Photo: Goran Stanzl/PIXSELL
Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

Utakmica s Turskom otkrila je baš sve Čačićeve greške: Nećemo se više lagati i zavaravati, je li vrijeme za ostavku?

Autor:

Ne možemo se oteti dojmu da je ovo jedna od najjačih generacija Hrvatske svih vremena, koja igra izuzetno nekvalitetan i loš nogomet. Istina, grube su ove potonje riječi, ali nećemo se više lagati i zavaravati.

Pep Guardiola, jedan od boljih menadžera današnjice, čovjek čiji stil ili volite ili ne volite, jednom je prilikom pojasnio zašto napušta velikane kao što su Bayern i Barcelona, iako s njima ostvaruje odlične rezultate. Kazao je, otprilike, da onoga trenutka kada misli da više ne može unaprijediti momčad, sustav i igru, prelazi na novi projekt, odnosno novi klub. Guradiola se tako na klupi zadrži do tri godine i ako u tom razdoblju uspije oplemeniti igru na svoj način može mirne duše preći na drugi klub, do sada nije pretjerano kiksao, ali kada je osjetio da je došao do vrhunca, predao je palicu nekom drugom. Vođeni tom mišlju možemo zaključiti kako je Čačiću možda vrijeme za traženje novog angažmana. Naravno, teško je to očekivati s obzirom na to da Hrvatskoj još nije ugrožen plasman na Svjetsko prvenstvu u Rusiji 2018., ali ne možemo se oteti dojmu da je ovo jedna od najjačih generacija Hrvatske svih vremena, koja igra izuzetno nekvalitetan i loš nogomet.

Igra koja ne daje plodove

Istina, grube su ove potonje riječi, ali nećemo se više lagati i zavaravati. Momčad je to koja ima silan kapacitet, igrači su to koji igraju po najjačim klubovima lige pet, Real Madridu, Barceloni, Atletico Madridu, Juventusu, Fiorentini, Interu, Liverpoolu, a u reprezentaciji na mahove izgledaju kao srednjoškolci koji na školskom igralištu ‘španaju’ za vrijeme velikog odmora. Bezidejni, statični vezni red koji bez lopte nalikuje na stabla koje njiše vjetar, krila koja se nikako ne mogu uskladiti s bekovima pa se tako događa da krilni igrač ne vidi beka kako mu juri iza leđa i oslobađa prostor, to posebice ide Pjacu i Vrsaljka, dok se Perišić i Strinić (!?) koji je u potpunosti izvan natjecateljske forme, još mogu nadopunjavati, ali rijetko. Napad je u potpunosti odcjepljen od vezne linije i rijetko kada se dogodi da vezni igrači šalju loptu po travi u for napadaču, a kada se to dogodi lopta je obično prejaka i Mandžukić ju ne stiže pokupiti. Svi se napadi koncentriraju po krilima koja ili ulaze u šesnaest i traže sama gol šansu ili napamet centriraju pa ako pogodi nekog, pogodi. Golovi se sve češće zabijaju iz prekida ili tek nekim blistavim individualnim pokušajem, iz neke konkretne akcije jako rijetko, a to je, zapravo, uz ovakav kadar igrača, nedopustivo.

Stoperi jedina svijetla točka

Stoperski par je koliko toliko uredu, iako Vida ima oscilacije u igri i time dodatno opterećuje Ćorluku koji onda ima dupli posao ili čak trodupli s obzirom da se non-stop mora pomagati Striniću kojem je i jedan igrač problem, a kada u kontru ili napad po boku krenu dvojica ili trojica da i ne govorimo. No, potrebno je naglasiti kako to zapravo i nije njihova krivica, barem ne u potpunosti jer ipak je na treneru da osmišljava taktiku i da formacijom zadovolji i ispuni kapacitete svih igrača koje ima na raspolaganju.

Veliki problem s veznim redom

Što se obrane tiče, tu se nema što predbaciti Čačiću, stoperski par djeluje još najsigurnije, a bekovi su takvi kakvi jesu, boljih nemamo. No, već naviše od obrane ima puno i previše nedostataka. Vezni red je, kada se pogledaju sama imena i vrijednosti igrača, jedan od najskupljih i najkvalitetnijih na svijetu, a djeluje neskladno, neuigrano, zbunjeno i bezidejno. Zašto? Prvenstveno zato jer se ne koriste sve mogućnosti igrača na pravilan način. Usporedimo li Rakitićevu ulogu u Barceloni s onom u reprezentaciji, ne nazire se niti jedna sličnost. Rakitić nije klasični playmaker, nema nisko težište, nije pretjerano ekspolzivan i brz, ne podnosi dobro igrače na leđima i Čačić ga konstatno gura u područje koje je nakcrano protivničkim igračima. Rakitić nije igrač koji će se dobro snaći u gužvi, ali je igrač kojemu malo slobodno prostora daje odličnu šansu za dugu loptu i asistenciju. On je također igrač iz drugog plana koji se zna ubaciti u šensaesterac i zabiti, ali do toga se može doći ako ga se rastereti tog nasilnog razigravanja koje mu silno ne pristaje. No, to razigravanje pristaje Kovačiću, Haliloviću i mladom Ćoriću, to su igrači koji se na malom prostoru mogu osloboditi zahvaljujući svojim motoričkim i tehničkim sposobnostima i gurnuti na bok, u špicu ili pak krenuti u solo prodor. Stoga, nevjerojatno je kako ni Bilić ni Štimac ni Kovač, a sada ni Čačić ne vide koja je prava uloga Rakitića na terenu.

Nadalje, Modrića ne treba usmjeravati u igri, na svu sreću, ali on ne može igrati sam. Badelj je prestatičan u oba smjera, zacementira se na tih 20-ak metara terena i tamo stoji uglavnom cijelu utakmicu. Dobro, služi tome da presijeca kontre i daje brzu loptu naprijed, no, u napadu je neutralan. Kako se sve lopte uglavnom kreću oko Modrića on se puno troši jer i Rakitić i Badelj ne sudjeluju previše u izgradnji akcija. Na poziciji Badelja bolje bi se možda snašao Brozović, ali opet ta bezidejnost i neuigranost ide na dušu izborniku, a ne igračima.

Krila se trude, a napad kao da ne postoji

Što se tiče krila, njima se malo može zamjeriti, trče ti momci po liniji gore dolje, ubacuju se, pucaju, centriraju, traže priliku za asistenicju, ali kako je igra dosta spora i ne ulazi se previše u prostor, većinom im ne preostaje puno nego da probaju sami i nadaju se najboljem.

I na koncu napad. Već je i malo dječici jasno kako je Mandžukiću mjesto na klupi, čovjek nije zabio gol u natjecateljskoj utakmici više od godinu dana. Istina, trudi se on pritiskati vratara i obranu tu i tamo, ali jasno je kako su golovi važniji od pukog pritiska na igrače i nekada sumanutog trčanja koje često ne urodi baš nikakvim plodom. Ovoga trenutka vjerojatno bi i Duje Čop bio efikasnije riješenje od Mandžukića, ali izbornik nikako da posegne za boljim rješenjima, Kramariću i Kaliniću. U protivnom Hrvatska s ovakvim, neiskorištenim napadačem kao da igra s igračem manje.

Čačić ne može unaprijediti igru

U godinu dana koliko je Čačić na klupi reprezentacije, nije se promijenilo baš ništa. Ista je to igra, ista je formacija, taktika, a igrači su sve bolji u svojim klubovima dok u reprezentaciji gledamo sramotno izdanje protiv neke siromašne momčadi Turske koja se nakon utakmice iščuđavala nad osvojenim bodom, a mogli su čak i sva tri odnijeti. Ne može se više reći da je Čačić novi trener, imao je dosta utakmica, dosta vremena i nekoliko priprema da nešto napravi, a nije napravio ništa. Hrvatska neće još dugo imati Modrića, Rakitića, Ćorluku, ipak su to igrači u godinama, ali trenutno su svi u životnoj formi koji Čačić očito ne može ili ne zna kako kanalizirati.

Nije cilj otjerati izbornika, naravno, ali Čačić će uskoro morati napraviti neke drastične promjene jer je prava šteta da ova fantastična generacija propadne zbog toga što netko nije znao prepoznati puni potencijal momčadi.

Autor:

ZADNJE VIJESTI