space

Tajanstveni svemirski gosti Discoveryja

Autor: Anima Mundi

Objekti na NASA-inim snimkama imaju malo odlika prirodnih objekata. Jure u svim smjerovima, rade nagle zaokrete, dolaze s našeg planeta i odlaze od njega, naglo se zaustavljaju, čarobno se pojavljuju i nestaju naizgled niotkuda, izbjegavaju jedni druge, rade formacije...

15. rujna 1991. godine televizijska kamera smještena na leđima space shuttlea Discovery (misija STS-48, 12-18.rujna, trinaesti let Discoveryja) snimala je Zemljin horizont. Posada je bila zaokupljena dnevnim zadaćama, a misija je prenošena uživo na kanalu „NASA Select TV”. Odjednom, između 20:30 i 20:45 po međunarodnom vremenu, u fokusu kamere pojavili su se čudni svijetleći objekti koji su se sporo kretali s desne strane ekrana prema lijevoj. U istom trenutku, na snimci se počinju pojavljivati i drugi objekti koji su se kretali u različitim smjerovima. Zatim su se, iz donjega dijela ekrana prema gornjem, pojavila dva izuzetno brza bljeska svjetlosti. Bljeskovi su davali dojam da se usmjereno kreću prema onim sporim objektima. U tom trenutku su „spori objekti” ubrzano promijenili smjer okrećući se u potpuno suprotnom smjeru, kao da pokušavaju izbjeći „svjetlosne projektile”.

Šezdeset i pet sekundi nakon početka cijele snimke, televizijska kamera se iznenada okreće prema donjoj strani shuttlea pokazujući sada samo njegovu oplatu koja je ispala iz fokusa. Slika je neko vrijeme mutna te u kadru nema ničeg značajnog. Više ne snima niti Zemljin horizont. Nedugo nakon toga, kamera se opet počela fokusirati, no emitiranje uživo tu prestaje.

Snimka STS-48 misije, koju su mnogi uspjeli i snimiti uživo na svojim videorekorderima, još je za vrijeme prijenosa izazvala pravu ufološku senzaciju. Mnogi istraživači i analitičari su je u raznim publikacijama analizirali. Danas im se možete pridružiti, jer su te – i druge snimke NLO-a napravljene iz shuttleova – dostupne na internetu.

Misija STS-48 u naslijeđe ufologiji ukupno je ostavila tri zanimljive snimke. Na prvoj, koja traje sedamnaest sekundi, NLO se pojavljuje malo iznad Zemljine atmosfere i zaokreće pod oštrim kutem kad se prema njemu ispaljuje nešto nalik projekilu. To je naslavniji NASA-in video snimak s kojim je počeka cijela kontroverza oko NASA-inih snimki s space shuttleova. Drugi video-snimak iz misije STS-48 nije ništa manje dramatičan, mada traje tek sekundu. Nekoliko NLO-a se kreće iznad atmosfere velikom brzinom i neko oružje se ispaljuje prema njima. Iako neki sumnjaju da je riječ o vojnim pokusima, kretanje objekata čini tu tezu malo vjerojatnom. Snimka trećeg događaja snimljenog iz Discoverya za vrijeme misije STS 48 manje je slavna. Riječ je o neobičnom nepoznatom objektu koji je bio nalik velikom višebojnom crvu koji se kreće iznad oblaka. Kamere ovaj objekt prate dugo pa snimka ukupno traje čak 109 sekundi.

Jedan od najvećih zagovornika teze da su objekti koji su letjeli oko STS-48 „anomalične naravi” bio je dr. John Kasher sa Sveučilišta Nebraska. Neki teoretičari su čak postavili hipoteze o gađanju NLO-a projektilima iz tajnih baza sa Zemlje. U analizama video-snimki izračunato je da se jedan od tajanstvenih objekata kretao brzinom većom od čak 35 km/s. NASA je pak oduvijek tvrdila da snimljeni objekti nisu ništa drugo do mali komadići leda i otpadnog materijala iz shuttlea. (Te i druge analize pogledajte na: http://www.ufoevidence.org/topics/sts-48.htm)

Nakon incidenta s STS-48, “NASA Select TV” više nije emitirala svemirske misije uživo, već samo u odabranim montiranim dnevnim prilozima. Kad su i emitirane uživo, to je bilo s vremenskim odmakom, što je omogućavalo kontrolu materijala koji ide u eter, kako NASA ne bi više upala u neugodnu situaciju i otvorenu javnu debatu poput one koju je izazvala misija STS-48.

U prilog ovoj priči ide i izjava Harrya Allena Jordana za projekt „Disclosure“, koji je 1960-ih radio u mornarici kao radarski operater na brodu. 1991. godine bio je radio-amater: “Tijekom misije space shuttle STS 48, dok su bili u orbiti, slušao sam radio-amaterske frekvencije. Imam OMNI-antene (širokopojasne antene, op.a.). Astronauti su govorili: ‘Promatramo NLO’. Tada sam ih čuo kako kažu: ‘Promatramo izvanzemaljski brod’. Ja sam bio jedan od operatera koji je to čuo. Zapanjilo me što su preko radio-valova koristili izraz izvanzemaljska letjelica…”.

Stvari će postati još više zapanjujuće.

Martyn Stubbs snima tajne komunikacije NASA-e

Britanski magazin “UFO” objavio je 2000. godine da posjeduje 520 video-kaseta s više od 2500 sati materijala koji su “prikazivali mogući dokaz izvanzemaljskog posjeta”.

Zapravo, sve je počelo snimkama s misije STS-48. One su potaknule mnoge entuzijaste na daljnje istraživanje svemirskih anomalija, a jedan od njih bio je i Martyn Stubbs, upravitelj lokalne kablovske televizije iz Vancouvera u Kanadi. Impresioniran snimkama s misije STS-48, Stubbs je odlučio snimati interne kanale NASA-inih svemirskih komunikacija, kako bi ustanovio koliko se često u svemiru pojavljuju takvi fenomeni.

Tijekom svake misije, strpljivo je mijenjao kasete u videorekorderima (u opciji „long play”, pa je svakih osam sati trebao mijenjati kazetu). Nakon dugog niza godina snimanja i analiziranja snimaka iz raznih misija, Martyn je zaključio da bi se dvije vrste svemirskih fenomena mogla povezati s nečim „izvanzemaljskim”, a materijal je dao magazinu „UFO”. Svoje dvije kategorije Martyn je nazvao „svemirski fenomen jedan” i „svemirski fenomen dva”.

„Svemirski fenomen jedan” odnosio se na „sfere u svemiru”, a „svemirski fenomen dva” na svijetleće fenomene koji su jedva vidljivi golim okom te se mogu zamijetiti tek posebnom analizom uz usporavanje filma.

Tako skromno nazvani, fenomeni ne zvuče dramatično, ali potrebno je vidjeti snimke da bi ih se cijenilo, suživjeti se sa snimljenim prizorima te prepoznati njihove čudne karateristike i pokrete. Mnogi od filmova traju tek par sekundi i neće ostaviti toliko dubok dojam ako ih se samo jednom na brzinu pogleda. No, ako ih se snimi puno puta zaredom, pa onda uspori ili vrti snimku unaprijed ili unatrag, vrlo brzo postaje jasno da objekti nisu prirodni. Kreću se kao da su pod nekom vrstom svrsishodog upravljanja te ih se svakako ne može objasniti kao „kristale leda” ili „zvijezde” ili čak „kapljice vode” koje su se uhvatile na stakla prozora ili leće kamere. Postoje mnoge snimke koje nisu dobile toliko publiciteta kao one s misija STS-48 ili misija STS-75 ili STS-80 o kojima će malo kasnije biti riječi.

Evo opisa dvije od njih snimke, od mnogih koje je uz svoje predavanja prikazao Martyn Stubbs. Na filmu od deset sekundi u kadar ulaze dvije sfere i tada zastanu. Jedna dolazi odozgora slijeva, a druga s dna desne strane, po prilici u isto vrijeme. Ostaju u međusobnoj formaciji iznad Zemlje sekundu ili dvije. Tada se vidi „bljesak svjetla” (kao kod snimke STS-48) i ta dva objekta iznenada pravocrtno ubrzaju u istom smjeru i u istom trenutku te nestanu u vanjskom svemiru. Ove dvije sfere pokazuju istu zapanjujuću brzinu viđenu na filmu misije STS-48, gdje objekt napravi nagli zaokret pod kutem od 135 stupnjeva i potom u sekundi odjuri u vanjski svemir. No, na ovoj snimci nema projektila koji gađaju objekte, kao na snimci STS-48.

Na drugoj snimci NASA-in komentator pokušava pronaći sovjetsku svemirsku stanicu Mir među mnoštvom sličnih čudnih, sjajnih i pulsirajućih objekata koji lete i lebde po orbiti. U centru kadra vidi se ono što su neki analitičari nazvali „čarobna kaplja”, ustvari sjajni okrugli objekt. Ona se pojavljuje niotkuda, a tada poleti prema gore, nalazeći put između jata „bijelih svjetala”. Snimka „čarobne kaplje” vrlo je slična objektu koji se iz atmosphere penje u sredinu kadra na snimci iz misije STS-80 iz prosinca 1996.

Na Stubbsovim snimkama nalazi se i ona u kojoj “sfera” slijeva ulazi u sredinu kadra, poleti na sredinu u vrh kadra te zastane pokraj solarnih panela i opreme shuttlea. Tad se ova kugla svjetla čudnih pokreta iznenada sjuri prema dolje, zaokrene i zatim se „odzumira” u donjoj desnoj strani ekrana. Vjerojatno će i ona u povijest ući kako još jedna nevina „kapljica vode”, nekako uhvaćena između dva stakla prozora ili na leći kamere, sposobna da se kreće zadržavajući oblik i bez da se razbije u manje kapljice. Isto objašnjenje NASA je dala i za „sfere” koje su se kretale i lebdjele iznad našeg planeta, snimljene na misijama STS-37 i STS-51.

Objekti na NASA-inim snimkama imaju malo odlika prirodnih objekata. Jure u svim smjerovima, rade nagle zaokrete, dolaze s našeg planeta i odlaze od njega, naglo se zaustavljaju, čarobno se pojavljuju i nestaju naizgled niotkuda, izbjegavaju jedni druge, rade formacije koje se nalaze u opasnoj blizini našeg svemirskog hardwarea.

Misija STS-75

Jedna od najslavnijih Martynovih snimki jest ona snimljena kamerama misije STS-75.

25. veljače 1996, na prvom probnom letu eksperimentalne spone za vučenje i postavljanje satelita u orbiti, došlo je do katastrofe. Dok je space shuttle vukao iza sebe dvanaest milja dugu sponu, ona je bila bombardirana nabijenim česticama iz gornje atmosfere i kozmičkim zrakama sa sunca. Bila je napravljena od jakog materijala sastavljenog od sintetičkih vlakana, ali je taj materijal na sebi skupio kritičan naboj koji je s vremenom doveo do pucanja spone. Dok je vukla satelit od sto milijuna dolara pun osjetljive tehnologije, višak elektriciteta ju je slomio, odvajajući je od shuttlea i tako je misija vrijedna 400 milijuna propala.

Kamere sa shuttlea su snimale kako se spona i njen multimilijunski teret udaljuju. Tri dana kasnije, 28. veljače, zbio se zapanjujući događaj. Shuttle je već bio udaljen od spone preko 77 morskih milja kad se pojavila gomila objekata koji su se žustro kretali ili plutali oko spone i satelita. Astronaut space shuttlea Claude Nicollier je, pomoću ručne crno-bijele kamere dizajnirane da vidi u „skoro ultraljubičastom” spektru nevidljivom ljudskom oku, snimio preko pedeset divovskih pulsirajućih NLO-a. Činilo se da emitiraju bljeskove u pravilnom sinkroniziranom uzorku. Neki objekti su prolazili iza spone. Na temelju njene duljine moglo se procijeniti da imaju promjer najmanje tri i pol do pet kilometara – ovisno o tome koliko je objekt bio daleko iza spone. Sama činjenica da su objekti jasno prolazili iza spone, a ne ispred nje, eliminirala je mogućnost optičke iluzije do koje bi moglo doći kad bi maleni objekti prolazili ispred kamere, a činilo bi se da se nalaze pokraj udaljenog pozadinskog objekta. No, NASA-ini dužnosnici rekli su da su objekti na video snimci komadići leda koji prolaze blizu kamere ispred udaljene „preeksponirane” spone.

To je jedno od već rutinskih objašnjenja za anomalne video snimke s misija space shutlleova. Drugo jest da je riječ o krugovima koji ponekad nastaju fokusiranjem u daljinu. No, krugovi (koji doista nastaju fokusiranjem na veliku daljinu) izgledaju drukčije, mutni su i djelomično prozirni, ne može ih se jasno razlikovati, nemaju na sebi zarez, ne pulsiraju i svakako ne prolaze iza predmeta kojega se snima.

Isprva nije bilo jasno zašto kabel, pretanak da bi ga se vidjelo iz udaljenosti od 77 milja, na snimci širok nesrazmjerno sa svojom pravom debljinom. Kasnije je ustanovljeno da je uzrok tome bio suncem pobuđeni električni naboj na sponi. Kako je ona stalno bila nabijana visokonabijenim česticama iz svemira i iz jonosfere, stvarala je magnetno polje koje je, obasjano suncem, bilo vrlo vidljivo. Također, iz spone je oslobođen plin koji je postao ioniziran, što je moglo stvoriti efekt neonske svjetiljke. Niti debljina spone, dakle, nema veze s „out-of-focus” teorijom. Osim toga, NLO-a su pulsirali, štoje vidljivo kada se snimka zaustavi i pušta sličicu po sličicu. Cijeli objekt pulsira, a u sredini objekta nalazi se crna točka nalik rupi koja se pulsiranjem povećava i smanjuje, što su neki istraživači (poput Davida Serede u filmu „The Case for NASA UFOs”) povezali s načinom pogona tih objekata.

Misija STS-80 – snimke shuttlea Columbia

Trinaesti dan misije STS-80 pao je na prvi dan prosinca 1996. Dok je na Zemlji ispod shuttlea Columbia bjesnila oluja, kamera svemirske letjelice snimila je desetak ili više nepoznatih objekata, a desetak njih je i projurilo pokraj kamere.

Objekti su krstarili ispod oblaka i dizali se iz njih. Neki su bili sfere svjetla koje su mijenjale oblik i boju, a drugi su bili nalik “prugama” ili “motkama” svjetla koje krstare vrlo blizu kamere. Objekti su jurili tisućama milja na sat, a u Zemljinu atmosferu su ulazili iz dubokog svemira. Sedam njih je u jednom trenutku oblikovalo geometrijsku formaciju (stvarajući oblik septagona ili kruga) okružujući jedan objekt u centru. Četiri su do svog položaja doletjeli, potom zasjali i prekinuli putanju zastavši na mjestu, dok su se tri jednostavno, zasjavši, pojavili kraj svog položaja. Tu bizarnu snimku NASA koja traje 171 sekundu NASA nije posebno komentirala. Na temeljnu kretanja nekih objekata očito je da je riječ o udaljenim objektima, zbog odnosa njihovih putanja prema zakrivljenosti Zemlje, što također govori i o tome da su objekti veliki.

Napravljene se detaljne analize kretanja svih objekata. Primjerice, jedan objekt mutno ulazi s desna i nakon nekog vremena briljantno zasja i kao da se poveća. Nastavlja se kretati ulijevo, sve sporije, dok na kraju ne počne održavati brzinu jednaku brzini shuttlea. Druga analiza pokazuje objekt koji zadržava geostacionarnu poziciju i kreće se s lijeva na desno.

Jedan drugi objekt u kadar ulazi iznenada, pojavljujući se naizgled niotkuda, a kreće se zdesna nalijevo te se čini kao da se spušta prema Zemlji. U jednom trenutku zastane i zasvijetli. Taj objekt nije jedini koji se pojavljuje nitokuda. Vidljiv je i objekt koji se diže od Zemlje. Jedan drugi jureći objekti se pojavljuje istovremeno sa spomenutom formacijom. Ispočetka ne svijetli, zasja tek malo kasnije, a brzina mu se može procijenjeniti na 30 do 40 milja u sekundi. U jednom trenutku promijeni smjer i počne se udaljavati od Zemlje.

Kamera misije STS-80 iz orbite je zabilježila još jednu vrlo zanimljivu pojavu, mada je teško reći što prikazuje. Do danas nema nikakvog objašnjenja za anomalični objekt koji napušta Zemlju velikom brzinom. Čini se da kreće od male grupe otoka, no teško je na temelju snimke procijeniti o kojoj je grupi otoka riječ. No, sigurno je da niti shuttleovi niti rakete sa Zemlje ne odlijeću takvim brzinama.

Autor: Anima Mundi

ZADNJE VIJESTI