Photo: Jurica Galoic/PIXSELL
Photo: Jurica Galoic/PIXSELL

ČAČIĆ SVIMA POKAZAO ZUBE: S Hrvatskom ruši rekorde Bilića i Kranjčara, ali koliko ti rekordi zapravo znače?!

Autor:

Hrvatska ima silan kapacitet i ekipu koja može do finala, a uspije li Čačiću s takvom momčadi doći do bronce, srebra ili zlata, onda ga se tek može svrstati u legende, za sada može jedino biti rekorder i ne više od toga...

Što biste rekli da vam je netko prije godinu dana rekao da će Ante Čačić biti na pragu rušenja pozitivnih rekorda s hrvatskom nogometnom reprezentacijom. Rekli biste vjerojatno da je taj netko lud i da će Čačić potrajati par mjeseci s obzirom na to da mu je dosadašnji rezime poprilično siromašan za tako važnu poziciju. Istina, Čačić ima trenersku karijeru dugu više od dvadeset godina, ali nikada nije ostvario zapažene rezultate, štoviše, pamti ga se jedino po mandatu u Dinamu u kojemu je zbog silnih eksperimenata na koncu dobio otkaz.

Slično je krenuo i s reprezentacijom, eksperimentirao je dosta Čačić, a navijači i ljubitelji nogometa okretali su očima i čupali kosu na njegove zamisli. Nazivali ga se marionetom, Mamićevim čovjekom koji je tu kako bi promovirao Dinamove igrače i radio kako mu se kaže. Možda tu ima i istine, možda i nema, o tome nekom drugom prilikom. Nadalje, prognozirali su mu loš ishod i ispadanje iz skupine na Euru, a opet je prošao tu istu skupinu i to kao prvi i na koncu nesretno ispao do prvaka Europe, Portugala. Kažemo nesretno jer zaista je bilo nesretno izgubiti utakmicu u produžecima i to u posljednjim minutama drugog dijela. Nije mu se moglo osporiti da je Hrvatska izgledala dobro, ali opet bilo je prigovora zbog niza loših odluka koje su mogle donijeti prevagu. Primjerice, igranje Strinića koji je glavni krivac za taj primljeni gol u zadnjim minutama i bezrazložno doziranje Pjace koji je pravio dar-mar u tih par minuta što je igrao, ali to nisu kardinalne greške.

Photo: Igor Soban/PIXSELL
Photo: Igor Soban/PIXSELL

Složit će se svi i ljubitelji i mrzitelji Čačića kako ostavku nije zaslužio nakon Eura, nije napravio niti približno velike greške kao njegovi prethodnici prije nego što im je HNS odlučio dati ‘pedalu’. Čačić je tu i tamo odgovarao dežurnim dušebrižnicima u javnim obraćanjima, ali uglavnom je govorio na terenu kako je na koncu i trebao odgovarati. Stigle su i te kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Rusiji, početkom rujna u Zagreb je doputovala oslabljena Turska, a Čačić je na raspolaganju imao udarnu momčad i podbacio je, to je činjenica. Turci su izvukli bod, a čak je i Fatih Terim, izbornik Turske, priznao kako to nije očekivao. Stisnuli su Čačića imperativi, morao je uzeti šest bodova s Kosovom i Finskom, inače bi vjerojatno zaradio otkaz.

Uoči te dvije, za Čačića, odlučujuće utakmice sve je krenulo niz brdo. Ključni igrači su otpali, nije bilo ni Modrića, ni Rakitića, ni Pjace, Lovrena, Ćorluke, a ostali su tek pričuvni igrači koji nisu u pretjerano zavidnoj formi. Čačić je potom iznenadio baš sve jer nije tražio alibi i posložio je okrnjenu momčad najbolje što je mogao. Kosovo je palo, Mandžukić je proradio, Kramarić je uskrsnuo, Kovačić je odigrao sjajno, Vrsaljko je pokazao kako vlada desnom stranom, mladi Mitrović uskočio je u kopačke Vedrana Ćorluke i oduševio. Premda Kosovo i Finska nisu mjerilo kvalitete za hrvatsku reprezentaciju, Čačić je zaista dao svoj maksimum u ovim utakmicama. Istina bilo je propusta u obje utakmice, Kosovo je u nekoliko navrata iz kontre pomiješalo hrvatske redove, a Finska je zamalo u posljednjim minutama matirala Subašića, ali Čačić je ispunio obećanje i uzeo šest bodova. Te utakmice ionako neće nitko pamtiti za tjedan dva.

Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL
Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL

No, Čačića bi se moglo pamtiti i to još dugo! Naime, pobjedom u Finskoj Čačić je izjednačio Bilićev rekord od 14 susreta bez poraza. Biliću je to uspjelo dva puta, debitirao je pobjedom protiv Italije u Livornu u kolovozu 2006., a izgubio je tek u studenom 2007. godine od Makedonije u Skopju. Kasnije je nastavio niz nakon 5:1 poraza od Engleske, Bilić nije stao s pobjedama sve do ožujke 2011. godine kada je izgubio u Gruziji s 1:0.

Čačić je debitirao pobjedom protiv Bugarske, a potom je čak ostvario 13 susreta bez poraza. Niz bez poraza čine: Malta, Rusija, Izrael, Mađarska, Moldavija, San Marino, Turska, Češka, Španjolska, Portugal (90 minuta), Turska, Kosovo i Finska.

Ako se ne računa poraz u produžecima na Euru, Čačić još uvijek nije izgubio u prvih 90 minuta, što znači kako je Hrvatska svoj posljednji poraz doživjela protiv Norveške u Oslu u rujnu 2015. godina kada je na klupi selekcije bio Niko Kovač.

Čačić ima prilike do kraja godine izjednačiti i rekordni niz u povijesti hrvatske reprezentacije. Ostane li neporažen i protiv Islanda i protiv Sj. Irske u prijateljskoj utakmici, Čačić će doći do 16 utakmica bez poraza u nizu, koliko su zajedničkim snagama nanizali Cico Kranjčar i Slaven Bilić od 13. lipnja 2006. godine do 17. studenoga 2007.

E sada, statistika i brojevi idu na Čačićevu stranu, ide i činjenica da pod sobom ima vjerojatno igrački najjaču reprezentaciju još od 1998. godine, a Bilić i Kranjčar to nisu imali, štoviše, Bilić je tek gradio novu momčad, a Kranjčar je imao dosta igrača koji danas vjerojatno ne bi ni igrali u sastavu da su mlađi. No, kada se bolje pogleda taj Čačićev niz može se primijetiti kako je polovica tih utakmica kojima je došao do rekorda od 14 u nizu, uglavnom bila igrana protiv znatno slabijih protivnika. Neki će reći i biti će u pravu, kako je momčadi poput Malte, San Marina, Moldavije, Kosova, Finske, Čačić mogao dobiti i s rezervama, a opet se protiv nekih mučio i s najboljim igračima.

Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL
Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL

Neki će reći i kako je lako napumpavati ‘skor’ dogovaranjem prijateljskih utakmica s drastično slabijim ekipama, ali to je sastavni dio nogometa, pa pogledajte samo što Belgija radi, gaze sve pred sobom u prijateljskima i po skupinama u top deset su reprezentacija svijeta, a uredno podbace na prvenstvima. Jasno, Čačić je imao i jedan važan zadatak, a to je vratiti Hrvatsku barem na korak od najboljih deset reprezentacija svijeta, nakon što su Štimac i Kovač srozali rejting. To mu polako i uspijeva, Hrvatska raste iz mjeseca u mjesec, ali na koncu važno je samo jedno i samo jedno se gleda, a to je uspjeh na prvenstvima.

Čačić može srušiti koliko god rekorda želi i dapače postaviti nove još više, to mu ide u rezime, ali navijačima je jedino važno što će momčad napraviti na prvenstvima. Izbornik ima zaista lijep niz kojem se treba diviti, ali on ne smije, naglasak na ne smije, biti mjerilo i opravdanje za možebitne loše rezultate. Hrvatska ima silan kapacitet i ekipu koja može do finala, a uspije li Čačiću s takvom momčadi doći do bronce, srebra ili zlata, onda ga se tek može svrstati u legende, za sada može jedino biti rekorder i ne više od toga…

Autor:

ZADNJE VIJESTI