Photo: Slavko Midžor/PIXSELL
Photo: Slavko Midžor/PIXSELL

Dinamovi proljećari tuguju – nakon Ismeta napustio ih je njihov Zvezdan

Autor:

Upravo u dane kada nas je napustio Zvezdan Cvetković skromno se u medijima obilježavala 35. godišnjica Dinamovog početka proljeća, kada je u dva kola u sjajnim partijama nadvisio i Crvenu zvezdu i Hajduk. Dinamo je uistinu taj nastavak prvenstva odigrao kako nikad  prije niti jedan klub nije, a sastav Ćire Blaževića  igrao je tako dobro i ostvario sjajne rezultate da je taj dio prvenstva proglašen – Dinamovim proljećem.

Velika Dinamova obitelj tuguje, napose onaj dio navijačke vojske koja se sjeća Dinamovog proljeća 1982. godine. Iz te nenadmašne generacije koju je Ćiro Blažević nakon 24 godina posta doveo do naslova prvaka Jugoslavije uvijek su odašiljane sjajne vibracije, sada ih je zamijenila istinska tuga. Nakon što je lani umro Ismet Hadžić sada je “zlatnu generaciju” napustio i Zvezdan Cvetković. Oni koji ostaju tuguju…
Silno je pogođen i trener Ćiro Blažević, danas vitalan 80-godišnjak koji je svojevremeno baš ustrajao u namjeri da Zvezdana Cvetkovića ustali u postavi Dinama. Zvezdan Cvetković je u Dinamo došao još 1977. godine, zajedno s bratom Borom, iz Karlovca. Kada je preuzeo Dinamo Ćiro Blažević odveo je momčad na turneju po Australiji, a u zadnji trenutak u avion za daleki kontinent ubacio je Zvezdana kojeg je promatrao na treningu druge, mlade, momčadi.
“Strašno sam potresen, Zvjezdan mi je bio standardni igrač, nogometna avangarda. Znao sam reći da je on kao legendarni Facchetti iz mlađih dana. Ja sam ga “izmislio”, a on je postao suvremeni lijevi branič koji je išao gore-dolje. Na toj turneji u Australiji brat Boro već je bio u prvoj momčadi, a Zvjezdan se u Australiji izborio za svoje mjesto. I uvijek je ostao uz Dinamo. Duša mi puca, naša obitelj ostala je bez vrijednog člana”.
Karijeru je Zvezdan započeo počeo u Karlovcu, a afirmirao se u Dinamu. Nakon što je navršio 28. godinu, takva su bila vremena, stekao je pravo igrati u inozemstvu, pa je otišao do njemačkog Waldhofa iz Manheima. Zbog teške ozljede morao je prekinuti karijeru. Na utakmici protiv Bayera iz Leverkusena 10. ožujka 1990. zadobio je bazilarnu frakturu lubanje.
Dok je igrao u Dinamu stekao je i status reprezentativca, za Jugoslaviju je odigrao devet utakmica. S time da je u Dinamu bio član udarne postave koja je osvojila naslov prvaka 1982. godine i godinu dana kasnije i kup. Nakon karijere ostao je u nogometu, u nekoliko navrata uletavao je kao zamjena na klupu Dinama, vodio je Sopot u Srbiji, Borac iz Banja Luke, a bio je i sportski direktor Dinama.
Ipak, kadgod bi ga se spomenulo u javnosti bio je apostrofiran kao član najbolje generacije Dinama iz 1982. godine, iz tog legendarnog Dinamovog proljeća. Kao lijevi branič i stoper oduševljavao je i mirnoćom i tehnikom, u toj momčadi on je bio nezaustavljiv kotačić.
Što znači  izvedenica – Dinamovo proljeće 1982. godine? Zapravo, što u kolektivnoj memoriji Dinamovog navijača, napose starijeg, znači 1982. godina?  U Jugoslaviji je Nogometni klub Dinamo bio sinonim za hrvatstvo, a ne samo  za dobar nogomet. I te 1982. godine u nastavku prvenstva nakon zimske pauze u proljetnom nastavku sezone Dinamo je eksplodirao i  furioznim nastupima zaredao pobjedama i osvojio prvenstvo nakon pune 24 godine sustavnog potkradanja i favoriziranja beogradskih klubova.
Upravo u dane kada nas je napustio Zvezdan Cvetković skromno se u medijima obilježavala 35. godišnjica Dinamovog početka proljeća, kada je u dva kola u sjajnim partijama nadvisio i Crvenu zvezdu i Hajduk. Dinamo je uistinu taj nastavak prvenstva odigrao kako nikad  prije niti jedan klub nije, a sastav Ćire Blaževića  igrao je tako dobro i ostvario sjajne rezultate da je taj dio prvenstva proglašen – Dinamovim proljećem. U prve dvije utakmice nastavka sezone, u Zagrebu protiv Crvene zvezde i u Splitu protiv Hajduka Dinamo je trijumfirao i opčinio sve one koji drže do nogometne igre, a ne samo do klupske pripadnosti.
Idemo redom,  21. veljače 1982. godine Dinamo je najprije na Maksimiru u fantastičnom nastupu pobijedio Crvenu zvezdu 3-0. Samo sedam dana kasnije, 28. veljače, u Splitu pred rekordno popunjenim poljudskim stadionom (do danas taj rekord nije srušen), zagrebačka momčad nadvisila je Hajduk 2-1. Tim dvjema pobjedama Dinamo je nezadrživo krenuo prema osvajanju naslova prvaka! Nogometni zaljubljenici na društvenim mrežama i po web arhivama iz svojih arhiva izvadili su stare snimke utakmice, koje su dosad bile tko zna gdje skrivene, te zaista vrijedi vidjeti kako se onda igralo i kako je to bilo zanimljivo. 
Na maksimirskom stadionu u dvoboju protiv Crvene zvezde, po hladnom vremenu, u prvoj utakmici nastavka lrvenstva okupilo se 60 tisuća gledatelja. Stadion je bio pun već sat vremena prije utakmice, a teren je bio tvrd i zaleđen. Optimizam kod Dinamovih navijača bio je temeljen na brojnim, često u medijima citiranim, izjavama Ćire Blaževića, Dinamovog stratega koji je upravo počeo stjecati slavu dobrom serijom rezultata iz prethodnog dijela prvenstva. 

“Čovjek s osmijehom demona, s licem Alaina Delona”, govorio je o Ćiri Blaževiću poznati radijski komentator Ivo Tomić. Doista, Blažević je zaludio Dinamove navijače optimizmom, pa je prepun stadion za tu utakmicu protiv Crvene zvezde bio logičan epilog Ćirinih duhovitih i optimističnih dosjetki u pauzi prvenstva. No, Blažević je, moramo mu to priznati, sjajno pripremio momčad za nastavak prvenstva, s novim lijevim braničem, Zvezdanom Cvetkovićem. Utakmice je njegova momčad rješavala u prvih pola sata dotad neviđenim presingom na polovici suparnika. 
I baš je tako bilo u Zagrebu, u tom dvoboju protiv Crvene zvezde. Dinamo je već nakon pola sata vodio protiv beogradske momčadi 3-0. Na stadionu je bila takva erupcija oduševljenja da se, kažu svjedoci, buka u nedjeljno popodne čula do Trešnjevke. Jedan pogodak Cerina i dva Kranjčara. 
Samo tjedan dana kasnije Dinamo je morao u Split Hajduku, koji je također konkurirao za osvajanje naslova prvaka. Zapravo, Hajduk je u toj utakmici bio favorit i imao je sjajnu momčad predvođenu Gudeljom, Sliškovićem, braćom Vujović, Zoranom i Zlatkom. Za Dinamom je, kao nikad prije, u Split krenulo više od deset tisuća navijača. Osokoljeni izvanrednim rezultatom protiv Crvene zvezde, navijači Modrih doslovce su okupirali južni dio poljudske ljepotice, a Hajdukovi navijači već su u ponedjeljak u kilometarskim redovima pokupovali ulaznice. Šest dana prije utakmice.  I rekord glede posjećenosti bio je neupitan. Bilo je potpuno jasno da će taj dvoboj Hajduka i Dinama biti rekord stadiona. Prodano je 51.723 ulaznice, no na stadionu je bilo sigurno šezdesetak tisuća ljudi. Pucale su metalne prečke na stajaćim tribinama, ljudi su upadali u kanal koji je dijelio tribine od igrališta. Bilo je i ozlijeđenih i onih koji su bili na stadionu a zbog gužve nisu terena ni vidjeli.

Utakmica je bila izvrsna i tko ima vremena vrijedi mu je pogledati po videoservisima na bespućima interneta. Bio je to nogomet najviše vrijednosti. Dinamo se opet istakao svojim presingom, a poveo je već u 5. minuti golom Velimira Zajeca. Bila je to veoma oštra utakmica, crvene kartone dobili su Bračun i Zlatko Vujović. 

Nije prošlo dugo vremena, a Dinamo je postigao još jedan gol, strijelac je bio Stjepan Deverić. Prepuni poljudski stadion nakratko je živnuo nakon što je smanjio Zlatko Vujović. A eksplodirao je kada je Hajduk imao jedanaesterac, koji Ivan Gudelj nije realizirao. 

Dinamo je imao sljedeću postavu: Vlak, Bračun, Z. Cvetković, Hadžić, Zajec, Mustedanagić, Bručić, Cerin, Kranjčar, Mlinarić, Deverić. Hajduk je igrao u sastavu: Pudar, Bonačić (Šalov), Miljuš, Gudelj, Primorac, Rožić, Zl. Vujović, Slišković, Zo. Vujović, Pešić (Vulić), Čop.

Te su utakmice Dinamovog proljeća 1982. godine koje su i danas utkane u sjećanje današnje srednje generacije navijača. Svaka analogija s današnjim vremenima ovdje je bespredmetna. Nekad u sjećanjima valja uživati, ne uspoređivati nekadašnja vremena s današnjim. 

Dinamo koji je tada, u veljači 1982. godine, pobjedama protiv Crvene zvezde i Hajduka kročio na vrh ljestvice više nitko nije mogao skinuti do kraja prvenstva. A Zvezdan Cvetković je igrao u životnoj formi. Zagrebački klub je osvojio prvenstvo Jugoslavije nakon 24 godine, cijela Hrvatska je danima slavila…

Koliko je Hrvatskoj značio taj trijumf najbolje svjedoče i riječi Ćire Blaževića, trenera Dinama iz tog doba. 

– Vrlo često me pitaju što je važnije: ’98. gdje smo bili treći ili ’82 kada smo osvojili prvenstvo Jugoslavije nakon 24 godine. Za mene je uvijek važnija 82′! Jer ona je imala jedan osobiti naboj nešto sasvim drugo od športskog. Bio je to jedan sociološki i patriotski naboj! Tako da ’82. godina ostaje za mene kao moja najznačajnija godina!

Zvezdan Cvetković nekoliko puta je i igrao protiv svog brata Bore koji je prešao u Crvenu zvezdu. Za reprezentaciju Jugoslavije Zvezdan Cvetković igrao je u devet navrata, u prvom nastupu 1982. u Titogradu protiv Walesa (4-4) bio je i strijelac, a posljednji put nosio je reprezentativni dres 1987. u Beogradu protiv Sovjetskog Saveza (0-1). Nakon ozljede u Njemačkoj i prestanka karijere u Zagrebu je završio Višu trenersku nogometnu školu, a pred kraj sezone 2004/05. bio je i trener Dinama. Posvetio se trenerskom poslu, bio je pomoćni trener svom bivšem suigraču Zlatku Kranjčaru, kada je sportski direktor bio Velimir Zajec, tu je bio i Marijan Vlak, dok je Marko Mlinarić još igrao. Za Dinamo je odigrao, računajući i prijateljske, gotovo 500 utakmica…

Potom je bio i skaut, a vrijedi napomenuti da je upravo on iz Brazila doveo – Sammira. Trenirao je srpski Sopot i bosanskohercegovački Borac. Omiljen u društvu i nogometnim krugovima slovio je kao dio Dinamove povijesti.

Autor:

ZADNJE VIJESTI