Uvjet za monetarnu suverenost je ukidanje valutne klauzule

Autor: Tvrtko Dolić / 7Dnevno / 19. prosinca 2014.

Kako to kaže profesor Ivan Lovrinović, sve se skupilo - depresija, deficit, dugovno-deflatorna spirala, pad potrošnje, izvoza i investicija, pogrešna ekonomska politika i pogrešna monetarna strategija Rohatinski-Vujčić. Pogubnu euroizaciju prati valutna klauzula, koja onemogućava monetarnu suverenost. Valutni rizik guši cijeli sustav

U ovome tekstu prenosim dijelove prezentacije “Monetizacija javnog duga” profesora Ivana Lovrinovića, koju je nedavno upriličio na okupljanju struke u Opatiji. Svi izneseni stavovi u cijelosti su njegovi, a pod navodnike sam stavio samo njegove dodatne izjave, odnosno pojašnjenja iz polemike nakon prezentacije. Plagiranje nije pristojna pojava, ali citiranje kvalitetnog stručnjaka za monetarnu politiku i financije u ovako dubokoj krizi može se gledati kao poželjno i spasonosno. Depresija je toliko duboka da profesorima poput Ivana Lovrinovića s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu moramo konfiscirati njihovo znanje.

Pametna Vlada u ovakvoj krizi treba po sovjetskom principu otimati znanstvenike i stavljati ih u službu države. Na našu žalost, nema šanse da Vlada kidnapira bilo kojeg stručnjaka. Prvo, vladajući pozer ne zna što pitati znanstvenike, i drugo, ne može ih razumjeti. Vladajuća oligarhija nameće opasno ozračje da je struka nepotrebna, da je besmisleni teret. A eto, mi se ipak idemo vratiti struci, u ovome slučaju prezentaciji Ivana Lovrinovića.

Profesor Ivan Lovrinović ukazao je na zanemarivanje struke. Malo tko vodi računa o tome da filozofija otvara vrata fizici, a kod nas imamo trend interdiscipliniranog ignoriranja – predstavnici vlasti i državnih institucija u resorima gospodarstva i financija zaobilaze znanstvenike ekonomske struke, sve u vrijeme kada se zemlja i društvo trebaju otrgnuti krizi i depresiji. Stručnjaci odlaze, a one koji ostaju, vlast zapostavlja, kao da su zaraženi. Ministri se dovode praktično s ulice. U prvom planu nije oporavak gospodarstva i zemlje u cjelini, nego međustranački balans interesa u vladajućoj koaliciji. A zapravo je potreban obrnut proces, odnosno širenje znanja, koje povratno znanstvenicima i znanosti nameće veće zahtjeve i više standarde.
Bez obzira koliko je politika Jadranke Kosor bila promašena, ona je ipak angažirala dr. sc. Željka Lovrinčevića iz zagrebačkog Ekonomskog instituta. Ne trebamo postavljati pitanje, što je Lovrinčević učinio za mandata Jadranke Kosor, nego trebamo zamisliti kakav bi se košmar dogodio da Lovrinčević nije bio pri Vladi. Ovdje se ponovno vraćamo na mogućnost komunikacije. Hrvatski političari ne znaju iščitati baš ništa.

Kako smanjiti javni dug?

Profesor Lovrinović kaže da je odnos prema javnom dugu nonšalantan. Možemo li u državu bacati baš sve? Kao da je koš za naše smeće. Posljednjih mjeseci u Zagrebu, na sve strane vidimo smeće. Govorimo o problemima strukturne prirode. Kako se riješiti otpada, ako ceste prebacite u smeće? Ako u zemlji gradite klimu da su naše relativno kvalitetne ceste zapravo naše smeće, ruglo i smetnja. Društvena neosjetljivost i neosviještenost imaju te svoje “ekološke” manifestacije u svim porama našeg života. Neznalica u trenutku odbaci i ono što funkcionira.
Važnim ministrima ove države monetarna politika svodila se na torbarenje deviza u privatne kase. Korupcija mijenja ljude, a kada naiđe na tvrd orah, takav se grubo gazi i odbacuje. Preduvjet za efikasno upravljanje javnim dugom jest razvijena svijest o općem dobru i javnom interesu. To nameće potrebu uspostave i provođenja efikasne strategije prikupljanja novčanih sredstava za financiranje proračunskih deficita države uz što niže troškove i rizike. Profesor Lovrinović podvlači da u svemu tome moramo braniti pozitivne formacijske norme, odnosno jačati ulogu i odgovornost Vlade, Sabora, HNB-a i Ureda za državnu reviziju, što zahtijeva posve drukčiju izbornu matricu.

Pa i kada imamo moralno kvalitetne i dobronamjerne timove, važno je da presudi struka, odnosno poznavanje terminologije, odnosa, ekonomske i monetarne politike. Primjerice, veli nam Lovrinović, svi znamo da povećanje duga čini izglednijim “bankrot” – objava moratorija na otplatu duga. Međutim, danas teret duga nije pouzdan prediktor bankrota. Brazil i Meksiko bankrotirali su ranih 80-ih, kada je njihov dug u odnosu na BDP bio samo oko 50 posto. Japan je sredinom 90-ih imao dug oko 100 posto, a danas je dostigao 240 posto. Javni dug je vječan. Vječni su i porezi.
U ponedjeljak su se na GSV-u poslodavci i sindikati složili da je javni dug problem samo kada nema proizvodnje. To opet ne znači da se zdrave ekonomije mogu zaduživati u nedogled. Svjedoci smo već tradicionalnog potrošačkog ludila u prosincu, a uz obiteljske i narodne običaje privatnih osoba formirani su opasni običaji hrvatskih ministara. Boris Lalovac nemoćno promatra kako se ministri ovih dana ponašaju rasipnički. Neki to rade smišljeno, samo zato da napušu potrebe svog resora, pa dobri stari namještaj odlazi, a stiže novi, skup i manje kvalitetan. Ali zato ima kliznu dasku za tipkovnicu! Tko je u stanju prepoznati svu korupciju u ludilu prosinca? Lovrinović navodi instrumente za smanjenje javnog duga: poticanje rasta BDP-a i povećanje prihoda, prodaja državne imovine, smanjenje rashoda proračuna, refinanciranje, monetizacija, inflacija i odgovarajuće kombinacije.

Ranije je dug bio u porastu zbog ratova, a što je uzrok danas?, pita nas Lovrinović. Kaže da je život iznad mogućnosti postao politička, ali i raširena osobna strategija, od 80-ih do danas. On je postao i instrument spašavanja privatnog sektora (financijska kriza 2008. – banke). Političke elite ne žele povećavati poreze niti smanjivati rashode u cilju smanjenja dugova. Najčešće se javni dug obnavlja, tj. banke revolving kreditima “spašavaju” državu ako ne može otplatiti dugove i time grade svoju dominantnu poziciju. Imamo nedopustivo brz rast javnog duga. Unutarnji dug opće države povećao se sa 73 na 157 milijardi kuna, a vanjski od 52 na 97 milijardi kuna. Ukupni dug opće države je 255 milijardi kuna, što je oko 73 posto BDP-a. Vanjski dio je 40 posto, a unutarnji 60 posto. Oko 90 posto ukupnog duga je dugoročno.




Lovrinović svemu tome dodaje kako je važno ukazati na stranačko podrijetlo javnog i vanjskog duga Hrvatske. HDZ-ove vlade (Mateša, Sanader i Kosor) u 12 godina povećale su javni dug za 135 milijardi kuna, a SDP-ove vlade (Račan i Milanović) u 7 godina za 94 milijarde kuna. HDZ je u svojih 12 godina zabilježio rast vanjskog duga od 40,7 milijardi USD, a SDP u svojih skoro 7 godina za 19 milijardi USD. Pri tome, preostalu godinu mandata SDP-a, ne gledamo kao mogućnost oporavka, nego sa strahom da će dug značajno porasti.

Monetizacija javnog duga

Je li incestuozna veza HNB-a i Ministarstva financija?, pita nas profesor Lovrinović i nakon toga kompetentno ukazuje na poremećaje. U razdoblju 1994 – 2001. državi je bilo dopušteno da se kod HNB-a zaduži do 5 posto visine tekućeg državnog proračuna. A upravo su te godine stranci dovršili preuzimanje našeg bankarskog sustava (92 posto), što je prilično uznemiravajuća koincidencija. Država se mora zaduživati isključivo kod banaka i emisijom vrijednosnica! Troškovi zaduživanja dramatično su počeli rasti. Kunski i devizni krediti banaka središnjoj državi i fondovima socijalne sigurnosti u RH od kraja 2009. do sredine 2014. povećali su se sa 21 na 36 milijardi kuna. Lokalnoj državi – s 1,8 na 4,4 milijarde kuna. Kamate na dug države s 5,2 u 2009. porasle su na 9,2 milijarde kuna. Radi se samo za kamate. Na servisiranje javnog duga danas odlazi 3,1 posto BDP-a. Znači, BDP mora rasti najmanje 3,1 posto da bi se dug samo održavao, a ne otplatio. To je stanje dužničke ekonomije i našeg društva, koje depresija pogoršava.




Nadalje, ako središnja banka za otkup državnog duga kreira novu količinu novca, riječ je o monetizaciji javnog duga. Moguće su i druge vrste monetizacije, ali je ova definicija izvorna i najvažnija. Monetizacija dovodi u snažnu vezu monetarnu i fiskalnu politiku. Monetizacija je nadomjestak za neučinkovito prikupljanje državnih prihoda, ili pretjerane rashode. Monetizacija može biti korisna i štetna. Njena visina mora biti određena i prihvatljiva. Dio duga našeg javnog sektora trebalo bi monetizirati, čime bi se postigle značajne uštede na kamatama. Ali, sadašnji Zakon o HNB-u to onemogućuje. Propisi ECB-a također. Međutim, postoji rješenje, nagoviješta nam profesor Lovrinović.
Monetizacija javnog duga napose je prihvatljiva u vrijeme recesije i deflacije. Istraživanje na uzorku 10 zemalja od 1962. do 1983. pokazalo je da monetizacija duga nije dovela niti do značajnog povećanja ponude novca niti značajnije inflacije. Je li od 2008. do danas prisutna monetizacija? Trebamo razlikovati staru, klasičnu monetizaciju od nove: nema izravne kupnje državnog duga od strane središnje banke, nego preko banaka na sekundarnom tržištu. Nova monetizacija uključuje i otkup imovine privatnog sektora. U tu svrhu koriste se bilance središnjih banaka.

Valutna klauzula je veliko zlo

Nakon prezentacije, profesor Lovrinović detaljnije je ukazao na neke odnose. “Monetizacija dijela javnog duga podrazumijeva spremnost središnje banke da pronađe oblik njenog provođenja kako bi se premostilo teško razdoblje državnih financija, posebice u fazi dugotrajne recesije. No, Hrvatska narodna banka u proteklih 6 godina nije iskazala niti pozitivnu volju, a kamoli da je proaktivno djelovala prema Vladi kako bi ona preuzela i odradila svoj dio posla vezano s potrebitim mjerama HNB-a. Naprosto je nevjerojatno da Hrvatska narodna banka uopće ne mari za strategiju Europske središnje banke, na koju se u trivijalnim stvarima stalno poziva. Dakle, hrvatske vlade u proteklih 6 godina nisu znale kako iskoristiti monetarnu politiku u borbi protiv recesije/depresije, a HNB nije niti pokušao objasniti njen značaj i moguće oblike primjene. Naprotiv, Željko Rohatinski i Boris Vujčić docirali su Vladi.”

Pojašnjavajući slijepu ulicu monetarne politike HNB-a, profesor Lovrinović naglasio je kako su Rohatinski i Vujčić imali plan što brže eurizacije hrvatskog monetarnog sustava, kako bi se što prije uveo euro, i u tome su dobrim dijelom uspjeli. “Međutim, nevolje koje su zadesile eurozonu i širu EU, kao i naši domaći problemi, srušili su njihov plan. No, oni su u nečemu posebno uspjeli, a to je da su čitav domaći sustav i sve njegove sektore izložili ogromnom valutnom riziku, koji može u kratkom roku hrvatsko gospodarstvo i društvo uvesti u kolaps, ako dođe do značajnije promjene deviznog tečaja kune. Zbog toga je poništavanje svih ugovora o kreditima uz valutnu klauzulu, temeljni preduvjet za započinjanje ozbiljne antidepresijske politike. Niti je nešto značajno postignuto s vezanjem tečaja kune za euro, niti je u tome sav problem. Dakle, valutna klauzula pogubnija je i od ovakve eurizacije. Uz sve rečeno i sve prezentirano, potrebna je potpuno drukčija filozofija djelovanja HNB-a, koji je postao ključna prepreka provođenju reformi. Jedna od najvažnijih strukturnih reformi jest upravo monetarna reforma koja se mora što prije provesti.”

Kako to rade ECB, FED i BOJ

Sve su te središnje banke napuhane, kaže nam Lovrinović i objašnjava manje poznate odnose. Krajem 2013. bilanca FED-a iznosila je 22,3 posto nominalnog BDP-a SAD-a. Sadašnja veličina bilance FED-a usporediva je s još dva slučaja u zadnjih sto godina: krajem Velike depresije bila je 23 posto, a 1846. 20,2 posto zbog obnove. Bank of Japan ima bilancu koja dostiže 44,4 posto nominalnog BDP-a Japana – zbog duge recesije. Švicarska je otišla na 83 posto zbog obrane tečaja franka od aprecijacije.

Profesor Lovrinović postavlja pitanje – kako uskladiti javni dug, ponudu novca i inflaciju? Vodi li rast javnoga duga rastu ponude novca i na kraju u inflaciju? Ako dug države središnja banka samo prodaje drugim sektorima, nema povećanja ponude novca. Ako središnja banka izravno ili neizravno otkupljuje dug države, ponuda novca raste. Važno je odrediti prihvatljivu granicu. Nema automatske veze između rasta javnog duga i inflacije.

Krši li ECB temeljna načela EU-a? Kako to naglašava profesor Lovrinović u svojoj prezentaciji, nadnevka 10. svibnja 2010., ECB je objavio početak SMP programa (Secerities Market Programme) otkupljujući državne vrijednosnice s ciljem obnove transmisijskog mehanizma monetarne politike. Ova odluka predstavlja drastičnu promjenu u filozofiji funkcioniranja eurosustava koji je do tada stalno odbijao mogućnost financiranja države iz primarne emisije središnjih banaka. Zabrana takve prakse zapisana je u Ugovoru o funkcioniranju EU-a i u statutu ECB-a, a zaobiđena je preko sekundarnog tržišta, čime je izbjegnuto izravno financiranje države. Ne preko mosta, nego preko ćuprije, kaže nam Lovrinović. Europska središnja banka je u raljama podijeljenih interesa. Odlutala je daleko od svog prvotnog mandata, da štiti samo kupovnu moć zajedničke valute. Europska središnja banka se nakon 2008. fokusirala na financiranje vlada i banaka upitne solventnosti. Kamatnjaci su oko nule. Do kada?

Profesor Lovrinović osvrnuo se i na istraživanje harvardskih profesora Carmen Reinhart i Kenetha Rogoffa, stručnjaka za međunarodne financije. Koautori su studije “Rast u vrijeme zaduženosti” i knjige “Ovo je vrijeme različito”. Popravljena kalkulacija Reinhart-Rogoff daje 2,2 posto rast BDP-a za visoko zadužene zemlje (umjesto njihovih prethodnih i pogrešno izračunatih negativnih 0,1 posto), što je Hrvatska nekako uspjela izbjeći, pronaći svoju vlastitu “pogrešku kodiranja”, na žalost svih nas. Istraživanje Reinhart-Rogoff pokazuje da se u razvijenim ekonomijama veliki dug ne može riješiti samo ograničenjima i poticanjem rasta. Kamate koje ostvari središnja banka ionako se dijelom ili u cijelosti vraćaju u državni proračun iz profita središnje banke. Država stvara obveznice ni iz čega, a središnja banka novac ni iz čega. Država ne mora otplatiti raniji dug države središnjoj banci ako je situacija teška. Država ga može samo obnoviti, odnosno emitirati nove obveznice, koje će doći u posjed središnje banke.
Ovdje dolazimo do činjenice da je problem suvremenih razvijenih ekonomija u raspodjeli bogatstva. Samo 5-10 posto stanovnika svake zemlje posjeduje 90-95 posto ukupnog bogatstva. Zbog toga se gasi srednji sloj, koji je glavni konzument i pokretač potrošnje i rasta. Morat će doći do nove ekonomsko-političke paradigme koja će zamijeniti sadašnji neodrživi model kapitalizma. Nužna je jedna nova vrsta formacijske “revolucije”, u smislu kombiniranja pravedne raspodjele i socijalno-tržišnog kapitalizma.

 

Profesor Ivan Lovrinović – kod nas je nužno…

(1) Osnivanje neovisnog ureda za praćenje javnog duga i deficita proračuna.
(2) Odluka Vlade o prestanku zaduživanja uz valutnu klauzulu.
(3) Smanjenje udjela inozemne komponente javnog duga, a time i valutnog rizika.
(4) Restrukturiranje zdravstvenog sustava i drugih javnih poduzeća.
(5) Monetizacija dijela javnog duga.


Monetizacija autocesta

Profesor Lovrinović naglašava da je riječ o ideji koncesije nakon izgradnje. Studija o “monetizaciji” autocesta je površna i ne daje ozbiljne argumente za prihvaćanje te ideje. Namjerno se miješaju pojmovi novčanog toka HAC-a i kreditnih obveza. Analize su pokazale da davanje autocesta u koncesiju nisu isplative, čak su štetne za državu. Izgradnja terminala u riječkoj luci, jadransko-jonska autocesta i tome slično, povećavat će promet i prihode HAC-a u budućnosti. To Vlada uopće ne spominje, iako u sjeni, na bazi takve procjene, koncesionaru garantira promet.
Autocesta je unosan monopol koji se ne daje olako, napominje Lovrinović. Prava namjera je da se što prije rasprodaju nacionalna bogatstva, i to je osnovni razlog zašto je pokrenuta “monetizacija” autocesta usprkos referendumskoj inicijativi protiv, koja je skupila oko 550 tisuća potpisa. “Stotine tisuća građana RH dali su svoj potpis protiv ‘monetizacije’ autocesta, ali se taj proces nezadrživo nastavlja, uz besramno ignoriranje važećih instrumenata direktne demokracije” – dodao je profesor Lovrinović ovih dana.

“Ponuđači su konačno dogovorno ponudili 2,5 milijarde eura svaki. To je zaista malo.” Profesor Lovrinović prethodno je naglasio da su koristi za javni dug od monetizacije autocesta veoma male, i ne rješavaju se ključni problemi njegovog rasta. Promet će najvjerojatnije rasti, ali država preuzima na sebe rizik pada prometa, posebno u slučaju daljnjeg gušenja gospodarstva. Država preuzima valutni rizik, morala bi dopustiti povećanje cestarina i tome slično. Za ove svrhe već je osnovano treće poduzeće unutar HAC-a koje se zove ONC, i koje je kreditno neopterećeno. To se pravda idejom da ONC igra ulogu svojevrsnog SPV-a, kao u slučaju projektnog financiranja – zadužilo bi ga se, a kredite bi otplaćivalo od cestarina. Umjesto toga, postavljaju se okviri za “Skrivenu monetizaciju autocesta”, kako bi se zaobišla snažna referendumska inicijativa protiv davanja naših autocesta u koncesiju. Ministar Siniša Hajdaš Dončić već prijeti: “Ne prođe li monetizacija, HAC-ONC morat će se privatizirati, a benzin će biti skuplji 40 lipa.”

“Već dugi niz godina imamo trend da hrvatski političari reduciraju ovu zemlju na onu u kojoj će oni sami biti dovoljno stručni. Problemi su im dosadan teret, smetnja da bezbrižno uživaju u svojim povlasticama i poziciji moći. Zašto se uzbuđivati zbog odlaska mladih stručnjaka, kada je jednostavnije takve stručnjake učiniti nepotrebnima. Politička elita računa da će opstati bez obzira hoće li Hrvatska bankrotirati. Što zemlja više tone, političari su više eksponirani, važni, spasitelji. Zašto bi neki nesposoban ministar gradio sustav i projekte u kojima će njegova nesposobnost još više doći do izražaja?”

 

Autor:Tvrtko Dolić / 7Dnevno / 19. prosinca 2014.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.