7e2889533db873b1cf31f7a863f0517c

“Imena ne igraju nogomet i ne dobivaju utakmice. Da je tako, ja bih još bio u prvih jedanaest”

Autor:

Punim imenom Oleg Volodimirovič Blohin, rođen u Kijevu 5. studenog 1952, godine najveći dio igračke karijere, proveo je igrajući za Dinamo Kijev. Rekorder je po broju nastupa i golova u nogometnoj ligi Sovjetskog Saveza. U 432 nastupa zabio je 211 golova. S klubom je osvojio, zamislite, osam prvenstava i Kup pobjednika kupova 1975. i 1986. Zabio je u oba ta europska finala.

Kada je riječ o ukrajinskom nogometu nešto mlađi sjećaju se čarobnog Andrija Ševčenka, oni stariji sjećaju se, pak, velemajstora Oleg Blohina. Istina, Ševčenko je imao sreću nastupati u dresu neovisne i samostalne Ukrajine, Blohin nije, on je svoje najbolje partije osim u kijevskom Dinamu davao u reprezentaciji Sovjetskog Saveza. No, zato je bio izbornik neovisne Ukrajine.
I za života postao legendaran, a da je bio nesalomljiv i sjajan igrač, ne treba posebno isticati. Priča o njemu kazuje mnogo…
Punim imenom Oleg Volodimirovič Blohin, rođen u Kijevu 5. studenog 1952, godine najveći dio igračke karijere, proveo je igrajući za Dinamo Kijev. Rekorder je po broju nastupa i golova u nogometnoj ligi Sovjetskog Saveza. U 432 nastupa zabio je 211 golova. S klubom je osvojio, zamislite, osam prvenstava i Kup pobjednika kupova 1975. i 1986. Zabio je u oba ta europska finala.
Rekorder je po broju nastupa i golova za nogometnu reprezentaciju Sovjetskog Saveza. U 112 nastupa zabio je 42 gola. Nastupio je na Svjetskom prvenstvu 1982. i 1986. Na oba je zabio jedan gol. Jedan je od prvih igrača Sovjetskog Saveza, koji je igrao u inozemstvu. Igrao je za austrijski Vorwärts Steyr i ciparski Aris Limassol.
Nakon završtka karijere trenirao je grčke klubove Olympiakos, AEK, PAOK i Ionikos. Bio je izbornik Ukrajine od 2003. do 2007. S reprezentacijom se plasirao na Svjetsko prvenstvo 2006., što je bio prvi nastup za Ukrajinu. Došli su Ukrajinci do četvrtfinala i izgubili od kasnijih pobjednika Talijana. Odstupio je nakon što se Ukrajina nije uspjela plasirati na Europsko prvenstvo 2008.
Bio je saborski zastupnik u ukrajinskom parlamentu u dva mandata. Bio je u braku s Irinom Deriuginom, svjetskom i europskom prvakinjom u ritmičkoj gimnastici. Razveli su se, imaju jednu kćer.
Bio je proglašen najboljim europskim nogometašem 1975. godine. Devet puta proglašen je najboljim igračem Ukrajine i tri puta najboljim igračem Sovjetskog Saveza. Bio je najbolji strijelac sovjetske lige pet puta.
Povodom 50. godina UEFE, Ukrajinski nogometni savez proglasio ga je 2004. godine za najboljeg igrača Ukrajine u posljednjih 50 godina.
Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog toljeća bilo je ravno čudu osvajanje ponekog trofeja u europskim kupovima od strane momčadi iz istočne Europe. Kijevski Dinamo bio je baš ta čudnovata iznimka. Jedine europske naslove Kijevu donio je baš on – dvaput Kup kupova i jednom Uefin superkup. Blohin je u prvom susretu finala protiv Bayerna na čelu s Beckenbauerom sam prošao četiri igrača i na kraju svladao i vratara, a s još dvije majstorije i dva gola u uzvratu u Kijevu osigurao je najvredniji trofej u kolekciji kluba. Tako si je priskrbio titulu najboljeg europskog igrača u izboru France Footballa, time i Zlatnu loptu 1975. Bio je prvi ukrajinski igrač koji je to uspio.
Tvorac tog pothvata ,kao i svih pothvata ukrajinskih nogometaša bio je trener ispred svog vremena, Valerij Lobanovski. Ima jedna anegdota o Olegu…
“Svi se pitaju je li istina ili samo priča da je satima prekrivenih očiju pucao na gol koji je podijelio na zone i tako vježbao preciznost”, ispričao je Valerij Lobanovski.
Bio to tek mit, no Blohin je zabijao nevjerojatnom elegancijom i preciznošču. S kud i kamo gorim loptama nego što su danas. Sam se kao trener grozio što su u stanju današnji napadači sve promašiti.
“Ne mogu doći k sebi da igraču treba pet mrtvih šansi da zabije gol. I kad zabije gol onda je kao neki igrač. Danas se čak niti ne živciraju kad izgube utakmicu. Sjećam se kako je bilo kad sam ja igrao. Kada bismo izgubili, nismo mogli mirno hodati ulicom. Navijači bi čekali da nas presretnu i istuku zbog sramote koje smo nanijeli klubu”.
Znan je i po izjavama koje nisu baš dočekane s oduševljenjem. Kao trener strahovao je od propasti ukrajinskog nogometa zbog prevelikog broja strana u momčadi.
“Ukrajinski nogomet mora biti vraćen Ukrajincima, treba zatvoriti sve granice i izbaciti strance iz zemlje jer pojedini među njima mogu samo visjeti na drveću, jesti banane i diviti se nogometu kojeg su igrali Ševčenko i Blohin”!
U Kijevu je, uistinu, za igračkih dana uživao status zvijezde, zbog toga mu je dopušteno čak i da napusti zemlju i igra za austrijski Vorwarts Steyr. U Ukrajini je Blohin legenda, ali zbog karaktera, krutih stavova i kontroverznih izjava u njegovu bivšem klubu, ali i u reprezentaciji, pribojavali su ga se.
Prije svjetske smotre 2006. godine, prve na kojoj je bila neovisna Ukrajina Oleg Blohin bio je na meti ukrajinske javnosti zbog angažmana u politici i zastupničkog mjesta, te je završio na sudu s optužbom za sukob interesa, no sumnje su odbačene. U Njemačkoj na SP je stigao do četvrtfinala, pao je protiv kasnijeg prvaka Italije. Usprkos izjavama zbog kojih se često morao javno ispričavati, savez je kasnije Blohinu dao drugi mandat. Nije razočarao, izborio je s Ukrajinom prvi nastup na Europskom prvenstvu, Ukrajina je postala čimbenik u europskom i svjetskom nogometu.
Bio je ukrajinski izbornik i na europskoj smotri gdje je njegova zemlja s Poljskom bila i domaćin, 2012. godine. U četvrtfinalnoj utakmici protiv Engleske Ukrajina je doživjela poraz, no u tom dvoboju Ukrajini je bio poništen regularan zgoditak. Blohina je to razbijesnilo:
“Zabili smo u 63. minuti čisti gol, jer je lopta prešla gol-crtu za više od jednog metra. Pet sudaca, a niti jedan ne vidi gol… Pa što će nam onda pet sudaca? Dević je zabio gol. Još uvijek mi nije jasno zbog čega taj pogodak nije priznat”, gnjev je prosipao Blohih.

A kada bi njegovi igrače koje bi vodio odigrali slabašnu utakmicu i kada bi pretumbao momčad s novim imenom imamo je sjajnu rečenicu:
“Imena ne igraju nogomet i ne dobivaju utakmice. Da je tako, ja bih još bio u prvih jedanaest – rekao je Blohin koji je siguran da kao trener Dinama može nastaviti gdje je stao kao igrač.
Trenersku karijeru gradio je u Grčkoj, vodio je Olympiacos, u dva navrata, PAOK i Ionikos, te AEK. Igor Surkis, brat utjecajnog predsjednika Ukrajinskog nogometnog saveza Grigorija od kojeg je na poklon dobio najtrofejniji klub u zemlji, odlučio se konačno osloniti na legendu…
“Surkis me nazvao navečer i dao mi vremena da razmislim do jutra. Nisam spavao cijelu noć. Deset sati poslije našli smo se na sastanku i sve dogovorili. Cilj je vratiti klubu nekadašnji sjaj, a proći skupinu LP-a najmanje je što planiram ostvariti. A klad zove moj klub tu se ne smije reći ne”, objašnjavao je Blohin svoju ljubav prema Dinamu iz Kijeva.
Klubu koji je i zbog njega jedan od najutjecajnijih u istočnoj Europi, klub koji je dosad nastupao na svim prvenstvima SSSR-a i Ukrajine, te i jedno i drugo natjecanje osvojio više puta nego ostale momčadi. U sedamdesetim i osamdesetim godinama 20. stoljeća reprezentacija Sovjetskog saveza bila je sastavljena većinom od igrača Dinama. A trener te mega momčadi bio je Valerij Lobanovski koji je  započeo svoju karijeru igrajući kao lijevi krilni igrač u Dinamu iz Kijeva s kojim je osvojio sovjetsku ligu i kup.
Proveo je sedam godina u Dinamu prije nego što je završio svoju karijeru. Godinu dana nakon odlaska u igračku mirovinu Lobanovski je imenovan trenerom Dnjipra. Nakon četiri relativno loše godine s Dnjiprom preselio je u svoj bivši klub Dinamo iz Kijeva, prije početka sezone 1974. godine. Vodit će Dinamo sljedećih 15 od 17 godina (1983-1984. bio je trener reprezentacije Sovjetskog saveza). Tijekom ta dva razdoblja Kijev je bio uspješan u razbijanje ruske dominacije sovjetskim nogometom. Osvojio je sovjetsku super ligu osam puta, kup šest puta, Kup pobjednika kupova 1975. i 1986. godine te europski superkup 1975. godine. Uvijek je u tim natjecanjima najbolji bio baš Blohin.
S Sovjetskim Savezom osvojio je Lobanovski brončanu medalju na Olimpijskim igrama 1976. Nakon perestrojke mnogi najbolji nogometaši napustili su SSSR i otišli igrati u Zapadnu Europu. Na Svjetskom prvenstvu 1990. godine nije mogao pozvati vlastite igrače iz Dinama da čine jezgru reprezentacije kao što je ranije činio. Reprezentacija SSSR-a ispala je već u grupnoj fazi prvenstva.
Nakon debakla na Svjetskom prvenstvu Lobanovski je odlučio napustiti Dinamo Kijev i prihvatiti unosnu ponudu upravljanja Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Nakon četiri relativno prosječne godine dobio je otkaz te je postao trener Kuvajtske nogometne reprezentacije.
U siječnju 1997. vratio se u Dinamo Kijev po treći put. Klub je tada bio u krizi, UEFA ga je izbacila klub iz europskih natjecanja zbog pokušaja podmićivanja dužnosnika. Lobanovski je međutim uspio pokrenuti Dinamo. Osim što je vodio momčad do pet uzastopnih naslova prvaka Ukrajine, Dinamo je igrao polufinale Lige prvaka 1999. godine. Postao je trener Ukrajine u ožujku 2000, ali je smijenjen nakon što je izgubio u dodatnim kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2002. od Njemačke.
I sve to vrijeme neposredno je surađivao s Blohinom, najprije dočim je bio igrač, poslije i kada je bio trener.

Autor:

ZADNJE VIJESTI