OVO NE ZNATE O DALIĆU: Donosimo detalje iz njegovog života koje nitko ne spominje

Autor:

"Biti će Dalić pravi stručnjak, voli učiti, voli pitati, a kad je bio igrač stalno se nešto raspitivao, čudio, usvajao znanja, nema trenera i igrača kojeg ne bi nešto pitao. Nekima je bio dosadan, nije posustajao", veli jedan njegov bivši suigrač

Ruku na srce, Zlatko Dalić, 13. izbornik hrvatske nogometne reprezentacije, od svih svojih prethodnika namanje je znan u javnosti. Što i ne mora biti čudno, igračka karijera bila mu je mahom još za bivše države, a kao stručnjak se ponajviše ostvario na Bliskom istoku. I danas, kad je postao izbornik detalji njegovog životnog puta teško izlaze na svijetlo javnosti. Što i ne mora biti čudno s obzirom u kako užurbanom i imperativnim uspjehom opterećenim okolnostima živmo.

Kakav je Dalić bio nogometaš? Dobar! Ne, nije bio među najboljima, ali je bio igrač, vezni igrač, kojeg su treneri voljeli. Ipak, dugo je tražio svoju afirmaciju, na mnogim stranama.

Došao je u Hajduk iz Troglava kao sedamnaestogodišnjak (1983.), trsio se, trudio no teško je dolazio do prve momčadi. Odaslan je na posudbu u vinkovački Dinamo 1986. godine, no sljedeće godine opet je vraćen u Hajduk. Gdje mu nije pružena prava prilika, bio je to tada jaki Hajduk Stanka Poklepovića koji je dolazio do četvrtfinala Kupa Uefa, ispavši nesretno od Waregema. Nakon jedne sezone u Hajduku gdje je za prvu momčad odigrao tek nekoliko utakmica otišao je u podgoričku, tada titogradsku Budućnost.

Nije se bojao izazova, novih sredina, potvrđivao je to i kasnije i kao igrač i kao trener. Odigrao je sezonu za Budućnost, a onda je transferiran u mostarski Velež gdje je u dvije sezone dosta igrao, no srce i um su htjeli više.

Promijenila se država, sve se izokrenulo, a Dalić je otišao u varaždinski Varteks koji je dekretom ubačen u Prvu hrvatsku nogometnu ligu, a Dalić je postao jedan od zaštitnih znakova novog prvoligaša koji je mnoge iznenadio kvalitetom.

Četiri sezone igrao je za Varteks, više od sto utakmica, zabio i više od desetak golova, briljirao u nekim dvobojima i opet je stigao poziv iz splitskog Hajduka. U trećem navratu našao se u Hajduku, ne i snašao. U dvije sezone je igrao, no nije bio naročito u prvom planu pa se opet vratio u Varteks gdje je odigrao još dvije sezone, a završio je igračku karijeru s 34 godine.
Nije se dvojio, želio je biti trener.

Sjećamo se jednog razgovora s njegovim kolegom, danas i pomoćnikom u reprezentaciji, Marijanom Mrmićem, sjajnim vratarom koji je došao i do reprezentacija u Blaževićevom mandatu.

“Biti će Dalić pravi stručnjak, voli učiti, voli pitati, a kad je bio igrač stalno se nešto raspitivao, čudio, usvajao znanja, nema trenera i igrača kojeg ne bi nešto pitao. Nekima je bio dosadan, nije posustajao”.

Činilo nam se to tada kao neki usputni zaključak suigrača.

Bio je i trener i sportski direktor Varteksa, a u središte pozornosti počeo je dolaziti kao pomoćnik Ćire Blaževića u Varteksu.

“Uzeo sam ga jer je bio simpatičan, drag i znatiželjan. Vidio sam i da je vrijedan. A da me stalno nešto pitao, jest. Sve ga je zanimalo. Puno sam mu govorio da je silno bitno kakav dojam ostavlja i kod igrača i kod novinara i kod uprave kluba. Ako ćete pravo i onda mi je djelovao prepristojno, mora biti malo rauber. Zato i ističem da mu ona isprika Kramariću nije bila potrebna. Uglavnom, osjetio sam da je veliki radnik, a takvog pomoćnika svaki trener voli imati”.

Njegova posvećenost nogometu mnoge je impresionirala. Pa i njegovog prijatelja, reprezentativca i sakupljača umjetničkih djela, Davora Vugrineca:

“Zlatko Dalić je čovjek koji zna samo za nogomet. Kad ne radi, on gleda utakmice. Svatko od nas ima neki ispušni ventil, a njemu je nogomet i posao i razonoda. Već kao igrač nije dolazio na treninge isključivo da bih ih odradio, čim bismo izašli s terena, uzeo bi bilježnicu i zapisao sve što smo taj dan vježbali. Tako je napravio cijelu knjigu treninga koje su izvodili Branko Ivanković i Luka Bonačić. Kasnije je učio od Blaževića, zatim se sam afirmirao vrlo brzo. Čak mislim da je prerano prestao igrao, ali htio je tako napraviti, da se čim prije primi struke”, kaže Vugrinec.

Sada Dalić kao izbornik priznaje jednu činjenicu. Sanjao je voditi reprezentaciju, nije se nudio, ali je sanjao i da se dokaže u Hajduku, a to se umalo dogodilo 2013. godine kada je bio gotovo izabran za sportskog direktora.

Trenirao je prije toga Rijeku, albanski Dinamo iz Tirane, koprivnički Slaven Belupo, bio pomoćni trener izborniku mlade hrvatske reprezentacije Draženu Ladiću, no kad je otišao u Aziju više se nije vratio – radio je u Al Faisalyju, Al Hilalu i u Al Ainu.

Dok je bio klupi Al Faisalyja proglašen je najboljim trenerom Saudijske Arabije i to ispred imena poput Waltera Zenge, Erica Geretsa i Gabriela Calderona.

“Danas više ništa nije kao prije. Nakon što sam završio epizodu u Emiratima imao sam mir, neku vrstu ležernosti, međutim nakon jednog poziva je postalo sve drugačije. Kada su me novinari u prošlosti pitali šta je moj cilj, rekao sam da se jednog dana želim vratiti u reprezentaciju. Nisam mogao propustiti priliku koja mi se sada ukazala. Uostalom, svaki trener ima san da jednog dana vodi svoju zemlju. Da, i Hajduk je moja želja, ne vidm u tome ništa loše”, govori Dalić i nastavlja.

“Nema tu velikih tajni. Da postanem ovo što sam danas uloženo je mnogo truda i ulaganja. Ja sam prije sedam godina otišao u Saudijsku Arabiju, tada nepoznat svijet za mene i sve što sam postigao je isključivo zasluga mene i moje porodice. Nisam imao ni menadžera, ni PR-a, ni agenciju iza sebe. Sve je isključivo bila stvar rada i truda. Na tom putu je bilo i teških životnih trenutaka zbog kojih bi neko možda i odustao od svega, ali ja nisam odustajao. Kuću u Livnu sam napustio kao dijete i imao sam jasnu viziju da želim nešto napraviti od svog života. Borio sam se i to mi se isplatilo. Tako ja na to gledam”.

Autor: