en.wikipedia.org

Vratimo se svijetu bez novca i zatvora, kojim ravnaju vijeća staraca!

Autor: Anima Mundi/7Dnevno/1. travnja 2016.

Za sada, jedini pravi primjeri filozofije Ubuntua nalaze se u drevnoj prošlosti kad su ljudi živjeli u zajednicama. Nisu imali novac ni zatvore. Tek kad su europski konkvistadori došli u te krajeve uveli su tim zajednicama novac i zatvore, što je činjenica o kojoj bi valjalo dobro razmisliti.

U prošlom broju započeli smo s predstavljanjem sustava Ubuntu kojeg je zamislio južnoafrički autor Michael Telinger. „Ubuntu” označava drevnu afričku filozofiju o dijeljenju, zajednici i prosperitetu, a suvremeni izraz koji dobro opisuje bit pojma bio bi „kontribucionizam”. Telinger je svoju mentalnu avanturu počeo pitanjem: što bi se dogodilo uklanjanjem novca iz sustava kojeg često pogrešno poistovjećujemo s ljudskim društvom? Kako bi on funkcionirao? Zaključio je sljedeće: čim se više novac iz sustava uklanja, tim sve postaje lakše i jednostavnije, od preživljavanja do protoka ideja.

Pokret Ubuntu zamišljen je da bude strukturiran iz zajednice koja stvara velik broj projekata na korist ljudi u tim zajednicama. Kompetitivnost smatra nečim najgorim što je ikad nametnuto čovječanstvu, a nasuprot ideji natjecanja, u pokretu Ubuntu ideja je surađivati i raditi zajedno na korist svih, odnosno pridonositi. Prvi korak u provođenju te ideje u djelo bilo bi identificiranje različitih projekata za zajednicu, a svaki pojedini projekt održavao bi i provodio majstor-obrtnik. Jedan od nezaobilaznih i važnih koraka bio bi postavljanje vlastite opskrbe strujom, čime bi struja postala besplatna i neograničena za sve. Ona bi pružala energiju za sve projekte zajednice, a bila bi besplatna za sve koji žive u tom gradu, pod jednim uvjetom: ako posvete tri sata tjedno radu na jednom od projekata zajednice. Tellinger smatra da je tri sata tjedno po osobi dovoljno kako bi se stvorila zajednica obilja. Primjerice, u gradu u kojem živi pet tisuća odraslih ljudi i u kojem svatko od njih tjedno posveti tri sata besplatnog rada na projektima zajednice, to je petnaest tisuća sati na tjedan koji bi svaki grad pretvorio u snažnu radnu snagu s kojom se ne može natjecati nijedna korporacija. Telinger smatra da bi to trebalo početi mijenjati percepciju uloge novca u ljudskom umu i da će to biti brzi korak u prijelazu od sadašnjeg kompetitivnog novčarskog sustava do sustava kontribucionizma zvanog Ubuntu.

Svi za jednoga, jedan za sve

Ključno je što ovakvo postavljanje stvari može biti vrlo jednostavni prijelazni korak jer svatko može posvetiti tri sata tjedno bez davanja otkaza na poslu ili nekih velikih odricanja. Petnaest tisuća sati tjedno (na primjeru grada od pet tisuća ljudi) vrlo brzo bi počelo, za one koji sudjeluju u projektima zajednice, stvarati besplatan kruh, mlijeko, struju, namještaj, odjeću. U slučaju da dođe do zarade dodatnog novca od projekata zajednice i trgovine s ljudima ili tvrtkama izvan tog grada, novac bi se u istim iznosima razdijelo ljudima u tom gradu. Ideja je da se ljudi zbog takvog iskustva zapitaju trebaju li i dalje raditi neki posao koji ih možda ne zadovoljava ili puno traži od njih, ako ustanove da više novca dobivaju od projekata zajednice ili da zajednički rad zadovoljava većinu temeljnih potreba. Tako se, smatra Telinger, može postupno, ali vrlo brzo, prijeći iz kapitalizma u kontribucionizam te se početi posve rješavati novca.

Ideja Ubunta jest i to da svaka zajednica donosi zakone i pravila za sebe te da se tako postupno razgradi vlast i decentralizira je se kako bi ljudi sami upravljali sobom i svojim zajednicama, pomalo nalik starim gradovima-državama. No, ne radi se o društvu bezakonja gdje bilo tko može donijeti bilo koji zakon, jer je očito da je za društvo potrebna neka struktura i smjernice, a one bi se našle u prirodi i kroz načela svete geometrije. U praksi bi to značilo da bi struktura vodstva i prijedloga onoga što zajednica treba činiti bila u domeni vijeća staraca kakvo su imali svi drevni narodi, što ne znači da čovjek mora biti star da bi bio u tom vijeću, već mu ljudi moraju vjerovati i poštovati ga zbog njegovih osobina. Iz načela svete geometrije Telinger je izveo da bi se to vijeće staraca trebalo sastojati od trinaest ljudi, dvanaestorici okupljenih oko jednoga, baš kao dvanaest apostola oko Krista.

Izbori za vijeće staraca

Zadatak vijeća bio bi vođenje i savjetovanje ljudi te briga za interese zajednice, a imenovanje u vijeće staraca trebalo bi se zbivati kroz sustav otvorenog glasovanja. U praksi bi to značilo da bi svatko predložio nekoga za vijeće staraca. Ideja jest da, ako svi znaju da je predloženi osoba nepoštena ili neprikladnog karaktera, upitat će predlagača zašto ga je predložio jer će postojati sumnja u skrivene motive što bi trebao biti vrlo jednostavan način kako kontrolirati koga postaviti u vijeće staraca kojem ljudi iz njihove zajednice moraju vjerovati i cijeniti ih.

Telinger se pozabavio i obrazovnim aspektom Ubuntua koji je, naposljetku, temelj budućeg društva. Obrazovanje se, smatra, danas provodi na način koji nema nikakve veze s poučavanjem djece i odraslih ikakvim vještinama za život i bilo kakvom načinu preživljavanja.

Telingerovim riječima: „Obrazovni sustav kakav danas imamo vrlo su lukavo i zlonamjerno sastavile obitelji bankara. Posebice obitelji Rockefeller i Carnegie, oni stoje iza današnjeg obrazovnog sustava. Oni su to isplanirali prije još dvjesto godina i donijeli nam kao novi obrazovni sustav. Danas je to postao sustav za indoktrinaciju, pranje mozga i porobljavanje koji oduzima djecu od njihovih roditelja na dvanaest godina njihova života te im glave napuni lažima, indoktrinacijom te ih programira da se boje autoriteta, da automatski poštuju autoritet i slušaju ga bez ikakvog propitkivanja. Dakle, on pretvara našu djecu u buduću poslušnu radnu snagu. To je sve. U školi učimo sve te predmete koji nemaju veze s vještinama za život ili preživljavanja, ali kad završimo školu dobijemo potvrdu, komad papira koji zapravo ničemu ne služi, ali sada mislimo da možemo ići tražiti posao jer imamo tu potvrdu. A što je posao? Posao je sustav ropstva. Posao je jednako ropstvo. Svaki put kad političar kaže: ‘Otvorit ćemo milijun novih radnih mjesta’, govori nam da će stvoriti milijun novih robova. Naime, kad vas na radno mjesto prime kao roba, kad vas ta korporacija više ne bude trebala, odbacit će vas. Korporacija će nastaviti postojati, ali ljudi i dalje umiru jer su ih odbacili i izbacili iz korporacije. Zato je korporacijska struktura tako opasna za čovječanstvo, opasna je za živa ljudska bića jer je sustav korporativne strukture nečovječan. Njega nije stvorio čovjek. Zato ga moramo napustiti. Prestanimo se natjecati i počnimo surađivati.”

Posve novi sustav školovanja

Novi sustav školovanja u zajednicama Ubuntua imao bi za cilj jednostavno i elegantno djecu od najranije dobi poučavati vještinama potrebnima za preživljavanje, stvaranje, izumljivanje ili što god već izvire iz sposobnosti čovjeka da stvara i pridonese društvu. Na svakom području postojali bi majstori ili stručnjaci u svojem specifičnom polju, od stolarstva do kemije ili astronomije, koji će postati učiteljima. To znači da od najranije dobi više neće biti učionica i učenja iz udžbenika, a do navršene šesnaeste godine ta bi djeca znala kako izgraditi most, proizvesti struju, peći kruh, proizvoditi sir ili pak raditi s drvom i metalom ili imati znanje o zvijezdama i planetima.

Kontribucionistički sustav Ubuntua nije zamišljen kao razvoj autističnih samoodrživih zajednica, već kao stvaranje zajednica obilja koje bi, stvarajući puno više od onoga što im je potrebno, dijelili proizvedeno sa svim susjednim zajednicama. U početku bi se to prodavalo čime bi se zarađivalo za nove zajedničke projekte i nove sustave koji stvaraju komponente za zajedničke projekte, ali cilj je postati neovisan o novcu i interesima izvan šire zajednice Ubuntua. Moglo bi se reći, cilj je stvaranje alternativnog sustava unutar ili bolje reći – mimo postojećeg sustava, stvaranjem najmanje tri puta više nego što je potrebno, kako bi se jedna trećina upotrijebila za sebe, a druge dvije trećine za prodaju izvanjskim zajednicama.

Ljudi će bježati iz korporacija, iz megapolisa…

Telinger smatra da će tako sustav kontribucionizma uništavati kapitalizam gdje god da ga zatekne jer se on neće moći natjecati s njim, a ljudi će htjeti prihvatiti sustav kontribucionizma ako vide da zauzvrat za svoj doprinos od nekoliko sati dobivaju besplatnu struju, hranu itd. Zato kontribucionizam nikomu neće trebati nametati, već da će se proširiti automatski i prirodno, vrlo brzo nakon što se postavi prvi model u praksi.

Nakon toga bi taj sustav utjecao na velike gradove, u kojima ljudi, u potrazi za boljim životom i poslom, žive stiješnjeni poput sardina u konzervi i zapravo se nađu u klopci, u sustavu iz kojega ne mogu pobjeći. Većina ljudi u gradu ne živi ondje po izboru, već jer im je netko ponudio posao ili su mislili da će dobiti posao, ili rade na puno lošijem radnom mjestu nego što su se nadali, ali ga na mogu samo tako napustiti i preseliti se u manji grad jer u malom gradu za njih nema posla. Što se tiče tih preko pedeset posto ljudi koji danas već žive u velegradovima, a posjećuju manje gradove, Telinger kaže: „Počet se događati da će ljudi iz velegradova dolaziti u male gradove i vidjeti kako tamošnji ljudi imaju sve što im treba. I oni, kad budu išli onamo, samo će trebati raditi tri sata i odjednom će imati pristup svemu što im treba u toj zajednici. U jednom trenutku će pomisliti: ‘Zašto se vraćam u velegrad? Zašto se vraćam poslu, da radim poput roba? Kad ovdje dođem na produženi vikend sve mi je dostupno i besplatno, a samo radim tri sata na tjedan. Još sam i stekao nove vještine.” Možda će se, smatra, ljudi u gradovima organizirati u predgrađima, u manjim dijelovima grada i početi raditi kao malene zajednice i maleni gradovi koji sačinjavaju predgrađa velikih gradova te će primjenjivati istu filozofiju.

Narodna banka Ubuntua – novac bez poreza i kamata…

No, dok je novac još oko nas, na nacionalnoj razini, ako se uspije utemeljiti narodna banka Ubuntua koja izdaje novac bez poreza i kamata, taj bi se novac upotrijebio za utemeljenje javnih tvornica i zajedničkih projekata u svakom gradiću, gradu ili selu. Ta banka ne bi davala novac za kupnju kuća i stanova nego za infrastrukturu, bez obzira je li riječ o pekarnici ili glazbenoj školi, u svrhu stvaranja obilja.

U Telingeru nema sumnje da će Ubuntu-zajednice stvarati viškove, ali neće uvijek moći prodati sve što se uzgoji, izradi ili proizvede. Viškovi bi se stavljali u skladišta Ubuntua, neku vrst samoposluga u kojima će ih se moći kupovati puno jeftinije nego u bilo kojem drugom supermarketu jer će ta roba tamo stizati praktički besplatno, jer će biti i stvorena besplatno. Usto, svatko će dobiti elektronsku karticu kao član zajednice Ubuntu koja će mu omogućiti da uđe u to skladište i uzme što god mu pripada prema planu, a Tellinger je optimističan u vezi toga da će uvijek biti previše robe.

Time bi se stvorila alternativa, novi dobavni lanac hrane, tehnologije, namještaja, odjeće ili bilo čega što će se izrađivati u zajedničkim projektima, daleko od sadašnje korporativne strukture i korporativne kontrole koja to drži podalje od ljudi. Osim što će ljudi moći vrlo jeftino i lako doći do svega toga, time bi se stvorio i novi alternativni monetarni sustav: „Ta kartica koju imate postaje nova valuta koju ne može uništiti bankarsko carstvo Rothschilda. Ne mogu vam zatvoriti bankovni račun, ne mogu vas spriječiti da dobivate hranu, odjeću ili tehnologiju, zato što je sve to u našim skladištima Ubuntua, mi smo to proizveli, nitko nam to ne može oduzeti”. S tom kraticom moglo bi se putovati u druge zemlje i javiti se u tamošnji ured Ubuntua, staviti se na raspologanje za rad od nekoliko sati i imati na raspolaganju pristup skladištu Ubuntua za cijeli tjedan.

Za sada, jedini pravi primjeri filozofije Ubuntua nalaze se u drevnoj prošlosti kad su ljudi živjeli u zajednicama. Nisu imali novac ni zatvore. Tek kad su europski doseljenici ili konkvistadori došli u te krajeve prije petsto godina, a potom kolonizirali cijeli planet, uveli su tim zajednicama novac i sagradili im zatvore, što je činjenica o kojoj bi valjalo dobro razmisliti. Telinger smatra da se možemo obratiti drevnim kulturama za vodstvo kako strukturirati tu zajednicu Ubuntua, a zatim to primijeniti u modernome društvu. To je nazvao kontribucionizmom, a sve u našem svijetu počinje od ideje koja dobiva svoju riječ da bi je se moglo izraziti.

Autor: Anima Mundi/7Dnevno/1. travnja 2016.