‘DOPUSTITE MI DA SE BOJIM’: Pročitajte oproštajno pismo Francesca Tottija i slobodno pustite koju suzu…

Autor: Bruno Herljević

Totti je dokazao da u nogometu još postoji romantika, dokazao je da se lojalnošću može doseći status kultnog igrača, dokazao je da igrač može postati više od kluba, pa i više od nogometa jer za njim će suzu pustiti čak i oni koji nisu poklonici Rome, pa možda čak nit nogometa.

Talijanski nogometni velikan, Francesco Totti, oprostio se u nedjelju od nogometa i svoje najveće ljubavi, Rome. Totti je imao jedan od najtužnijih oproštaja ikad, više je sličilo na komemoraciju nego na obilježavanje konca karijere. No, tako je to kada se posljednji rimski ‘legionar’ odluči da više neće igrati nogomet. Totti je dokazao da u nogometu još postoji romantika, dokazao je da se lojalnošću može doseći status kultnog igrača, dokazao je da igrač može postati više od kluba, pa i više od nogometa jer za njim će suzu pustiti čak i oni koji nisu poklonici Rome, pa možda čak nit nogometa.

Navijač je otkad zna za sebe, a igrač Rome je već 28 godina, dakle, više od pola života proveo je u Romi, onda vam mora biti jasno zašto je tolika pompa diže oko ovog oproštaja, odnosno, zašto je toliko nabijen emocijama.

Tottija smo kroz godine viđali svakakvog, nije on baš bio blagog i benignog karaktera, znao je igrati ‘prljavo’, pomlatiti se tu i tamo, čak i pljunuti na protivnika, ali baš je taj njegov temperament ono što ga čini velikim jer taj čovjek je uvijek davao sto posto za svoj klub pa makar i na štetu svojeg ugleda.

Na koncu dobio je oproštajku kakvu je zaslužio, a onda je navijačima pokazao da nema ništa loše u tome kada otvorite dušu i pustite koju suzu. Totti se navijačima zahvalio oproštajnim pismom koje je pripremio uoči posljednje utakmice.

Pismo Francesca Tottija prenosimo u cijelosti.

“Hvala ti, Rime. Hvala ti oče, majko, brate, rodbino i prijatelji. Hvala ti moja ženo i moja djeco. Ovo pismo želim početi od kraja, od pozdrava jer ne znam hoću li biti u stanju pročitati ove retke. Nemoguće je sažeti 28 godina života u par rečenica. Volio bih da to mogu opisati kakvom pjesmom ili stihovima, ali ne znam pjevati niti pisati pjesme. Tijekom svih ovih godina, trudio sam se izraziti nogama, koje su mi život učinile jednostavnijim još otkako sam bio dijete.

Kada već govorim o djetinjstvu, pogodite koja mi je bila najdraža igračka. Jasno, lopta! I još uvijek je, ali u jednom trenutku čovjek odraste. Tako su mi rekli i tako je vrijeme odlučilo. To prokleto vrijeme. Tamo 17. lipnja 2001. godine svi smo željeli da što brže prolazi. Nismo mogli dočekati zadnji sučev zvižduk, još me trnci prolaze kada na to pomislim. Danas je vrijeme došlo, potapšalo me po ramenu i reklo: ‘Moramo odrasti, od sutra ćeš biti odrastao. Skini dres i kopačke jer do sada si muškarac. Ne možeš više uživati u mirisu trave, suncu koje ti grije lice dok prodireš prema protivničkom golu, adrenalinu koji te poržima i užitku kada zabiješ’.




Posljednjih mjeseci pitao sam se zašto se budim iz ovog sna. Zamislite sada da ste dijete i da sanjate divan san, a mama vas probudi da idete u školu. Želite i dalje sanjati i trudite se opet utonuti u san, ali ne ide. Ovaj put, to nije san nego stvarnost i više ne mogu utonuti nazad u san.

Ovo pismo posvetio bih svima vama, svoj djeci koja su me podržavala, djeci iz prošlosti koja su odrasla i postala roditelji te djeci današnjice koji kada zabiju viču ‘Tottgol’. Želim vjerovati da je moja karijera zbog vas posrala bajka koja se prenosi dalje jer za mene je sada već stvarno kraj. Zadnji puta skidam taj dres. Spremit ću ga, premda nisam spreman reći da je kraj i vjerojatno nikada neću biti.

Oprostite mi što ne dajem intervjue i ne pojašnjavam što mislim, ali nije lako ugasiti svjetlo. Bojim se i to nije onaj strah kao kada stojite pred golom i spremate se izvesti penal. Ovoga puta ne mogu kroz rupe na mreži vidjeti što nosi budućnost. Dopustite mi da se bojim. Ovoga puta trebam vas i ljubav koju ste mi uvijek davali. Uz vašu pomoć uspjet ću u okretanju nove životne stranice. Sada je vrijeme da se zahvalim svim suigračima, trenerima, direktorima, predsjednicima i svima koji su radili sa mnom tijekom svih ovih godina.




Posebice navijačima i južnoj tribini, zvijezdi vodilji svim Rimljanima i ‘romanistima’. Biti rođen kao Rimljanin i kao ‘romanist’ je privilegija. Biti kapetan Rome je čast. Vi ste moj život i uvijek ćete biti. Više vas neću zabavljati svojim nogoma, ali moje će srce uvijek biti s vama. Sada ću sići do svlačionice koja me dočekala kao dijete i koju tek sada napuštam kao muškarac. Sretan sam i ponosan što sam vam dao 28 ljubavi.

Volim vas”.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.