REUTERS/Denis Balibouse      TPX IMAGES OF THE DAY
REUTERS/Denis Balibouse TPX IMAGES OF THE DAY

FIFA pod vodstvom novog predsjednika šokira idejama: Infantino, svjetske smotre s 48 momčadi djeluju infantilno!

Autor: Andrija Kačić-Karlin/7Dnevno 7. listopada 2016.

Njegov prethodnik Michel Platini bio je nešto "skromniji", on je razmišljao o prvenstvu s 40 sudionika. Infantino je šokirao nogometnu javnost svojim rečenicama, a još više objašnjenjima svoje ideje...

Svjetsko nogometno prvenstvo, nesumnjivo, najveći je sportski događaj, ravan s Olimpijskim igrama, a u zanimanju možda i veći, no to sad i nije bitno. Ipak, svjetska nogometna smotra vrh vrhova je i u organizacijskom i u financijskom i u navijačkom i poslovnom dijelu, zahtjevno i zanimljivo i cijeli svijet doslovce drhti pred tako velikim događajem. U evoluciji svjetskih prvenstava uvijek je bilo želja da se promijeni i sustav natjecanja i poveća broj sudionika, pa je tako prvenstvo došlo do broja od 32 zemlje sudionice, dočim je prvo, ono u Urugvaju 1930. godine bilo s 13 reprezentacija, pa je dekadama igrano prvenstvo sa 16 reprezentacija, pa se došlo na 24, pa na 32…

I sada novi, svježi predsjednik Fife, Gianni Infantino zaziva prvenstvo od čak 48 reprezentacija. Njegov prethodnik Michel Platini bio je nešto “skromniji”, on je razmišljao o prvenstvu s 40 sudionika. Infantino je šokirao nogometnu javnost svojim rečenicama, a još više objašnjenjima svoje ideje…

Gianni Infantino je rekao kako bi svjetska smotra bila s 48 reprezentacija, od toga bi 16 reprezentacija bilo eliminirano nakon prve preliminarne nokaut runde, odnosno 32 momčadi bi nastavile natjecanje u skupinama, kao dosad.

“Do te odluke moglo bi doći već u siječnju sljedeće godine”, izjavio je još Infantino, dovodeći cijelu priču jako brzo pred svršen čin. Ipak, nakon prvotnog šoka je dodao:

​„Ovo su samo ideje kako bi se pronašlo najbolje rješenje. Raspravljati ćemo o tome ovog mjeseca i odlučit ćemo o svemu do 2017. godine“.

gianni-infantino

​Infantino je dužnost predsjednika krovne Međunarodne nogometne organizacije preuzeo u veljači, a jedno od njegovih predizbornih obećanja bilo je da će proširiti Svjetsko prvenstvo na 40 reprezentacija. Sada mu se i to čini malo pa nudi ideju o 48 reprezentacija u zemlji domaćinu. S time da se njih 32 bore u jednoj utakmici za ulazak u skupine. I onda sve po starom, od 32 momčadi iznjedri se 16, pa 8, te polufinale i finale.

​Infantino nudi i konačno objašnjenje:

​„To bi značilo da nastavljamo sa standardne 32 momčadi na Svjetskom prvenstvu, ali u cijelu zabavu će biti uključeno 48 reprezentacija. Ideja Fife je razvijati nogomet po cijelom svijetu. Svjetsko prvenstvo je najveći događaj, to je više od natjecanja, to je društveni događaj“.

​Strast za zaradom, a ne kvalitativno širenje nogometa valja se iza ove zamisli Infantina. U vremenima kada nogometa ima doslovce svakodnevno, kad hiperprodukcija prijeti uništavanjem zanimanja za nogometom ovako golemo i neuredno organizirano svjetsko prvenstvo bilo bi kontraproduktivno zbog nekoliko razloga. Ne samo organizacijskih i natjecateljskih, već ponajprije psiholoških, a tiču se spomenute hiperprodukcije, zamora materijala…

Nisu ovo vremena kada se nogomet igrao samo srijedom i nedjeljom, danas je nogomet prisutan na stadionima, televizijama i, zapamtite, kladionicama, baš svaki dan. To je ta hiperprodukcija koju spominjemo. Uostalom, možemo se malo poigrati i usporediti nogometnu scenu nekad i danas. A nogomet je najomiljenije štivo ne samo televizijskih gledatelja nego i kladioničarskih organizacija. Oni malo stariji, ne nužno, sjetiti će se da se nogomet nekad, rekosmo, igrao isključivo nedjeljom i srijedom.

Nedjeljom su se igrale prvenstvene utakmice, srijedom europski kupovi i eventualno domaća kup natjecanja. Svi ostali dani bili su bez nogometa, zaista je bio raritet da se nogomet igrao ponedjeljkom, utorkom, petkom…

Danas se nogomet igra baš svaki dan, reprezentacije igraju kvalifikacije petkom i utorkom, europski kupovi raširili su se od utorka do četvrtka, prvenstvene domaće utakmice od petka do ponedjeljka. Zašto je to tako.

Kad nemate odgovor na pitanje odgovor je samo jedan! Novac! Nogomet je neprestance, ali i sve prateće službe oko njega, u utrci za profitom, a u tim poslovima na čelu su oni koji se bave televizijskim pravima i priređivanjima kladioničarskih igara na sreću. Pod takvom agilnom televizijskom i kladioničarskom industrijom nogomet se počeo razvlačiti kroz sve dane tjedna, silnu korist od tih svakodnevnih događanja imaju televizijske i kladioničarske kuće.

REUTERS/Denis Balibouse      TPX IMAGES OF THE DAY
REUTERS/Denis Balibouse TPX IMAGES OF THE DAY

Koje, pak, i Fifu i Uefu snabdijevaju novcima. I tu je krug zatvoren. Fifi ne bi bilo dostatno ni prvenstvo sa 64 momčadi, ako bi se moglo organizirati prvenstvo s 96 momčadi.

I tu dolazimo do suštine, do istine. Nogomet se igra baš svaki dan, riječ je o pravoj hiperprodukciji koja zna biti i zamorna i dosadna. Isprva su analitičari društvenih zbivanja i sportski komentatori ovo širenje nogometnih utakmica kroz tjedan objašnjavali potrebom televizijske industrije. Međutim, pretumbacije uobičajenog nogometnog rasporeda kojeg smo poznavali desetljećima najviše koristi donosi kladioničarskom i televizijskom profitu.

Jer, ako su se ljudi nekada kladili samo nedjeljom i srijedom onda su preostalih pet dana za kladioničarske kuće bili tek suh pogon, bez zarade. A zarada unatoč svega najveći je pokretač proširenje nogometne kladioničarske ponude kroz cijeli tjedan. Potreba kockara je kockati svaki i cijeli dan. Svima onima koji se vole kladiti takva hiperprodukcija stigla je kao naručena. Jednostavno, hrani njihovu ovisnost a da nisu svjesni kako njihova svakodnevna mahnitost u kockanju tako obilno hrani kockarsku industriju, time i nogometnu i televizijsku.

I upravo taj kotač strasti za nogometom, neposredno i kockanjem, s gledanjem na televiziji, je glavni krivac što se vrhunski nogomet igra svakodnevno. Milijuni onih koji se klade izvrstan su jamac silnog, svakodnevnog, profita. Pravi je to perpetuum mobile kladioničarske industrije.

Svjetsko nogometno prvenstvo kao najvažniji događaj u nogometu svake četiri godine idealna je prigoda za stjecanje nove publike. A kako će se nova publika steći nego sa sudjelovanjem novih reprezentacije, dakle0potrebno je prvenstvo s većim brojem sudionika. Pa, makar odigrali i jednu jedinu kvalifikacijsku utakmicu i ispali. Koliko naizgled bila besmislena ta ideja ona ima i te kakav smisao.

Zanimanje javnosti u zemljama koje bi se konačno plasirale na svjetsku smotru bilo bi golemo,a svi žitelji tih zemalja potencijalni su izvor prihoda i za Fifu i za televiziju i za kladionice. Krug zarade bi se samo proširio. To što se i sada na jedvite jade izdrži praćenje svjetskih prvenstava s 32 reprezentacije, kao i europskih smotri s 24 momčadi nikoga nije briga. U Fifi se ponašaju kao da na svijetu postoji samo nogomet i ništa drugo.

Već je i zadnje prvenstvo 2014. godine u Brazilu s 32 reprezentacije bilo zamorno, kao i nedavni Euro u Francuskoj.

Trenutačno se na završnom turniru svjetskih prvenstava natječu 32 reprezentacije kroz punih mjesec dana u državi/državama koje su određene pet do šest godina prije početka predviđenog natjecanja. Igra se u dvije faze: po skupinama, a zatim se ulazi u eliminacijski dio turnira. U fazi po skupinama momčadi se natječu u osam skupina koje se sastoje od po četiri momčadi. Skupine se određuju šest mjeseci prije početka završnoga turnira. Osam momčadi postavljeno je za nositelje, uključujući domaćina i ostale reprezentacije koje su po Fifinoj računici najviše rangirane.

Nositelji su razvrstani u različitim grupama, a ostatak skupina popunjavaju reprezentacije po geografskim kriterijima. Od 1998. godine i prvenstva u Francuskoj Fifa se pobrinula da ni u jednoj skupini ne bude više od dvije europske momčadi niti više od jedne momčadi iz ostalih konfederacija.

​U svakoj skupini momčadi igraju s preostale tri jednom, što svakoj reprezentaciji osigurava barem tri utakmice na završnom turniru. Posljednje utakmice u skupinama odigravaju se u isto vrijeme tako da se izbjegne možebitno namještanje rezultata ili kalkuliranje. Dvije momčadi s najviše bodova nastavljaju natjecanje utakmicama osmine finala.

Wikipedia
Wikipedia

​Od 1994. godine i prvenstva u SAD-u pobjednicima se dodjeljuju tri boda, za neodlučen ishod po jedan bod objema momčadima, a za poraz se ne dobije nijedan bod. Eliminacijski dio započinje nakon što svaka momčad odigra tri utakmice u svojoj skupini. Prve dvije momčadi svake od osam skupina napreduju u osminu finala, u kojoj se sastaju pobjednici skupina protiv drugoplasirane momčadi neke druge skupine. Nakon osmine finala dolazi četvrtfinale, a nastavlja se polufinalima. Borbe za medalje završavaju utakmicom za treće mjesto koje igraju poraženi polufinalisti, te finalom, koje je ujedno i posljednja utakmica turnira.

​Riječ je o sveukupno, pazite sad, 64 utakmice. U samo mjesec dana. Toj glomaznosti Infantino namjerava dodati još 16 utakmica pre-preeliminarne runde. Sveukupno bi na prvenstvu bilo – 70 utakmica.

​U svom razmišljanju Infantino kao da je zaboravio kako prisiliti jednu reprezentaciju na pripreme za svjetsku smotru, koje traju i do mjesec dana nakon iscrpljujućih domaćih i kontinentalnih klupskih prvenstava na dolazak prema poprištu prvenstva kada postoji mogućnost da se na njemu odigra samo jedna jedina utakmica, u pre-preeliminarnoj rundi.

​”Želimo razviti nogomet u svim dijelovima svijeta, a ovo je pokušaj da se i slabijim nacijama omogući zadovoljstvo plasmana na svjetsko prvenstvo, te da sudjeluju u raspodjeli financijskog kolača,” objašnjavao je nakon svega Infantino, no njegove riječi nisu baš pale na plodno tlo širom svijeta.

​”Čemu uopće kvalifikacije”, sukus je većine razmišljanja nogometnih stručnjaka. “Iscrpljene igrače ovakvo prvenstvo dovelo bi do malaksalosti”, tvrde drugi. “Profit povrh svega, pa i kvalitete”, ističe se još u opisu infantilne Infantinove ideje.

​Ako je ovo i bio Infantinov probni balon može se lako zaključiti – odmah je probušen!

Autor: Andrija Kačić-Karlin/7Dnevno 7. listopada 2016.

ZADNJE VIJESTI