre u Rio? Momčad iz Torina, ili je možda “urediti” s nekim novim igračem?

“Moram priznati, u velikoj sam dilemi. Trebam promijeniti dva ili tri igrača, ali možda neću nikoga mijenjati. Oni su ostali zajedno ovih mjesec dana dok nitko nije vjerovao u njih. Moram napraviti rotaciju, ali ne mogu okrenuti leđa ovim igračima. Kako”?

Voli objašnjavati što se dogodilo s hrvatskom košarkom…

“Moram priznati da smo i sami košarkaši krivi što se zadnjih 20 godina događa. Uperiti ću prstom u krivce. Nastankom hrvatske države bile su nezaboravne Igre u Barceloni gdje smo bili srebrni. Godinu kasnije, nakon Draženove tragedije bili smo treći na europskoj smotri, a 1994. bilo smo treći na svjetskoj smotri u Torontu. A 1995. godine pod mojim vodstovm, a to je posljednja medalja, bili smo ponovo treći na EP. Percepcija javnosti bila je da to nije dovoljno dobro. Dogodile su se smjene u hrvatskoj košarci. U Karlovcu je pometena vladajuća struktura u HKS-u, Lalić, Novosel i Nakić. Došla je nova garnitura s Dankom Radićem koja je vladala 20 godina. Kad se poremetilo nešto što je dobro a sami smo smatrali da je to neuspješno. A danak plaćamo i danas”.

Novu nadu vidi u novim ljudima i u novom Stručnom savjetku HKS-a:

“Ne možete nešto što se krivo radilo 20 godina u diktaturi jednog čovjeka sve promijeniti u sekundu. Postoji kvalitetan Stručni savjet. Na čelu tog tijela je Dino Rađa. Oni su iznjedrili ovo sada. Biti će promjena, no ne mogu se napraviti u nekoliko mjeseci”, pričao je Aco donedavno.

Dok sam nije donio promjenu. Odveo reprezentaciju posve neočekivano na Olimpijske igre. Aco, Aco, hej, hej, hej, tako su mu navijači nekad klicali. Mogli bi opet?

Autor: Andrija Kačić-Karlin / 7dnevno / 15. srpnja 2016.

ZADNJE VIJESTI