Photo: Petar Glebov/PIXSELL
Photo: Petar Glebov/PIXSELL

ASANOVIĆ: ‘Zašto bi nam valjao Čačić kad nisu valjali ni Ćiro, ni Cico, ni Bilić? A najmanje će valjati onaj tko dođe nakon Čačića’

Autor: Andrija Kačić-Karlin: 7Dnevno 9. rujna 2016.

"Pogledajmo povijest nogometne reprezentacije unazad. Pa, tko je nama valjao, nije to bio ni Blažević ni Jozić, kamoli Barić, pa smo udarali po Kranjčaru, Bilića se ubijalo, Štimca, Kovača, što sad ne bi Čačić bio razapet. A tek onaj tko će doći poslije njega, jadna mu majka. Takvi smo, nitko, baš nitko nam ne valja. Ili ne valjamo mi", pita se Asanović.

Ne voli medije, obožava nogomet i dalje, prati hrvatsku reprezentaciju za koju je pružao nezaboravne partije. Aljoša Asanović uživa u miru svog doma i prati nogometna zbivanja, svjestan da će se prije ili kasnije iznova vratiti nogometu. Nekadašnji hrvatski reprezentativac i član Bilićeva stručnog stožera u reprezentaciji i moskovskoj Lokomotivi Aljoša Asanović u svojoj nogometnoj karijeri igrao je za čak 11 klubova. Karijeru je započeo i završio u Hajduku.

U Hajduku na početku karijere bio je šest godina, do 1990. kada potpisuje za francuski Metz. Za njega je odigrao jednu sezonu, pa je prešao u Cannes, gdje je također odigrao jednu sezonu. U četiri godine boravka u Francuskoj promijenio je tri kluba, a nakon Cannesa prelazi u Montpellier. Nakon četiri godine provedene u francuskom nogometu, Aljoša se 1994. vraća u svoj Hajduk koji je tada vodio trener Ivan Katalinić. Ta sezona je ostala zapamćena po Hajdukovom plasmanu u četvrtfinale Lige prvaka, s Asanovićem na čelu. Potom je prešao španjolski Valladolid. Potom, dvije godine igrao je u Derby Countyju, zatim šest mjeseci u Napoliju, dvije sezone u grčkom Panathinaikosu i na kraju svoje igračke karijere pola sezone proveo je u bečkoj Austriji. Iz Beča otišao je u Australiju gdje je kratko igrao za klub hrvatskih iseljenika Sydney United, te se vratio u Hajduk i okončao nogometnu karijeru.

Reprezentativnu karijeru počeo je u dresu bivše države za koju je odigrao samo tri utakmice. Međutim, u hrvatskoj reprezentaciji, za koju je zaigrao u prvom susretu protiv SAD-a u Maksimiru 1990., odigrao je čak 62 utakmice i bio jedan od najbitnijih hrvatskih nogometaša svog vremena i reprezentacije.

U trenerskoj karijeri asistirao je Biliću u mladoj i A reprezentaciji, radio s njim i u moskovskom Lokomotivu, a prošle godine bio je direktor slovačkog kluba Dunajska sreda.

“Jest, gledao sam i Europsko prvenstvo i start kvalifikacija hrvatske reprezentacije za svjetsku smotru u Rusiji. Zar mislite da to ne bih gledao”, veli nam u uvodu pomalo satirično, no nismo se iznenadili jer smo na takve razgovore s njim navikli.

Ajmo prije Eura malo popričati o ovoj prvoj utakmici svjetskih kvalifikacija, protiv Turske u Zagrebu, na praznom maksimirskog zdanju”?

“Znam, i vi ćete tvrditi da ste nezadovoljni. Ja to gledam pomalo na drugačiji način. Valjda imam pravo na to. Uostalom, koga zanima što misli Aljoša Asanović”?

Pa, nije baš tako, otpovrćemo…

“Najprije, užasno je igrati pred sablasno pustim stadionom. Drugo, što bi pred nama svatko trebao skinuti gaće i sam si trpati lopte u mrežu. Ni ja nisam sretan što nismo pobijedili, zaista. No, Turska niti je tkogod, niti joj je na klupi amater, već majstor svog posla. Da, mi imamo fine igrače, zvijezde, prave ljude iz najvećih klubova. I što, moramo sve redom pobjeđivati? Ne ide to baš tako. Jesam li ja zadovoljan? To je kao jako bitno, jesam li ja zadovoljan. Ajmo ovako, nije se loše igralo, ali se nije pobijedilo. Zbog rezultata sam nezadovoljan, a zadovoljan sam jer se pokušalo igrati u datim, užasnim okolnostima. Prvo, imperativ da moramo dobiti Tursku s tri gola razlike, pa prazne tribine i olinjala atmosfera oko nogometa, nepoticajna, da se tako izrazim”.

Zaslužuje li izbornik Ante Čačić tako oštre kritike?

“Pogledajmo povijest nogometne reprezentacije unazad. Pa, tko je nama valjao, nije to bio ni Blažević ni Jozić, kamoli Barić, pa smo udarali po Kranjčaru, Bilića se ubijalo, Štimca, Kovača, što sad ne bi Čačić bio razapet. A tek onaj tko će doći poslije njega, jadna mu majka. Takvi smo, nitko, baš nitko nam ne valja. Ili ne valjamo mi? Prije je stvar u našim nerealnim očekivanjima. Pa mi smo bili ljutiti kad nismo bili svjetski prvaci u Francuskoj, nego samo treći. I danas me u inozemstvu naši iseljenici pitaju jesmo li prodali polufinalnu utakmicu protiv Francuske. Kao da se to prodaje kao jabuke ili kruške”… Netko je Čačića postavio i taj neka odlučuje, ne ja, ne mi, ne javnost. Lako je biti general poslije bitke, a tu smo najjači. Zašto nije izvadio ranije Mandžukića. Kada nakon dugo vremena napadač da gol onda svi vičemo – vrijedilo ga je čekati. Čačić ga je čekao. I nije dočekao, zar svijet mora propasti? Svaki izbornik donosi svoje odluke i to moramo konačno shvatiti. Ha, kako to da je Terim i dalje izbornik nakon turskog kraha na Euru? Sve sam rekao time”.

A nastup Hrvatske na Euru?

“Ja znam da mi nismo slabija momčad od Portugala. I izgubili smo u zadnjoj sekundi produžetka, a tridesetak sekundi prije smo pogodili vratnicu. To zaboravljamo? Opet je to priča o generalima nakon bitke. Osobno, prvo moramo raščlaniti, analizirati cijelo europsko prvenstvo da bih se dotakao potom i nas”.

Pa, krenite, je li vam se svidjelo ovo prošireno prvenstvo s čak 24 reprezentacije?

“Iskreno da vam kažem – ne! Bilo je smiješnih utakmica, a mene osobno smeta ta hiperprodukcija. Pa, teško je običnom promatraču, kamoli stručnjaku pogledati sve te utakmice. Pa, dok se igra još po skupinama dnevno se igra nekoliko utakmica. To je premonotono i prenaporno. Druga ozbiljna pojava koja se primjećuje u zadnjih desetak godina kod velikih natjecanja jest prezasićenost i umor nogometaša. I hrvatska momčad spada u tu skupinu preumornih i prezasićenih, kao i sve reprezentacije koje imaju igrače iz takozvanih liga petica, talijanske, njemačke, francuske, španjolske i engleske lige.

Pa, u tim ligama najbolji ljudi odigraju sezoni šesdesetak i više utakmica i sada moraju imati poslije takvog umora nove pripreme i igrati onako isrcpljeni, bez dana odmora skoro jedno europsko prvenstvo u kojoj svaka nacija od tebe očekuje čuda. Postoji pitanje motivacije, ali i remotivacije. Kako se remotivirati nakon te iscrpljenosti, na to još nitko nije dao odgovor. U ovom objašnjenju nudi se i tajna uspjeha tih takozvanih malih reprezentacija, Mađarske, Islanda, Walesa… U tim momčadima kud i kamo je manji broj igrača koji su igrali na desetke utakmice tijekom sezone. K tome, postoji razlika od utakmice do utakmice. Onaj koji igra u Engleskoj nema tijekom sezone ni najmanju laku utakmicu. A gdje su tu treninzi, putovanja…

Evo, pitajte Luku Modrića koliki je to napor. Pa ga gledam sad protiv Turske u Zagrebu, najborbeniji je. I ja se pitam otkud crpi snagu. A mi mu gledamo svaku krivu dodanu loptu. Ne može to svatko izdržati. Gledajte kako su izgledali ojađeno i iscrpljeno Španjolci, Englezi… Hiperprodukcija uništava reprezentativna natjecanja, jer nakon bogate klupske sezone počinje europska ili svjetska smotre bez ikakvog odmora”.

A sad konkretno o Hrvatskoj na Euru?

“Igralo se lijepo jer imamo dobre igrače. To je sušta istina. Protiv Portugala igrali smo baš utakmicu u kojoj je presudan rezultat, nikakva emocija ili dojam, držali smo se fino. Možda se moglo napasti jače, vjerujete li vi da bi se portugalska obrana slomila tek tako? Pa, napali bi i nas Portugalci da su znali da smo mi slabi, a nisu nas napali jer su znali da smo dobri. To su takve utakmice, za nijansu pretegnu na jednu ili drugu stranu. Znam da bi bilo lakše da smo dobili porciju od Portugala, ne bi se tako ražalostili i žestili. Bili smo konkurentni i to bi nam moralo biti dovoljno za prolaznu ocjenu. Možda je nesreća što smo tako brzo naišli na Portugal, kao mi na Njemačku u Engleskoj na Euru prije dvadesetak godina, no i tada smo bili konkurentni, na njemačku stranu je preteglo za nijansu i za sudačku glupost. Nogomet je igra u kojoj igra 11 igrača protiv isto toliko ljudi. I jedan događaj nerijetko odlučuje utakmicu. Mrzim što se zbog tog jednog događaja generalizira. Da je Perišićeva lopta ušla, da je Ricardo nije skrenuo u vratnicu Čačić bi bio genijalac kakav u Hrvatskoj nikad nije rođen. Svi bi rekli – Koja strategija. Istine tu nema, u igri nema istine, zato je to igra. U kojoj se nekad dogodi nepravda i konačno se na to trebamo naviknuti”.

Budućnost hrvatske reprezentacije s kadrovima iz domaćih klubova. Utopija ili stvarnost?

“Uvijek će Hrvatska stvarati dobre igrače, ali samo nećemo dovoljno u njima uživati u domaćem prvenstvu. Ono što je dobro brzo će se kupiti, to može biti dobro za reprezentaciju, nažalost nije dobro po domaće klubove. No, od tržišta je teško pobjeći. Tek, moramo se prilagoditi”.

Autor: Andrija Kačić-Karlin: 7Dnevno 9. rujna 2016.

ZADNJE VIJESTI