pepsi 1

Pepsi: ‘Ovo nije povratak naše košarke, ali je možda trasiran put povratka’

Autor: ANDRIJA KAČIĆ-KARLIN/7DNEVNO 19. KOLOVOZA 2016.

Za mišljenje smo se obratili Bošku Božiću-Pepsiju, nekad i samom izborniku, poznatom treneru i pedagogu koji je danas predsjednik udruge stručnih košarkaških trenera.

Na olimpijskom košarkaškom turniru hrvatska reprezentacija zaustavljena je u četvrtfinalu, nadvisila ju je Srbija (85-83), no u dramatičnoj utakmici u kojoj je i vrsta Aleksandra Petrovića imala svoju priliku. Uopće, kako bismo ocijenili kompletan dojam ove reprezentacije koja se posve nenadano našla na olimpijskom turniru i koja je pod vodstvom Petrovića našla i novu igru i novi pristup i sve nas pomalo iznenadila? Ugodno, jer dosad smo baš i navikli na neugodna iznenađenja.

Za mišljenje smo se obratili Bošku Božiću-Pepsiju, nekad i samom izborniku, poznatom treneru i pedagogu koji je danas predsjednik udruge stručnih košarkaških trenera. Drži ga se i za osnivačem danas jakog košarkaškog kluba i centra, Zagreba. Njegov entuzijazam uvijek je bio snage magneta, stoga nije pretjerano reći da je KK Zagreb danas, osnovan pod imenom Siget još 1970. godine doslovce njegovo dijete. Od najniže lige do vrha hrvatske košarke Zagreb se ustrajno podizao, a došao je i dan kada je ovaj klub postao hrvatski prvak, zaigrao u europskom natjecanju, pa nije naodmet biti pretenciozan i kazati – KK Zagreb je životno djelo Boška Božića Pepsija.

Kao izbornik hrvatske reprezentacije osjetio je žezlo kritika nakon što je s nacionalnom momčadi u koju je vratio Toni Kukoča iz Chicago Bullsa osvojio tek 11. mjesto na Europskom prvenstvu u francuskom Le Mansu i Parizu 1999. godine. Velike nade su se tada polagale u Božićevu momčad, pošto je i na prethodnoj europskoj smotri naša reprezentacija bila veoma slaba, osvojila je u Španjolskoj 1997. godine tek 11. mjesto.

Hrvatska je turnir Europskog prvenstva u Francuskoj otvorila pobjedom protiv Italije, ali je već u drugom kolu poražena od Turske rezultatom 70-63. Drugi krug je izboren nakon lake pobjede protiv Bosne i Hercegovine. Nakon slavlja protiv Češke i novog poraza od Litve, utakmica protiv Njemačke bila je kvalifikacijska za prolaz u četvrtfinale. Njemačka je slavila s visokih 102-85, a briljirao je u njemačkom dresu mladi Hrvat, Dražen Tomić s 32 koša. Hrvatska je kao i prije dvije godine završila na 11. mjestu. Naravno,Božić više nije bio izbornik. Kao mnogi prije i poslije njega.

Danas, 17 godina kasnije on je noćima, kao mlijuni navijača, pratio svaku utakmicu reprezentacije i susreli smo ga rano ujutro odmah nakon dvoboja protiv Srbije koji je tako nesretno završio po hrvatske košarkaše.

“Kada se sve sabere, odlučila je jedna lopta, jedan napad”, isprve je uzbuđeno opalio Boško Božić, a onda je uslijedio smireniji ton.

“Zaslužili su sve čestitke, i igrači i izbornik Petrović. Ruku na srce, nije to loše izgledalo. Kako je nedavno znalo izgledati ovo je bilo pravo osvježenje. Još smo bili tako blizu polufinala olimpijskog turnira, a bilo je pitanje nakon kraha na europskoj smotri hoćemo li vidjeti te Igre. Neću kriti, ovo je pod Petrovićem bilo puno, puno bolje. I dokaz je to da kod nas ima trenera koji mogu biti dobri izbornici”.

Mogu li, dakle, reprezentativci i izbornik dobiti dobru ocjenu nakon svega?

“Uvjeren sam da moraju. Vidite da su nijanse odlučile. Dozvolili smo u trećoj trećini da Srbi jednostavno naprave odmak i poslije se teško vraćati. No, da ovaj rezultat znači povratak košarke, iako smo zadovoljni, teško je reći. Da bi se naša košarka vratila trebati će nam kud i kamo više vremena i plasmana od četvrtfinala velikih natjecanja. Mi smo ostavili dobar opći dojam, no problem je u sportu što rezultat pokriva sve. Ajde, tu smo u zadnjih osam reprezentacija. Ono što me kao igrača i trenera zadovoljava jest da smo pokazali imamo i glavu i rep. Zna se tko što radi u momčadi. Drago mi je da je Petrović to sve skupa posložio. On je jednostavno dao igračima da igraju. I tu je njegova zasluga”.

Jeste vi imali povjerenje u Petrovića kada se postavljao za izbornika prije kvalifikacija za Olimpijske igre?

“Naravno. Kad je došlo do situacije da tražimo izbornika onda sam se našao s Acom Petrovićem i ja sam mu predložio da on to preuzme. On je dugo razmišljao. Znao sam probleme koji muče našu reprezentaciju, znao sam Acine sposobnosti na klupi. Smatrao sam da će on to najbolje od svih odraditi. Kao predsjednik košarkaške udruge trenere tvrdim da mi imamo ljude koji mogu biti treneri i izbornici. Ostavština Mirka Novosela, primjerice, je velika i tu treba graditi naslijeđe. Petrović je prihvatio moju sugestiju da se primi izborničkog posla. No, tu postoji jedan problem. Jedno je biti trener u klubu, drugo trener reprezentacije. To nije isti posao. Jedini je isti teren na kojem se igra, no tu su dva posve različita profesionalna zanimanja i usmjerenja. Da ne govorim o psihologiji pristupa s igračima”.

O igračima, vidjelo se da nemamo široku klupu?

“Prije svega moramo biti zadovoljni što smo dobili vrhunskog vođu ekipe, Bojana Bogdanovića, ima tu mjesta za mlađe nove, mlade igrače, napose na centarskim pozicijama. Pa će se klupa proširiti. Mislim da je kostur momčadi dobro posložen i da to treba nadograđivati. Kada se sve to nadogradi na pravi način tek onda možemo očekivati rezultat, a nama mjerilo mora biti medalja na velikim natjecanjima. Ništa drugo. Cilj mora biti visoko, sve dok se ne ostvari”!

Petrović uvjerava javnost da više neće biti izbornik, uostlaom tako je i govorio. Postoji li mogućnost da ostane na klupi reprezentacije?

“Pustimo gdje će Petrović biti za mjesec, dva ili godinu dana. Ja ću se sigurno naći s Petrovićem, pa on je bio moj igrač i na neki način mislim da imam nekog utjecaja na njegova razmišljanja. On je u godinama kada je to teško, još je angažiran u Ciboni. Ne smijemo zaboraviti, kako je dobro vodio hrvatsku reprezentaciju nije nemoguće da dobije neku brutalno dobru, unosnu ponudu i da ode negdje u inozemstvo na rad. Mora se i o tome razmišljati, to nije nemoguće. Ovo mu je na Igrama bila dobra reklama. U košarci je to čudno, kao u sportu, Danas si Bog, sutra prosjak. Takav je trenerski posao”.

U cijeloj priči ne krijemo zadovoljstvo, smijemo li biti malo i nesretni jer smo tako blizu bili medalje?

“Mislim da se hrvatska košarka dostojno prezentirala, konačno ne moramo biti nezadovoljni, makar smo malo i nesretni, jer je u principu polufinalista odlučila jedna lopta. Kada je tako uvijek je srce slomljeno. No, zato postoje analize i one će dati pravi, točan odgovor. Činjenica jest da smo prije nekoliko mjeseci bili uvjereni da Olimpijske igre nećemo ni vidjeti. Sada smo na njima imali zapaženu ulogu. Takoto treba gledati, na cjelokupnu priču, ne na nekoliko sekundi igre”.

Volite govoriti da Hrvatska nije deficitarna s kadrom trenera. Petrović je jedna od potvrda?

“Kakav deficit, to su gluposti. Hrvatska ima i pameti i znanja da vodi košarku. Ono što mene posebno ljuti jest sjećanje. Pa, ja sam 1991. godine bio jedini Hrvat koji je radio u hrvatskoj košarci. Svi klubovi su imali, pod navodnicima, strance. Onda se pojavila generacija mladih trenera, no oni nisu imali sreću jer su usput direktori i predsjednici klubova postali veće face i od trenera i od igrača. U svakom sportu, a posebno košarci, trener je glavna, najbitnija osoba u jednom klubu. Trener i nitko drugi. Danas je poznatiji svaki direktorčić ili mali predsjednik od najvećeg trenera. Nonsens. Nije to samo u košarci, tako je i u nogometu, rukometu… Ta promjena uloga je uvijek kobna. Svi moraju opsluživati trenera, i direktori i predsjednici i igrači”.

Prošlo je već, eto 21 godina kako je Hrvatska bez medalje na velikim natjecanjima. Jesu li za to krivci samo dosadašnji treneri?

“Ma kavi, ništa se ne događa slučajno. Zar je moguće da smo mi svi tako loši treneri pa da 20 godine nitko ne može osvojiti medalju? Zar smo svi neškolovani i slabi stručnjaci. Ne govorim za sebe, govorim o svima. Bili su tu i Petar Skansi i Jasmin Repeša i Aco Petrović i Giuseppe Gjergja i Josip Vranković, sada i Velimir Perasović. Svi imamo neko ime u košarci, osim mladog Vrankovića, svi smo prethodno ostvarivali veoma dobre rezultate. A nitko da dođe ni blizu medalje. Pa, ne može trener, izbornik uvijek biti krivac, zar ne? Očito je da kod nas postoji veliki jaz između želja i mogućnosti. Baš da svi, uvjetno rečeno, poginemo, kao izbornici – to baš i nije normalno”.

Autor: ANDRIJA KAČIĆ-KARLIN/7DNEVNO 19. KOLOVOZA 2016.

ZADNJE VIJESTI