Legenda hrvatske, ali i europske te svjetske košarke Mirko Novosel, prije četiri godine je kao jedan od samo sedam neameričkih trenera, postao članom američke 'Hall of Fame' (Kuće slavnih) u Springfieldu, te se za bosanski Dnevni Avaz osvrnuo na neke situacije iz svoje bogate karijere.

- Bio sam oduševljen Amerikancima, ali nisam kopirao njihovu taktiku jer je bezvezna. Uzimao sam obranu, organizaciju i intenzitet rada, i to prenio na jugoslavensku reprezentaciju i Cibonu. Počeli smo ići na američke turneje, a igrači bi se svaki put vratili 20 % bolji. Sjetite se da Jugoslavija na dva posljednja evropska prvenstva nije imala dostojnog konkurenta. Cibona je dva puta zaredom bila prvak Evrope, a mogla je i treći, priča 73-godišnji Zagrepčanin, koji je trenersku karijeru počeo krajem 60-ih, a završio sredinom 90-ih godina 20. stoljeća.

Novosel dodaje i kako su ga Amerikanci voljeli jer je sa SSSR-om imao 'skor' 11-0. - No, nikada nisam želio raditi u američkoj NBA ligi i, kada smo razgovarali o toj temi, uvijek bih rekao da 'banane ne mogu uspijevati kod mene, u Samoboru'. Američka košarka je drugi svijet, rekao je Novosel na čijim je temeljima tadašnja selekcija Jugoslavije, za sve druge postala 'drugi svijet'. Pod njegovim vodstvom je, između ostalih, osvojila olimpijsko zlato 1980. godine u Moskvi.

- Danas su svi opterećeni šablonima i snagatorstvom, a ja sam rivale tukao sa žgoljavim igračima kao što su Dragan Kićanović, Mirza Delibašić, Krešimir Ćosić... Oni su igrali, ne na snagu, nego na pamet i tehniku. Recimo, Zoran Slavnić izgledao je antikošarkaški, a bio je, ustvari, genijalan 'plej'. Ili, Ćosić, koji je od tri rješenja uvijek birao najbolje, priča Novosel bez mnogo riječi hvale za današnje trenere.

Zar sam ja trebao jednom Ćosiću ili Draženu Petroviću crtati što da igraju?

- Nedavno gledam 'time-out' u kojem trener crta na ploči i priča, a dvojica igrača gledaju plesačice, dvojica tribine, a dvojica međusobno razgovaraju. Mi smo imali samo osnovna pravila igre. Ovi današnji umjetnici opsjednuti su akcijama i crtanjem po pločama. Pa zar sam ja trebao jednom Ćosiću ili Draženu Petroviću crtati što da igraju? To je katastrofa, ističe Novosel dodavši kako je jednako razoračan i trendom koji vlada u košarci na prostorima bivše države, a čija je odlika kupovina umjesto proizvodnje.

U karijeri je Novosel vodio samo dva kluba, 24 godine zagrebačku Cibonu i dvije godine talijanski Napulj, a danas nema formalnog angažmana, ali prati utakmice, najviše zagrebačke Cedevite, u kojoj je njegov sin direktor, a čiji je trener, kako kaže, jedan od njegovih pulena Dražen Anzulović.

- Mogao sam ići u neki bogati inozemni klub, ali zašto ako ću kupiti deset igrača, potrošiti 15-20 milijuna dolara, osvojiti titulu i onda na pitanje što sam napravio, odgovoriti 'ništa'. Želio sam izazov i zato sam izabrao posljednju ekipu. S Napuljem sam ušao u play-off i bio proglašen najboljim trenerom u Italiji. Nakon druge sezone, iako sam već imao potpisan ugovor s Kantuom, na poziv iz Zagreba, vratio sam se u Cibonu, ispričao je Novosel te zaključio:

- Žao mi je što nije došlo do spajanja Cedevite i Cibone. Imali bismo dvije ekipe, jednu koja bi se borila za finalni turnir Eurolige i drugu, praktično mladu reprezentaciju, u kojoj bi se igrači spremali za vrhunski nivo. No, neki ljudi uplašili su se za svoje pozicije i od toga nije bilo ništa.