Photo: Borna Filic/PIXSELL
Photo: Borna Filic/PIXSELL

RAZGOVOR SA ŽELJKOM VELOM: Sve za vijest; više sam pričao s obiteljima Jarni i Pralija nego sa svojima kod kuće

Autor: Andrija Kačić-Karlin

Od nenašiljene olovke do video-maila mogao bi se nazvati novinarski i reporterski put Željka Vele. O tome koliko je zapravo suvremena tehnologija ostvarila užitak gledateljima i olakšala i otežala posao reporterima ragovarali smo sa Željkom Velom koji je bio svjedok burnih tehnoloških promjera u eteru i iza kamera. Sjeća se događaja u koje je danas teško i povjerovati...

On je uistinu pozvan da priča o tome, kao vrhunski sportski reporter i komentator, usto i prepun iskustva. Željko Vela, poznato je lice s televizijskih ekrana, njegovi sportski prijenosi odišu upućenošću, temperamentom, ali i odmjerenošću. Težak posao obavlja s velikim užitkom, njegov životni poziv omogućio mu je gledanje najvećih svjetskih sportskih događaja i rad s najsuvremenijom medijskom tehnologijom. No, nije uvijek tako bilo, Vela je u svojoj profesionalnoj karijeri fakat prošao sve, od pokrivanja provincijskih događaja i dežurstava s danas, nazovimo je tako, primitivnom tehnologijom do pokrivanja najvećih sportskih događaja s tehnologijom koju bi iz doba njegovih početaka nazvali – svemirskom.

Od nenašiljene olovke do video-maila mogao bi se nazvati njegov novinarski i reporterski put. O tome koliko je zapravo suvremena tehnologija ostvarila užitak gledateljima i olakšala i otežala posao reporterima ragovaramo baš sa Željkom Velom.

On je svjedok burnih tehnoloških promjera u eteru i iza kamera. Sjeća se…

“Nije se promijenila samo tehnologija izravnih prijenosa nego i tehnologija izrade priloga. K tome, mora se znati da se posve promijenila i tehnologija prikupljanja vijesti. Prisjećajući se tih nekdašnjih tehnologija i uspoređujući ih s ovom danas – riječ je o dva svemira. Imao sam tu nekakvu sreću da sam radio u petnaestak godina u kojima se tehnologija više promijenila nego u stotinama godina prije toga. Počeo sam raditi 1994. godine kada još nije bilo mobitela u širokoj upotrebi, rijetko ih je bilo. Nije bilo interneta, facebooka, maila, nije bilo ničega. Mi smo za informativne emisije, Sportska subota i Sportski pregled gdje su se objavljivali rezultati liga imali popis svih dvorana i kućnih telefona tajnika, pa i samih igrača i zvali ih jedan po jedan”.

Danas je mladim novinarima tako nešto teško i ispričati, ne vjeruju da je tako bilo?

“Bio je to težak, dugotrajan i mukotrpan posao. Najbolji prijatelji su ti bili ljudi s poštanskih informacija, s njima bih mijenjali rezultate, ja ti dam ovo, ti meni daš ono… I nitko te ne bi optuživao za nerad ili nesmotrenost ako ti promakne jedan, dva rezultata. Primjerice, iz Zagreba bi rezultat saznavali na način da zovemo portira Sportskog doma koji bi se prošetao, pogledao na semafor, vratio se do telefona i rekao nam rezultat. Pa mi kaže, ovi dobili tri razlike, a nama treba točan rezultat, Danas i najsmiješni teniski turnir ima stranicu s rezultatima i to poen po poen.

Kad je Goran Ivanišević igrao po Americi zadatak dežurnog je bio da nađe broj press centra dotičnog turnira i onda zovemo tamo do iznemoglosti da saznamo kako je Goran igrao na nekom tamo terenu. Koje su to muke bile. I pokušavamo dati u eter rezultat s najmanjom odgodom, tipa pola sata… Danas ako nemaš rezultat istog trenutka kao da ne postojiš u medijima. Mladi momci koji su svježi u novinarstvu ove naše priče doživljavaju kao što smo mi doživljavali priče o kaubojima i indijancima”.

Ipak, nije sve tako lijepo kako se naizgled čini, tehnologija je došla tu da pomogne, kad ono nikad više posla. Kako to?

“Sve smo to dobili kao pomoć u poslu, a posla nikad više. Upravo je tako. Dakle, s tehnologijom su se povećala i očekivanja od nas. Pogledajte ovako, kad si prije nekih 20-25 godina mogao znati kako su igrali Real i Barcelona u nedjelju? Prije ponedjeljka na radiju ili utorka kada bi na zadnjoj stranici kraći izvještaj napisale Sportske novosti. A to nije tako davno bilo, zar ne? I to je bilo normalno, a danas ako nemaš rezultat ili gol koji je pao istog trenutka nesposoban si novinar. To silno utječe na stres i psihičko zdravlje novinara. Dakle, novinari dolaze u situaciju ne da ne smiju pogriješiti, nego ne smiju ništa, apsolutno ništa zaboraviti. Jer to u odnosu na more konkurencije izgleda kao debakl.

08.01.2014., Zagreb - Zeljko Vela, sportski novinar i TV komentator. Photo: Borna Filic/PIXSELL
Photo: Borna Filic/PIXSELL

Danas su i novinari, reporteri podložni strogoj kontroli svojih čitatelja i gledatelja, upravo zbog tehnologije?

“Ma, sve je drugačije. I misli i mozak nam rade na posve drugačiji način. Prije smo pamtili sve telefonske brojeve, danas ne pamtimo niti jedan, jer su nam svi umemorirani u pametne telefone. Stres je danas sigurno veći zbog većoh očekivanja, a mogućnost greške je veća, a pritisak da nešto imaš je veći. Došao je imperativ. Ti si loš ako nemaš nešto što je negdje objavljeno a ti to nisi slučajno vidio. Nekad bi rečenice reportera bile pojam, to je bilo tako. Danas je mogućnost kontrole primatelja poruka puno veća. Sve što kao reporter izgovoriš to gledatelj već ima na ekranu svog telefona ili tableta. I zato se mora paziti što se govori, jer prate te, i te kakodobro te prate”.

U ne samo sportskom televizijskom novinarstvu smanjuje se broj ljudi, jedan čovjek – jedan tim, znaju reći novo poslodavci?

“Rekao sam već, tehnologija izrade priloga je isto bila revolucionarna. U velikoj mjeri su tehničke mogućnosti smanjile potrebu za ljudima. Nekad se standardna ekipa za snimanje priloga sastojala od četiri do pet ljudi. Vozač, tonac, rasvjeta, snimatelj, reporter… A danas? Danas si i vozač i snimatelji reporter i tonac. Danas je svaka ekipa za snimanje vijesti veća od dva čovjeka prevelika. Danas se može snimati mobitelom veoma kvalitetnu i tehnički dobru sliku da se emitira na televiziji, u laptopu se to montira, pošalje FTP-om ili internetom. A sve to može uraditi za kratko vrijeme jedan obučeni čovjek. Nekad si mogao imati neku strašnu vijest, štono se veli – breaking news – a nisi imao načina kako to poslati. Evo, 1996. godine sjećam se da je HRT dobio internet za Olimpijske igre u Atlanti. Nema veze to s današnjim internetom, službena stranica je imala rezultate tri sata nakon neke plivačke utrke. A naš Tromislav Cvitković se zatekao u parku gdje je eksplodirala bomba. On i njegova ekipa su imali snimke prije policije, a oni to nisu mogli poslati jer smo mi kao Hrvatska televizija imala prvi sljedeći termin za slanje, recimo, sutradan. Čekalo se na satelitsku vezu. Danas se pošalje internetom u par sekundi”.

Kao televizijski reporter koji prenosi utakmice koliko morate drugačije pričati, komentirati, prilaziti gledateljima nego u onim bivšim vremenima one, da je tako nazovemo, zastarjele tehnologije?

“Političari vele, jako mi je drago da ste me pitali. To pitanje je pogodilo u srž. Nekad su ti igrači koje ti posreduješ prema gledateljima bili, osim ovih top zvijezda, anonimusi. Danas se o njima sve zna. Danas bi zapravo taj pristup televizijskom prijenosu trebao biti bitno drugačiji. Danas je potpuno nepotrebno da se o nekom igraču koji je standardni igrač nekog kluba iz najjačih liga priča u mikrofon nadugo i naširoko. Jer, gledatelji o njemu odavno sve znaju. Besmislene su te priče jer svi lako dođu do njih. Kad su informacije široko dostupne ne bi trebala važnost prigodom prijenosa biti na njima, nego na atmosferi, ugođaju. Ili na nekakvom općem kontekstu. I tu se pojavljuje problem, jer televijske kuće čak ne šalju reportere na utakmice već se prijenosi obavljaju iz studija. Evo, HRT je samo jedanaest utakmica od pedesetak njih na Euru prenosio baš ono izravno, s mjesta događaja. Većina prijenosa radi se iz zagrebačkog studija. Nemam ja pravo komentirati njihove poslovne poteze, ali to nije to. Vjerojatno postoje mjesta gdje se može uštediti, to je centralni nogometni događaj a ja želim da mi netko kaže što se događa na tribini i na ulazima sat prije”.

Bezbroj je anegdota iz tog kamenog doba televizijskog novinarstva?

“Danas svaka liga, svaki klub ima hrpe podataka o svojim igračima, statistike, sve moguće detalje… Kad sam počinjao raditi pratio sam španjolsku Primeru. Crpio sam informacije iz godišnjaka te lige. No, tijekom sezone događale su se promjene, transferi… A došli bi novi igrači. Mi smo imali foru da zovemo Jarnija iz Betisa ili Praliju iz Espanola u ponedjeljak, da komentiramo neku utakmice iz subote. Pa smo ih maltretirali da pročitaju novinske članke o toj utakmici a mi ćemo ih nazvati koji sat kasnije kad to pročitaju da nam ispričaju. Kameno doba za danas, zar ne? Dakako, tražili bi ih informacije i o njihovim utakmicama. No, nije bilo mobitela, a teško je bilo pogoditi kad su Jarni ili Pralija kod kuće. Uh, što sam se napričao s njihovim obiteljima. I taj podatak kad ti netko veli za nekog igrača da je nezgodan nam je puno značio. Danas, možete gledati baš svaku utakmicu na svijetu ako hoćete. Direktno ili kroz snimke”!

Autor: Andrija Kačić-Karlin

ZADNJE VIJESTI