OVA DVA MALA DRESA IMAJU MOĆNU SIMBOLIKU! Emotivna ispovijest Rakitića koja će mnoge rasplakati!

Autor: Bruno Herljević

Neopjevani junak utakmice s Argentinom, Ivan Rakitić, napisao je svoju životnu priču za Players Tribune. Opisao je svoje odrastanje u Švicarskoj, opisao je kako je odlučio igrati za Hrvatsku i otkrio još mnoge nepoznate detalje iz života.

“Trenutak u kojem ih je moj otac izvadio iz paketa, moj brat i ja smo znali… Nikad ih više nećemo skinuti. Kada je taj paket stigao u našu kuću u Švicarskoj nismo još znali o čemu se radi niti što je unutra. Ali, na njemu je stajala povratna adresa u Hrvatskoj.

Bilo je to mjesto koje smo zvali domom, no isto tako bilo je to mjesto u kojem ni moj brat, niti ja nismo nikad prije bili. U našem domu pričali smo hrvatski, a u našem gradu u Švicarskoj bilo je puno Hrvata. Ipak, Hrvatska je i dalje za nas bila nešto daleko. Moji roditelji Hrvatsku su napustili početkom rata 1991. i nikad se nisu vratili. Brat Dejan i ja rođeni smo u Švicarskoj, a Hrvatska koju smo poznavali bila je ona s televizije i fotografija koje su nam roditelji pokazali te njihovih telefonskih razgovora koje smo čuli.

Kao djeci bilo nam je teško shvatiti što se to točno događa u Hrvatskoj. Razumljivo, roditelji mi nikad nisu pričali o ratu, jednostavno nisu o tome pričali. Sjećam se kako su plakali razgovarajući na telefon s ljudima iz Hrvatske. Ne znam kako bih to opisao kako sam se tada osjećao. Možda kao da je to grozan san? Imali smo sreće.

Bili smo daleko od svega pa nismo vidjeli što se zapravo događalo. Ipak, to je nekako uvijek bilo u mislima mojim roditeljima. Puno im je prijatelja i obitelji ostalo u Hrvatskoj i moji su roditelji izgubili puno dragih ljudi.

Sjećam se, imao sam tek četiri, pet godina kad sam na televiziji vidio vijesti. Vidio sam fotografije i snimke rata i ležeći u krevetu pomislio: ‘Ovo je nemoguće, kako se ovo može događati’?

Čak i prije no što je Hrvatska službeno proglasila neovisnost, reprezentacija je već odigrala utakmicu. To vam jasno može opisati koliko nam nogomet znači, našoj državi i ljudima, bez obzira gdje žive.




I onda, kada je tata uzeo nož i otvorio taj paket te izvukao dva hrvatska dresa za mog brata i mene, to je bilo jako emotivno. Pomislili smo nešto kao, da, i mi smo također dio toga.

Spavali smo u tim dresovima, nosili smo ih u školu, nismo ih htjeli skinuti. I mi imamo hrvatske crveno-bijele dresove bez imena na leđima. Htjeli smo ih imati 10 jer nismo htjeli obući ništa drugo. Bili su nam toliko posebni.

Kad sam tek počeo igrati, bit ću iskren, nisam nosio hrvatski dres. Nosio sam dres svoje druge domovine, Švicarske. Govorio sam ljudima da sam Švicarac. Uvijek je to izgledalo pomalo čudno. ‘Švicarac? Ivan Rakitić’?




No, rođen sam i odrastao u Švicarskoj, išao sam tamo u školu, moji prijatelji su Švicarci. Bio sam stoga i jako ponosan što sam nosio dres Švicarske u mlađim kategorijama, ali najveći dio mog srca ipak pripada Hrvatskoj. Uvijek je tako.

Nekoliko godina nakon što je rat završio, moja obitelj napokon je mogla posjetiti Hrvatsku, a kada smo došli, ondje nitko još nije mogao pričati o ratu, kao da su svi htjeli reći da se to mora što prije zaboraviti. Prvi posjet Hrvatskoj podsjetio me na moj Mohlin u Švicarskoj. Puno je Hrvata preselilo u taj grad pa je tamo bilo jako puno hrvatskih restorana i obitelji, a kada je Hrvatska igrala 1998. godine puno je zastava visilo s prozora kuća i stanova, ljudi su bili ludi za Hrvatskom.

Taj SP brat i ja gledali smo kod kuće s tatom u, svojim dresovima, i nismo smjeli pričati. Bilo je jedino važno to što je na televiziji. Tata bi nam rekao da možemo pričati kasnije jer sada je utakmica. Pitajte bilo kojeg Hrvata i sjetit će se četvrtfinala protiv Njemačke. Kako bi to zaboravili. Bili smo priznati tek 1992., a samo šest godina kasnije igrali smo četvrtfinale SP-a protiv Njemačke.

Moj tata je ‘poludio’. Mislim da nitko nije bio toliko opsjednut nogometom kao moj otac Luka, a to vam kaže čovjek koji igra u Barceloni. Moj otac se počeo baviti građevinom kad je preselio u Švicarsku, ali kao mlađi igrao je nogomet, bio je defenzivni vezni i nosio je broj 4.

Nakon što smo pobijedili Njemačku? Da, letio je. Često osjećam kao da živim i svoj i njegov san. Igrao je na prilično visokom nivou u BiH prije no što je preselio u Švicarsku, a kada je prestao igrati napravio je sve što je mogao da bi gledao moje utakmice. Nogomet i Hrvatska mu znače doista jako puno.

Onog trenutka kada je došao trenutak da odlučim za koju ću državu igrati, Hrvatsku ili Švicarsku, znao sam da prisluškuje kraj vrata moj razgovor sa švicarskim trenerom. Iskreno, bilo je trenutaka kad sam mislio da neću igrati ni za koga drugog osim Švicarske. Igrao sam za Švicarsku i bila je to moja momčad. No, prije deset godina Slaven Bilić i predsjednik HNS-a došli su me gledati u Basel, a nakon toga smo popričali. Prije svega, biti u istoj sobi sa Slavenom. Mogao je tada reći što je htio, ja bih mu odgovorio: ‘Može, idem s tobom’. Bio je moj heroj. Nije postavljao pred mene pritisak, samo mi je rekao svoje planove i kako želi da budem dio njegove reprezentacije.

‘Dođi igrati za svoju domovinu, dođi sa mnom’, rekao mi je Bilić.

Mislio sam: ‘Tu sam i idem s tobom’. Bio sam pun samopouzdanja.

Što mogu reći o Slavenu? Bilić je jedan od najvažnijih ljudi u mojoj karijeri i to ne samo kao trener, već i kao osoba. Drugačiji je, poseban, on je tip za kojeg odmah želite zaigrati, sutra i opet, i opet, i opet. I uvijek će iz vas izvući ono najbolje. Pomislit ćete: ‘Jebote, ovaj čovjek će dati sve za mene’.

Čak i sjedeći preko puta Slavena i slušajući što ima za reći, znao sam da ne mogu odlučiti odmah tada. Švicarska mi je dala mnogo i morao sam uzeti vrijeme da razmislim. Sezona s Baselom mi je završila i došao sam nakratko kući, prije odlaska u Njemačku da igram za Schalke.

Dugo me opterećivala odluka za koju ću reprezentaciju nastupati. Morao sam to riješiti prije odlaska u Njemačku, da u novom klubu počnem čiste glave. Sjedio sam u sobi i nisam znao što ću. Šetao sam i razmišljao o svim ljudima koji su me doveli ondje gdje jesam, a onda sam pomislio samo o onome što mi je u srcu. Uzeo sam telefon i počeo zvati. Prvo švicarskog izbornika, igrao sam tamo cijelu karijeru i važno mi je bilo nazvati njega prvog i objasniti mu zašto ću igrati za Hrvatsku.

Rekao sam mu da to nije odluka protiv Švicarske, nego za Hrvatsku i potom sam nazvao Slavena.

‘S vama sam, želim biti dio toga’, rekao sam mu.

A Slaven mi je rekao: ‘Svi će ljudi u Hrvatskoj biti ponosni što si s nama, nemoj razmišljati ni o čemu drugom, samo uživaj u nogometu.’

Niti jedan telefonski razgovor nije dugo trajao, ali čuo sam tatu kako je pred vratima moje sobe cijelo vrijeme, njegove korake iz hodnika. Kad sam napokon otvorio vrata, samo je stao i gledao me. Nisam mu rekao što sam odlučio, a on mi je rekao da me podržava u svemu.

Bio je to velik trenutak za nas pa sam se malo našalio s njim. ‘Igrat ću za Švicarsku’, rekao sam mu. ‘Aha… OK, dobro’, rekao mi je kratko.

Počeo sam se tada smijati i rekao sam mu da ću igrati za Hrvatsku. Tada su mu suze došle na oči i kada god dođem igrati za Hrvatsku razmišljam o tati i o tom trenutku. Znam da bi on volio biti na mom mjestu, znam i da bi toliki Hrvati to htjeli, da mogu igrati za domovinu, nema riječi da se to opiše.

Ljudi iz Hrvatske su posebni, kad sam s momčadi pred navijačima, poželiš da utakmica nikad ne završi! Kao da… ne znam… jednostavno želim zagrliti sve njih. Ne želiš otići, želiš svaki dan igrati pred njima. Zanimljivo, puno sam stariji nego kad mi je taj paket došao kući, ali još uvijek ne želim nikad svući taj dres. Da, postoji pritisak kada ga nosite, ali to je pozitivan pritisak, želiš pokazati svijetu što Hrvatska može, želiš nastaviti putem Slavena i Šukera.

Mislim da još uvijek pokazujemo svijetu što možemo. Kvalifikacijska utakmica protiv Grčke (Rakitić je tada pisao tekst nap.a.) bila nam je najbolja utakmica u zadnjih pet, šest godina. Tada sam rekao dečkima u svlačionici: ‘Pa ‘ajmo nastaviti ovako!’

Luka Modrić i ja samo smo se pogledali i rekli: ‘Vau, zašto to nismo i dosad radili’?

Kao što znate i moja obitelj odrasta u raznim državama. Supruga mi je Španjolka i odgajamo dvije kćeri u Barceloni i one proživljavaju isto što i ja. Promatraju život drugačije jer su iz druge države, a moje su djevojčice moje najveće navijačice, siguran sam.

Pa sam prije početka Svjetskog prvenstva imao posebnu narudžbu i došao kući s paketom za njih. Dva nova hrvatska dresa.

Rekle su mi da ga nikad neće skidati. Znam kako se osjećaju”.

 

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.