Photo: Dalibor Urukalovic/PIXSELL
Photo: Dalibor Urukalovic/PIXSELL

Druga strana neuspjeha: Je li jedini krivac Čačić ili ima i igrača koji su razočarali?

Autor: A.K.K.

Poanta priče jest u jednom! Imenima i kvalitetom hrvatsko nogometno predstavništvo zaslužuje kud i kamo bolje i autoritativnije partije nego što je bila ova protiv Turske.

Nije dobro! Iako se nisu uopće kompromitirale šanse za odlazak na svjetsku smotru za dvije godine u Rusiji – hrvatska nogometna reprezentacija neugodno je iznenadila s 1-1 protiv pomlađene, neke nove Turske koju vodi neki stari Fatih Terim.

Nakon razočaranja uvijek se krivci traže na dvije strane. Neki drže da je glavni krivac za nastalu štetu, dva izgubljena boda, trener, u konkretnom slučaju izbornik Ante Čačić. Dio će oštricu mača okrenuti prema igračima, amnestirajući trenera tako od odgovornosti. Ima i onih koji će sve svaliti na splet okolnosti ili nesreću, no time se u ovoj pričici nećemo baviti.

Čačić nesumnjivo snosi dio krivice, trener se nikad ne smije apstrahirati od onoga što se događa na terenu. Od zakašnjelih izmjena do previše povjerenja u igrače koji su izvan forme, sve će se to svaljivati na pleća izbornika Čačića i to je jednostavno očekivano i normalno. Nogomet je još uvijek samo igra, a ne znanost i navijači i dobri poznavatelji nogometa mogu biti u pravu, što da ne?

Ajmo se, ipak, malo pozabaviti igračima? Onima koji su na terenu sprovodili u djela zamisli Čačića. Hrvatska je igrala protiv Turske u rasporedu kojeg izbornik obožava – 4-2-3-1. Realno, samo s jednim napadačem, no s tri vezna iza napadača koji imaju izrazite napadačke sklonosti – Rakitićem, Perišićem i Pjacom. Iza te napadačko-vezne linije Badelj i Modrić su kreirali igru i zaustavljali suparničke napade, da oni su zadnji vezni i to im je u prirodi posla. Otraga, u sredini četvorice obrambene crte Vida i Ćorluka, na lijevoj strani Strinić, na desnoj Perišić. Iza svih njih, vratar debitant u kvalifikacijskoj utkamici, Kalinić.

Redom… Kalinić je u nekoliko navrata spriječio izvrsne turske pokušaje. Kod primljenog pogotka ne snosi krivicu, iako iskusniji vratar zna da se takve stvari, odbijanje lopte i izmjena smjera, znaju događati kod slobodnih udaraca. I ne kreću odmah, no za takve ekshibicije potrebne su godine iskustva. I dosta takvih, slično primljenih zgoditaka. Kod Kalinića je je najveći problem bio nespretno izbijanje lopte, dakle slabo sudioništvo u igri.

Vida i Ćorluka kao centralni obrambeni par bio je solidan, no Ćorluka je bio stabilniji, Vida je znao zaplivati.

Strinić na lijevom boku od svojih prvih minuta u reprezentaciji izaziva kontroverze. Činjenica jest da on čest pribjegava nelogičnim potezima što iritira navijače. Katkad napravi plemenit centaršut, no njegov učinak je siromašan za vrhunsku momčad što je zapravo Hrvatska. On tako ispada najslabija karika.

Vrsaljko je u par navrata zaista sjajno prošao i fino, okomito ubaacio, no njegov problem znaju biti visoki centaršutevi, nerijetko izgledaju početnički, pa se tako pritisak kojeg nameće naša zadnja vezna linija s neraspoloženim bokovima jednostavno raspline.

Modrić na mjestu zadnjeg veznog, raspoložen za igru plijenio je i dosad nikad viđenom borbenošću. Očito ga je inspirirala kapetanska traka i šteta je da mu se Badelj nije priključio u raspoloženju. Još i šansu koju je Badelj, ruku na srce, sam izborio u sudačkoj nadoknadi da je iskoristio – sve bi pokrio. Ovako, šteta, i ponjega i po momčad.

Trojac iza napadača – Pjaca, Rakitić i Perišić – nije isupnio svrhu. Pjaca je izvan forme, očito umoran i s pričom oko transfera, Rakitić je došao dan prije utamkice i osjetilo se na njegoovm nastupu da je “negdje drugdje”. Perišić je zaista naš najopasniji igrač i u najboljoj formi, no sam ne može.

I dolazimo do krucijalnog problema sadašnje postave hrvatske reprezentacije. Marija Mandžukića. Očito indisponiran i izvan forme kakvu je znao steći ima sigurno mjesto u prvoj postavi, dočim na klupi čeka u boljoj formi Kalinić. No, Kalinić dočeka doslovce svojih deset minuta, uđe u 80. minuti u utakmici u kojoj Hrvatska traži pobjedu. I u tih deset minuta napravi više nego prethodnik u 80 minuta.

Teško je reći da Mandžukić živi na staroj slavi, no nije teško reći da je u svojevrsnoj krizi i da je Kalinić u ovome času bolje rješenje za napad. Ili, što da ne, pa mnoge moderne momčadi igraju s dva prava napadača, nismo baš neskloni razmišljanju da Mandžukić i Kalinić zajedno strše u napadu dok se ganja rezultat. Je li o tome Čačić razmišljao.

Ovako, ispada da je Mandžukiću mjesto u momčadi zajamčeno i kalkulacije i manipulacije se uvećavaju kao u tablici množenja. Poanta priče jest u jednom! Imenima i kvalitetom hrvatsko nogometno predstavništvo zaslužuje kud i kamo bolje i autoritativnije partije nego što je bila ova protiv Turske.

Autor: A.K.K.

VEZANE VIJESTI

ZADNJE VIJESTI