Photo: Petar Glebov/PIXSELL

ASANOVIĆA IZNENADILO NEUGODNO PITANJE: Aljoša otkrio kako je bilo igrati za Jugoslaviju netom prije rata

Autor:

.

Aljoša Asanović, trener Melbourne Knightsa fino je započeo svoju trenersku karijeru u dalekoj Australiji. U prvoj utakmici sezone, nakon priprema odrađenih pod njegovom paskom, u zanimljivoj utakmici njegov je klub svladao Oakleigh Cannons s 3-2. Asanovićevom veselju, ali i sreći njegovog pomoćnika Deana Računice nije bilo kraja…

Asanović s Računicom uživa veliku popularnost među brojnom hrvatskom zajednicom, vodeći jedan od najpoznatijih hrvatskih klubova u iseljeništvu oni imaju i veliku odgovornost u namjeri da ovaj, ruku na srce, veliki australski klub, dovedu na stare staze uspjeha.

Aljoša Asanović je bio gost na znanoj melburnškoj SMS radijskoj postaji, kod poznatog australskog novinara koji prati nogomet, gle čuda i on je hrvatskog porijekla, Davidom Dautovicem. U jednosatnoj emisiji na engleskom jeziku Asanović je odgovarao na pitanja, mahom romantičnih i emotivnih, što je bio užitak za hrvatske iseljenike. Uspjeli smo se dokopati snimke i preslušati razgovor s Aljošom.

Kako ste se uopće odlučili doći u Australiju, pitao je Dautovic Asanovića…

“Poziv iz Melbournea je bio za mene baš poseban. Znam kako je lijep Australija, a Melbourne Knights je nama Hrvatima prirastao klub. Igrao sam, oprostio sam se od nogometa u Sydney Unitedu, isto bivšoj Croatiji, tada prije 17 godina bilo mi je prekrasno. Nisam se dvojio kad je došao poziv. Sad mogu reći, uživamo ovdje, i u radu i u ostalom vremenu. Hvala na povjerenju”.

Kako biste ocijenili svoju momčad na početku sezone, što može? Lani baš nije bila dobra, slijedilo je pitanje.

“Mi sad znamo mogućnosti naše momčadi i one su kud i kamo veće od lanjskog dosega. Osobno vjerujem u borbu za vrh, u napredak momčadi. Spreman sam ovdje ostati pet godina, ali možda dođu lošija vremena, ne krenem s rezultatima i padnem. Najvažnije je da se pripremam uvijek za sljedeću utakmicu, to je jedini način u današnjem brzom svijetu, ne samo nogometa nego i života”.

Gledali ste i utakmice A profesionalne australske nogometne lige, kakvi su vaši dojmovi?

“Ono što sam vidio jest dosta različito od onoga što smo gledali u Europi. Čudno je to što sam vidio, desetak tih australskih profesionalnih klubova su ostali u istim momčadima. Melbourne City i Sydney su najbolje momčadi u profesionalnoj ligi. Međutim, nisam vidio puno mladih igrača, to me jako iznenadilo. U Europi se sve više sve bitno odvija s mladim igračima”.

Na pitanje može li se uspoređivati u nogometu njegova uloga kao igrača i trenera Asanović je odgovorio:

“Kao igrač sam razmišljao sam o sebi, a kao trener moram razmišljati o 20 različitih ljudi, to je kao da radiš 20 različitih poslova. Primjerice, u reprezentaciji se susrećete s ljudima iz Reala, Juventusa, Bayerna. Oni su veliki profesionalci i s te strane je lakše. Ali svatko od njih je individualac i morate paziti kao ćete. Ma, nije puno drugačije ni danas, radim s 20 mladih ljudi u naponu snage, u uzletu, a moram ih napraviti boljima nego što jesu. Kao igrač – briga te za sve”.

Neizostavno je bilo pitanje i o Slavenu Biliću:

“Slaven Bilić je jedan od najtalentiranijih trenera u Europi. Odličan je tip, njegova intencija je igrati najjednostavniji nogomet, a to zna biti jako teško. Velik je trener i to još mora dokazati”.

Vele da i svaki Hrvat u Australiji još uvijek proživljava nesretni polufinalni sraz na svjetskoj smotri Hrvatske protiv Francuske. Asanović se morao i toga u studiju s Dautovicem prisjećati…

“Je, protiv Francuske je bilo užasno, baš kao i protiv Turske deset godina kasnije. Nama se iste stvari događaju po nekoliko puta. I nikad to neću moći shvatiti. Eto, ta Turska, zabilo se gol minutu prije kraja. Slaven i ja smo vidjeli nas u polufinalu. Ali, nogomet se igra ne 90, ne 120 minuta, nego dok sudac ne označi kraj. Jako nas je to pogodilo, bila je to najveća škola za nas. U nogometu moraš shvatiti da se svaku sekundu može dogoditi nešto krucijalno. Može i ne mora. Ali, može! Mi smo se na sve pripremili, ali na to nismo. To se ne zaboravlja. Kažem, nama se svašta događalo, pa i taj Thuram koji nam je dao dva gola, a stotine utakmice prije ili poslije nije dao gol. Neke stvari nas zaprepašćuju kad pogledamo unatrag. Da nam je zabio Zidane, Henry, ali Thuram… Što smo osjećali? Sjećam se zagrijavanja s te utakmice, sjećam se izbezumljenih i uplašenih faca Francuza. Jednostavno, nismo bili sretni u tom momentu. Bili smo na trenutku u finalu, jedva da smo mogli pomisliti da smo tamo kad nas je zaklao taj Thuram. Sjećam se svoje lijepe asistencije, ali vjerujte ne želim se puno sjećati tih trenutaka Jer to nije bilo dovoljno”.

O hrvatskom nogometu Asanović je govorio:

“Mislim da smo čudo od zemlje, s četiri milijuna stanovnika, a to je populacija Melbournea, mi svake godine proizvedemo nekoliko vrhunskih igrača, koji odu u Europu, u najjače klubove. Izvan stadiona, izvan klubova, izvan infrastrukture buja jedan veliki talent. Nema u nas ni novaca, pa opet stvaramo. To je pravo čudo. Hrvatska liga je tehnički jako dobra, naši su igrači lako poslije adaptiraju, kao pravi tehničari, u pravim europskim klubovima. A to nešto znači, da se dobro radi u nas”.

Malo je Dautovic iznenadio Asanovića pitanjem kako je bilo igrati za reprezentaciju Jugoslavije neposredno prije rata?

“Kako je bilo igrati za Jugoslaviju neposredno prije rata? Moram vam reći nešto o toj situaciji. U sezoni 1989/90 ja sam bio najbolji igrač u Jugoslaviji, po ocjenama novinara. I nisam išao na svjetsku smotru s reprezentacijom u Italiju. To nije bilo iznenađenje samo za mene, nego i za cijelu javnost. Dugo sam bio potišten, jer Svjetsko prvenstvo je san svakog igrača. Ivica Osim je bio izbornik, ni danas se tome ne mogu načuditi. Sa sportske strane to mi je bilo veliko razočaranje. Nakon nekoliko mjeseci kasnije, nakon SP u Italiji, doista sam se našao u hrvatskoj reprezentaciji, zabio prvi gol, nekako mi je sudbina sve vratila i s uspjehom 1998. godine, bilo je to nezaboravno. Onda je došao nesretan rat, ja ga nisam osjetio, igrao sam u inozemstvu, ali izgubio sam puno prijatelja, a ta se bol teško nosi”.

Autor: