Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL
Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL

Kako se politika i HOO brinu o sportu ne bi bilo čudo da medalje završe u zalagaonicama

Autor: Andrija Kačić Karlin / 7dnevno / 26. kolovoza 2016.

Pomislio bi neupućeni čovjek da je riječ o strategiji države koja se od malih nogu bavi organizacijom, selekcijom, vježbanjem  mladih sportaša. Pomislio bi, nadalje, da u svemu prste ima i Ministarstvo  znanosti, obrazovanja i sporta.  Otkuda jednoj maloj zemlji poput Hrvatske toliko vrhunskih pojedinačnih sportaša ako nije riječ o preciznoj i sustavnoj  strategiji državnih i sportskih institucija?

Euforija zbog osvajanja deset medalja hrvatskih sportaša na nedavno završenim Olimpijskim igrama u brazilskom Rio de Janeiru ne stišava se, no ne stišavaju se ni analize stanja u našem sportu koje je daleko od idealnog kako to sugeriraju brojna odličja (10) s najveće sportske priredbe na svijetu.

Sveobuhvatna analiza stanja hrvatskog sporta nudi samo jedan zaključak. Momčadski sportovi teško dolaze do uspjeha, već dva desetljeća hrvatski sport spašavaju pojedinci, a riječ je o sportašima entuzijastima i njihovim obiteljima koji na izmaku snage pomažu svoju djecu. Jer, hrvatski sport kojeg bi trebala financirati sama država nema nikakav sustav, nema model kojim bi se rješio taj jaz između sposobnosti sportaša i njihovog pristojnog financiranja.

Stariji se u ovim zakljčcima teško snalaze. Uistinu, sportska vremena se neumitno mijenjaju. I hrvatski sport koji svakim danom iznova dokazuje svoju životnost i elan podložan je promjena na koje se malo-pomalo  priviknemo, no ako ćemo neke pojave uspoređivati s prošlim desetljećima dolazimo do spoznaje o temeljnim, promjenama.

U razdoblju bivše države, dakle u Jugoslaviji, hrvatski sport je bio ponajviše orijentiran na momčadske, kolektivne sportove. Nesumnjivo, nadarenost hrvatskih sportaša  dolazila je do izražaja  čak i u zanemarenim položaju sportske Hrvatske u okviru bivše države. Klubovi, a potom i reprezentacije bili su platforma za pokazivanje nadarenosti i radnih navika  hrvatskih sportaša. Dakako, nisu izostajali ni uspjesi.

Istovremeno, pojedinačni sportovi bili su ne samo zanemareni, već su doslovce bili na margini društvenih zbivanja. Malo je pojedinačnih hrvatskih sportaša u Jugoslaviji uopće došlo do izražaja. Za takvu pojavu ne možemo kriviti ni društveni sistem, ni okolnosti u propaloj Jugoslaviji.  Tek,  sportska javnost uživala je u sjajnim uspjesima momčadskih sportova, pojedinci nisu nikoga ni zanimali. Jer, nisu bili dobri i konkurentni  u svjetskim relacijama.

K tome, za momčadske sportove postojao je i sjajan sustav, financije su bile osigurane, a uspjesi su se redali kao na filmskoj traci. I većina je djecu voljela slatiu momčadske sportove.

U nekih manje od tridesetak godina sve se stubokom promijenilo.  Momčadski sport u suvremenoj Hrvatskoj je u velikoj krizi, pojedinačni sport je procvjetao. Hrvatska je imala svjetske i olimpijske prvake u skijanju i atletici, tenisu, veslanju, jedrenju, osvajače najvećih teniskih turnira…

Pojedinci, a ne članovi momčadi postali su sportski junaci i ponosi nacije;  Janica i Ivica Kostlić, Goran Ivanišević, Iva Majoli, Marin Čilić, Blanka Vlašić, Sandra Perković, Ana Šimić… Sada su se tu pridodali Josip Glasnović, braća Sinković, Damir Martin, Sara Kolak, Filip Hrgović, Tonči Stipanović. Svi su oni okićeni olimpijskim medalja, a za mnoge od njih donedavno nismo ni čuli.

S druge strane momčadi u koje smo se zaklinjali i koje smo voljeli do bola nestale su, propale, otišle u stečaj. Kolektivni sport u Hrvatskoj susreće se s groznim padom kvalitete i financijskom krizom i teško je danas uopće zamisliti može li se prije ili kasnije izvući iz tog gliba.

U toj novoj hijerarhiji sporta oni koji se o sportu navodno brinu, a riječ je o političkoj strukturi i sportskoj nomenklaturi vole se podičit brojem medalja kako bi opravdali svoj rad i redovne plaće. A riječ je zapravo o hipokriziji neviđenih razmjera.

Pomislio bi neupućeni čovjek da je riječ o strategiji države koja se od malih nogu bavi organizacijom, selekcijom, vježbanjem  mladih sportaša. Pomislio bi, nadalje, da u svemu prste ima i Ministarstvo  znanosti, obrazovanja i sporta.  Otkuda jednoj maloj zemlji poput Hrvatske toliko vrhunskih pojedinačnih sportaša ako nije riječ o preciznoj i sustavnoj  strategiji državnih i sportskih institucija?

Međutim, teško se Hrvatska i njene institucije imaju pravo dičiti i hvaliti uspjesima Marija, Gorana, Ive, Blanke, Sandre, Ane, Ivice i Janice, Sare, Josipa, Tončija… Zapravo, država se sa svojim istitucijama može pokriti ušima, jer za uspjehe hrvatskih sportskih zvijezda nije učinila ništa ili veoma malo.

Za ove uspjehe isključivo su zaslužni roditelji  ove djece. Koji su svojim odricanjem, samoprijegorom, odvažnošću i silnim entuzijazmom preskakali prepreke. Svega je bilo u radu tih roditelja koji  su pomagali svojoj djeci u sportu. Neki su se i zaduživali preko mjere, neki su  mislili i odustati. Tek nakon što su im djeca postala uspješna država se sa svojim neuglednim političarima i sportskim djelatnicima pokušala prikrpati i pokazati zaslužnom za uspjeh.

Za potvrdu ovakve teze ne treba dokumentacija. Sve je i te kako jasno, davno su i mediji osjetili tko je zaslužan za uspjeh ove djece. Uostalom, poznajemo roditelje te djece baš kao i njihovu djecu, vrhunske sportaše. Koliko smo se samo divili silnom entuzijazmu Srđana Ivaniševića, Ante Kostelića, Zdenka Čilića, Joška Vlašića… Navlas je ista priča s tatama i mamama i rođacima Filipa Hrgovića, Sare Kolak, braće Sinković, Damira Martina i ostalih.

Oni su istinski hrvatski sportski junaci, treneri i pedagozi! Samo oni!

Hrvatski olimpijski odbor i matični savezi su posebna priča. Nakon što su košarkaški morali dvadesetak sati avionom u Rio de Janeiro putovati, svi redom više od dva metra, u ekonomskoj klasi, a sve ostale košarkaške reprezentacije svojim su košarkašima osigurali komforniju klasu, posve je razvidno da se u našem sportu posao radi da se – odradi.

Upravo je to zoran, simboličan primjer kako se radi u našem sportu. Kad je javnost uskliknula na ovaj primjer košarkaša dobili smo odgovor, doslovce u stilu – “pa što košarkaši hoće, poslali smo ih tamo besplatno”.

Hmm, besplatno su putovali i zatočeni crni robovi u galijama od Afrike do Amerike…

To se tako ne radi i točka. To nije epilog sustava, već odvratna improvizacija, koju predugo trpimo.

Brojke govore točno kako se hrvatska država brine o sportu. Naime, ako je proračun Republike Hrvatske 122 milijardi kuna, a takav je za ovu godinu, a proračun Hrvatskog olimpijskog odbora jest nešto manje od 122 milijuna kuna onda je lako izračunati i reći – hrvatska država za sport izdvaja manje od jedan posto svog proračuna.

Primjerice, u vladi Zorana Milanovića, kada je financiranje sporta dovedeno posve u slijepu ulicu i kada Hrvatskom olimpijskom odboru uopće nisu proslijeđivani novci, nisu bile isplaćivane ni minimalne stipendije našim sportašima, budućim osvajačima olimpijskih medalja. Ta je kriza bila toliko duboka da je predsjednik HOO-a Zlatko Mateša posuđivao novce čak i od Zdravka Mamića. No, taj novac, posuđen od Mamića bio je namijenjen za plaću radne zajednice u HOO-u, a ne za sportaše. Užasno, zar ne?

Situacija je bila toliko apsurdna da su sportaši na europske i svjetske smotre išli u vlastitoj organizaciji, jer naš olimpijski odbor to nije mogao platiti. Čak su i braća Sinković nastupali u posuđenom čamcu kako bi se uopće kvalificirali na Olimpijske igre. Vjerovali ili ne?

Uostalom, Sari Kolak koplje je kupila kolegica Sandra Perković, HOO za to nema novaca. A kople košta nekih pet-šest tisuća kuna. Pa, što će u takvim okolnostima uopće opstajati Hrvatski olimpijski odbor i država? Onda, kada se pregledaju sve aktivnosti Hrvatskog olimpijskog odbora ne možemo se načuditi projektu Sportske televizije koja je neslavno završila u dugovima do grla, većim od milijun eura. A nema 800 eura za koplje Sare Kolak. Kako, zašto? To pitajte odgovorne u Hrvatskom olimpijskom odboru?

Ovako, nakon svega, slušati tlapnje da smo u sportu i medaljama bolji od Srbije jest i omalovažavajuće po nas same i poticajno za one koji za hrvatski sport nisu učinili ništa dobroga. Srbija i dalje sjajno stoji u momčadskim sportovima što je odraz sustava i to valja priznati.

S druge strane, mi sami sebi moramo priznati da među nama ima takvih koji su sposobni odricanjem, mukom, trudom i radom bez ičije pomoći doći do olimpijskih medalja. Možemo se hvaliti samo entuzijazmom, ne planom, sustavom i strategijom.

Eh, što će ti entuzijasti sad kad su osvojili medalje? I dobiti nagradu od Vlade, primjerice, za zlatnu medalju sto tisuća kuna? Ništa naročito. Pokriti će dugove, a ako ne bude dovoljno uvijek mogu medalje ostaviti u zalagaonici.

POPIS OSVAJAČA ODLIČJA S LJETNIH IGARA

2016. RIO DE JANEIRO

Zlato – Sara Kolak – koplje

Zlato – Šime Fantela i Igor Marenić – klasa 470

Zlato – Sandra Perković – disk

Zlato – Martin i Valent Sinković – dvojac na pariće

Zlato – Josip Glasnović – trap

Srebro – vaterpolska reprezentacija

Srebro – Tonči Stipanović – klasa laser

Srebro – Damir Martin – samac

Bronca – Filip Hrgović – boks

Bronca – Blanka Vlašić – skok u vis

Autor: Andrija Kačić Karlin / 7dnevno / 26. kolovoza 2016.

ZADNJE VIJESTI