ČINJENICE KOJE PSIHOLOGIJA NE MOŽE OBJASNITI: Fenomeni nadnaravnog između znanosti i teologije

Autor: Marina Tenžera / 7Dnevno / 26. siječnja 2018.

Jednu od najzanimljivijih knjiga o temi nadnaravnog u Hrvatskoj nadopisao je psihijatar dr. Bartul

Kako psihijatrija gleda na mnoge nadnaravne pojave, a kako teologija? Mogu li se, uopće, objasniti mnogi neobični događaji zabilježeni tijekom više od 2000 godina povijesti, koji nadilaze svako razumsko poimanje? Iako brojni lažni vidovnjaci, iscjelitelji i čitači budućnosti iz karata zarađuju na ljudskoj naivnosti stoljećima, činjenica je da već dugo neka od najskupljih i najzahtjevnijih znanstvenih i vojnih istraživanja pokušavaju prodrijeti u tisućljetne tajne vidovitosti ili telepatije priznajući, u biti –  postojanje nadnaravnog ili neobjašnjivog…

Jednu od najzanimljivijih knjiga o temi nadnaravnog u Hrvatskoj, proširio je prije nekoliko godina znanstvenim spoznajama psihijatar dr. Bartul Matijaca, spasivši od zaborava knjigu svog strica – poznatog spitskog prijeratnog svećenika, dr. Miroslava Matijace – “Parapsihologija i spirtizam – između opsjene i znanosti s mnogo neobičnih priča”. Riječ je o vrlo zanimljivom štivu takve vrste u kojem se vidi da su pojedini crkveni intelektualci nastojali najozbiljnijim istraživanjima, utemeljenim u prirodnim pojašnjenjima, pojasniti neobične sposobnosti pojedinaca u povijesti, iako to nije uvijek bilo moguće.

Dr. Miroslav Matijaca – vrhunski predavač

Kako je pisao dr. Miroslav Matijaca – premda je literatura o parapsihološkim pojavama razmjerno bogata, malo je tekstova trajnije vrijednosti. Autori koji temi pristupaju senzacionalistički i s neskrivenim komercijalnim pretenzijama, privlače čtatelje kratko vrijeme, dok ih s tržišta ne istisnu još atraktivniji naslovi. Stoga u parapsihološkoj literaturi upravo nedostaju objektivna i s distancom pisana djela, u kojima su neobični fenomeni sustavno razvrstani, pojave ilustrirane karakterističnim primjerima, a različita tumačenja ravnopravno navedena. S takvom je namjerom splitski svećenik  pisao svoje “Temelje parapsihologije”. Nakon Drugog svjetskoga  rata, dr. Matijaca je studentima Visoke bogoslovne škole u Splitu, poslije i u Zadru, držao predavanja iz parapsihologije, a budući da iz te discipline na hrvatskom jeziku nije bilo uporabljiva priručnika, napisao je kraća skripta koja je kasnije proširio i preradio s namjerom da takvo djelo posluži, ne samo studentima i svećenicima, nego i širem krugu zainteresiranih.

Dr. Miroslav Matijaca, osim na rimskoj Gregorijani, gdje je obranio  dizertacije iz filozofije i kanonskog prava, usavršavao se i na francuskim (Lyon), te bavarskim visokim katoličkim učilištima, a svećeničke je dužnosti obavljao u splitskoj katedrali sv. Dujma. Od 1919. do 1926., uređivao je službeni list Splitske biskupije. Dozvolom crkvenih vlasti imao je pravo biti nazočan na spiritističkim seansama, a takvih je privatnih kružoka u Splitu bilo nekoliko. Aktivan i u svjetovnom životu, dr. Matijaca je od 1924. do 1940. povremeno radio i u Gradskoj biblioteci u Splitu, a vjeronauk i filozofiju predavao je kasnih tridesetih godina u splitskoj Realnoj gimnaziji, dok je od 1943. do 1945. bio ravnatelj Klasične gimnazije u svom gradu. O njemu su vrlo dojmljiva svjedočanstva, kao o  vrhunskom predavaču iznimne tolerancije prema studentima, ostavili dr. Petar Grisogono iz Splita i publicist i pisac, Bogdan Radica. Dr. Matijaca (svećenik) je prepuštao prosudbu o “neobičnim” događajima, poput ozdravljenja u Lourdesu, studentima bez ikakvog nametanja, dok je i sama Crkva nastojala protumačiti neobjašnjivo prirodnim zakonima.

U knjizi je dr. Miroslav Matijaca sakupio pedesetak karakterističnih činjenica koje obična psihologija ne može razjasniti. Te neobične “činjenice”, kako je zapisao, “sredio sam po skupinama da bi im, zatim, ovdje-ondje pokušao dati neko manje ili više vjerojatno tumačenje”. Granice između psihologije i parapsihologije, naime, nisu oštro zacrtane, te je često vrlo teško odrediti pripada li   neka pojava u obične duševne radnje ili se mora smatrati neobičnom, dakle parapsihološkom. Još je teže klasificirati pojave zaista parapsihološke, jer je svaka  za sebe nešto osobito, a nauka svrstava pojedine pojave u jednu ili drugu skupinu, prema onome što se baš kod te pojave osobito ističe.

Predosjećaj – naravna sposobnost

Predosjećaj je najelementarniji parapsihološki doživljaj, ističe pisac – jednostavan, časovit, sinoptičan čin spoznaje, neposredno opažanje, duhovno gledanje i neposredno stečeno saznanje. Zato ga ne smijemo miješati s logičkim, diskurzivnim zaključcima kada do predviđanja budućih događaja dolazimo putem dokazivanja i posrednih pojmova. Opće je poznato i priznato da pjesnici i drugi umjetnici, svojim višim i finijim instinktom, često vide dalje i dublje od strogih historičara, vezanih za suha fakta i uvijek nedostatne izvore. S druge pak strane, predosjećaji će biti rjeđa pojava kod ljudi koji, poput znanstvenika, apstraktno misle, ili kod trgovaca koji računaju. Predosjećaji će biti vrlo česti i kod svih “primitivnih” naroda. Oni se pretežno zanimaju sami za sebe, njihova je mašta silno bujna. Poznato je da “primitivci” imaju snažan predosjećaj za vrijeme, bolest i smrt. Kulturan čovjek ne obraća, naprotiv, pažnju na svoja osobna raspoloženja, oslanja se na barometar, termometar i liječnika, “pa tako pomalo gubi sposobnost predosjećanja, baš kao što se gubi vještina ruke s kojom se dugo ne služimo”.

Predosjećaj je posve naravna sposobnost, nema tu ničega natprirodna, niti treba ikakvih umjetnih sredstava da bi se ta sposobnost probudila. Gotovo uvijek se predosjeća samo ono što je tužno, podsjeća pisac, što je zapazio još i starogrčki dramatičar, Eshil (525.-456.).Jer, kako to izriče volja kora u “Agamemnonu”: “Zar su ikada ljudi iz ustiju proročišta čuli i jednu željenu riječ?”

Matijaca je iz povijesnih kronika analizirao dva vjerodostojna slučaja “koja su doprla do nas sa svim mogućim pojedinostima”. Prvi slučaj bio je  onaj vrlo poznati predosjećaj Kalpurnije, žene Julija Cezara. Ona je predosjetila smrt svoga muža u snu što ga je usnula noć prije negoli je Cezar ubijen. Vidjela je kako urotnici navaljuju u Senatu na njezina Julija, kako su ga izboli noževima i kako se on, prije no što će pasti, pokrio togom. Zato ga je tog kobnog dana, 15. ožujka 44. g.pr. Krista, odvraćala od odlaska u Senat. Ali, uzalud…

Ono što u ovom slučaju muči mislioca, zapravo nije to što je Kalpurnija predosjetila smrt svoga muža, nego što je predvidjela neke okolnosti za koje ne znamo kako bi se mogle predvidjeti, pisao je Matijaca. Vrlo je, naime, bilo lako i s malo intuitivnog dara predvidjeti tužan konac Cezarov. On je tek bio proslavio trijumf nad pobijeđenim Rimljanima koje je vodio sin njegova bivšeg kolege u trijumviratu, Gnej Pompej. Bila je to vrlo nepolitička i drzovita gesta kojom  je duboko uvrijedio rimski narod. Istodobno je Cezar bio proglašen doživotnim diktatorom, obavljao je službu konzula, te raspolagao vlašću narodnog tibuna i pravima cenzora. Naizgled je i dalje postojala republika: ostali su i Senat i Narodna skupština, ali je Cezar, zapravo, bio – neograničeni monarh. Broj senatora povisio je na njih 900, popunivši Senat svojim pristašama, dok je Narodna skupština glasovala  prema njegovim uputama.

Kalpurijino točno predviđanje?

Zato je protiv Cezara raslo nezadovoljstvo. Teško su bili uvrijeđeni ne samo njegovi osobni protivnici, nego i svi oni koji su bili i ostali prijatelji slobode. Kao što se kasnije saznalo, u urotu protiv njega bila su upletena šezdesetorica  senatora, a mnoštvo građana uživalo je, bez sumnje, što je danomice rasla mržnja prema despotu koji je prijetio ropstvom i Senatu i rimskom narodu. Sigurno su se takva duševna raspoloženja očitovala u tajnim šaputanjima koja su došla do ušiju njegove žene i koja je zbog toga predviđala pogibelj koja je prijetila  njezinu mužu. Kratak je, zapravo, misleni put da se s te pretpostavke dođe do pomisli na zasjede i bodeže, pa da se potom sniva kako je izboden baš u Senatu, gdje su ga već toliko dana čekali.

Razumljivo je i što Cezar nije poslušao nagovaranja svoje žene da ne ide toga dana u Senat. Odvažan do krajnjih granica, nije se bojao   izložiti bilo kakvoj pogibelji, a kako je bio bezgranično tašt, prezirao je, prema pisanju Svetonija Trankvila u djelu “De vita Caesarum”, ne samo svoje i tuđe sanje, nego i predviđanja koja su haruspici (gataoci) čitali iz utroba životinja. Uostalom, taj ženin san nije mu javljao ništa što on nije već znao: da njegovi neprijatelji snuju kako ga se  riješiti… Preostaje, međutim, riješiti jednu teškoću: kako je Kalpurnija mogla točno predvidjeti da je napadnuti Cezar pokrio glavu togom i potom se srušio na tlo? Moguća su dva rješenja, napominje svećenik.

Možda je to bio samo slučajan slijed. Mašta u snu običava svoje sanjarije odjenuti u konkretne forme, pa je tako, valjda, Kalpurijina mašta, pukim slučajem predočila taj oblik smrti. A možda je tužna žena, pripovijedajući kasnije drugima o svom predosjećaju, u svom velikom bolu i bez namjere da vara, nehotice umetnula u svoje pripovijedanje i one potankosti koje je  saznala od trojice robova koji su jedini  ostali uz svoga gospodara, postavili njegov leš u nosiljku i donijeli ga ucviljenoj supruzi. Da je ovo posljednje moguće, potvrđuje i činjenica što Svetonije, kada govori o   Kalpurnijinu predosjećanju, izričito tvrdi da je ona vidjela svoga Julija kako je umoren na njezinu krilu: “Maritumque in gremiosuo confodi” (Julius, 81). Nije, dakle, povijesno utvrđeno da je Kalpurnija u snu vidjela i sve potankosti umorstva onako kako su se uistinu dogodile.

Lincolnov predosjećaj smrti

Sličnom kritičkom analizom, Miroslav Matijaca je raščlanjivao  analogne događaje, primjerice, predosjećaj smrti koji je imao predsjednik SAD-a, Abraham Lincoln. Tek na prvi pogled nerazjašnjiv događaj, promotri li se malo bolje, “otkriva bezmalo sve okolnosti koje smo vidjeli u Cezarovu slučaju”. Lincoln je sanjao   kuću drapiranu u crno i čuo, i dalje u snu, kako mu sluge kažu da je sve tako uređeno jer je predsjednik ubijen u kazalištu hicem iz samokresa. Lincoln je o tome razgovarao sa ženom koja ga je, poput Cezarove Kalpurnije, savjetovala i molila da ne ide u operu. Ali, ni on nije poslušao ženu, pa je otišao   na predstavu, gdje ga je ubio   Wilkes Booth.

Nema ni ovdje ničeg natprirodnog, ističe Miroslav Matijaca. Lincoln je bio duša i srce Građanskog rata; u godini svoje pogibije definitivno je umirio južne države, te je i drugi put bio izabran za predsjednika. Poražene pristaše američkog juga, uglavnom robovlasnici, bijahu ogorčeni i zdvojni do dna duše, te je izgledalo vjerojatno da će neki politički zanesenjak pokušati Lincolnu oduzeti život. Prirodno je stoga bilo da Lincoln sanja o napadu. Ne treba čuditi ni to što je on, misleći dan prije na mogućnost atentata, mislio također i na žalobne svečanosti koje će se, nakon toga, činiti njemu u počast…

Gotovo da i nema odrasla čovjeka koji nije imao brojnih, no bestemeljnih “predosjećaja” od kojih se, dakako, gotovo ni jedan nije ispunio. Ali, predosjećaje koji se ne ispune, čovjek lako i brzo zaboravlja, a kad se jedan ispuni, naglašava se: “Ta, imao sam predosjećaj”. Ciceron je napisao “De divination” (O proricanju), navodeći mnogo slučajeva iz rimske povijesti, gdje su proročišta krivo kazala, te se upitao: “Pa zašto ipak puk drži do proricanja?” I odmah odgovara: “Puk lako zaboravi na neispunjena proročanstva, a slučajno ispunjena dobro pamti i brzo vjeruje u kriva”. I Sv. Augustin je gledanja budućnosti pripisivao ili slučaju ili Božjem saopćenju (Confessiones, VII., 6).

Te se misli Ciceronove i Augustinove “lijepo dadu primijeniti i na predosjećaje – jer oni, na kraju krajeva, i nisu drugo nego gledanje budućnosti”. Ispunjeni predosjećaj, naime, ostavlja u duši trajan trag, pa obični ljudi vjeruju da je svaki predosjećaj, pa i ne imao razloga na koji bi se oslonio, dovoljan da u nama stvori uvjerenje da će se – obistiniti. Tko, pak, logično misli, opazit će da je neizmjerno veći broj predosjećaja koji se nisu ispunili, nego onih koji su se ispunili

Dobro je čuti što je o istoj temi rekao i njemački književnik, mudrac i prirodoznanac, J. W. Goethe (1749.-1832.). U razgovorima s Eckermannom, 1. listopada 1827., Goethe je rekao: “Mi smo opkoljeni atmosferom za koju još nikako ne znamo što se sve u njoj kreće i u kakvom je ona odnosu s našim duhom. Ali toliko je, zaista, izvjesno da u naročitim stanjima pipci naše duše mogu doprijeti preko njenih tjelesnih granica i da joj je dopušteno predosjećanje, pa čak i stvaran pogled u najbližu budućnost”.

Sve veće značenje intuitivnog

I zaista, predosjećaji se danas smatraju jednima od najpouzdanije dokazanih činjenica u parapsihološkim istraživanjima. Kako misli svog strica proširuje psihijatar dr. Bartul Matijaca – u brojnim slučajevima, budući događaj na kojeg upozorava predosjećaj (slutnja), manifestira se tek kao neobjašnjiva napetost, nemir i strah, pa se u takvu stanju osoba odluči na neku radnju za koju ni sama ne zna zašto ju je poduzela. Sakupljeni su mnogi slučajevi kad je, djelujući tako, čovjek u zadnji čas izbjegao velikoj, čak i smrtonosnoj opasnosti. Primjerice, osoba je mirno sjedila u svojoj fotelji, da bi iznenada istrčala iz odaje, a čas zatim se na naslonjač   srušio  plafon koji prethodno ni po čemu nije pokazivao da je ruševan…

Opće je poznata i fiziološka pojava da na uzbuđujuće prizore ljudski organizam, djelovanjem autonomnog živčanog sustava, reagira nizom pojava koje se lako verificiraju i mjere. Primjerice, ubrzava se broj srčanih otkucaja, povećava se ili smanjuje volumen krvi u pojedinim dijelovima tijela, pojačava se električna aktivnost kože (ježenje, kostriješenje). No, eksperimentima je dokazano, napominje dr. Bartul Matijaca, da se takve reakcije često javljaju i prije negoli je osoba izložena zastrašnom ili uzbuđujućem prizoru.

Pokusi su rađeni na taj način da su pokusne osobe sjedile ispred zatamnjena kompjuterskog zaslona na kojem su se nasumce izmjenjivali mirni prizori (cvjetne livade, plava nebesa s pokojim bezazlenim oblačićem i sl.), s brutalnim slikama (fizička agresija, seksualna perverzija i sl.).

Suvremeni parapsiholozi također eksperimentima pokušavaju dokazati da ljudi donose odluke i prije negoli su tih odluka postali svjesni. U istraživanjima im se pridružuju i psiholozi, te i oni sve više značenja pridaju intuitivnom, dakle, podsvjesnom rješavanju problema.

Knjiga “Parapsihologija i spirtizam – između opsjene i znanosti s mnogo neobičnih priča” – može se naručiti izravno od nakladnika: Naklada Pavičić, tel. (01) 66 01 993, e mail: naklada-pavicic“@zg.t-com.hr; naklada-pavicic“@zg.t-com.hr; www.naklada-pavicic.hr

(Nastavlja se…)

Autor: Marina Tenžera / 7Dnevno / 26. siječnja 2018.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.