Sanjin Strukic/PIXSELL
Sanjin Strukic/PIXSELL

Pogled iznutra: Bivši radnik Kauflanda otkrio kako funcioniraju stvari – omalovažavanje, prijetnje otkazom, nadzor…

Autor: Dnevno.hr

Najvažnija stvar u sistemu je izazivanje emocije straha.

Dok su hrvatski radnici u strahu, poslodavci su u prednosti. Ekonomija im to omogućuje. Zlatko koji je 11 godina radnog života proveo u Kauflandu opisao je kako funkcionira odnos između poslodavca i radnika, odnosno kako strahovladom poslodavac dobije poslušnog radnika, da ne kažemo roba, koji radi za minimalac i svaki dan sluša kritike. Kaufland nije iznimka, znamo jer nam često pišete na ovu temu.

Zlatkovu ispovijest nismo mijenjali te vam je prenosimo točno onako kako nam je napisao:

Zovem se Zlatko, radio sam u Kauflandu, 11 god.

Sve češće se u zadnje vrijeme spominje pojam represije u poslovanju, pa za one koji ne znaju, da pojasnim kako on na jednom primjeru može besprijekorno funkcionirati.

Takav će sistem u ekonomiji kakva je Hrvatska i dalje biti sve veća pojava jer se pokazao najproduktivnijim za poslodavca, i to uglavnom kod poslova gdje se od djelatnika ne očekuje neka posebna kreativnost, i slične osobine, već da izvršava što mu je naređeno.

U takvom sistemu poslodavac se ne mora zamarati kako na pozitivan način motivirati zaposlenike, i trošiti resurse u tom smjeru, već jednostavno izazivanjem emocije straha može veći broj zaposlenika odjednom „motivirati“ da rade brže, više, duže,…

Dok je negdje represija samo produkt bolesnog uma nekog rukovoditelja, u nekim tvrtkama, pogotovo većim, je to dobro osmišljen sistem, i počinje s danom zaposlenja djelatnika.
Djelatniku se prilikom zapošljavanja otvara dosje kod poslodavca i u njega je njegov voditelj dužan upisivati raznorazne negativne informacije, i najsitnije greške koje mu se dogode u radu, od kojih su neke istinite, a neke i ne moraju baš biti istina, ovisi o mašti, volji, i namjeri djelatnikovog voditelja, a s ciljem da u budućnosti kada djelatnik počinje praviti probleme tj. pobuni se protiv sistema, diskreditiraju djelatnika.
Zatim se djelatniku u razgovorima nudi da potpiše te dokumente, uz obrazloženje da je to samo obična formalnost, koju oni moraju odraditi po procesnim uputama, da ne brine ništa oko toga.
Tako da se na neki način djelatniku već pri zaposlenju sprema otkaz, a ti dokumenti se mogu onda koristiti kao dokaz protiv njega na sudu.

Najvažnija stvar u sistemu je izazivanje emocije straha.
Emocija straha prvenstveno se izaziva kroz skoro svakodnevne grupne sastanke gdje se ljude uz povišeni glas konstantno kritizira, omalovažava, vrijeđa, prijeti otkazom, i sl.
Ljudima se zatim može dati i više posla nego je uobičajeno da čovjek može u smjeni napraviti, pa često u strahu od omalovažavanja i kritiziranja koje bi se moglo dogoditi sljedeći dan, djelatnici uopće ne idu na pauze za ručak, a često i ostaju prekovremeno raditi na crno,…
Bez obzira dali i naprave posao, nađe im se sljedeći dan neki drugi razlog da ih se kritizira.

Paralelno s represijom provodi se i propagandna kampanja, gdje se pomoću raznih plakata, usmeno, i sl. jedan dobar dio ljudi izmanipulira da misle da s vremenom mogu vrlo lako napredovati do boljeg ugovora, bolje pozicije i bolje plaće, na što ljudi najčešće reagiraju tako da se priklanjaju poslodavcu, okreću se protiv svojih kolega koji pokušavaju popraviti radne uvjete, i time još više pridonose provođenju represijskih mjera.
Često se djelatnike koji se bore da svi imaju bolje radne uvjete označava kao neradnike, i borce za nerad.

Djelatnike koji s vremenom ne mogu više izdržati, i pobune se protiv represije počinje se pojačano pratiti, počinju se obavljati individualne „konzultacije“ s obavezno dva ili više rukovoditelja, gdje se djelatnicima sugerira da sami daju otkaz, ili prijeti otkazom, i na razne druge načine vrši pritisak.
Često im se u tim „razgovorima“ niti ne dozvoljava da dođu do riječi, da se obrane, prekida ih se kada žele nešto reći.
Kod tvrdokornijih djelatnika koji se ne mogu lako slomiti, ti „razgovori“ mogu trajati i po nekoliko sati, a voditelji koji ih vode i izmjenjivati za pauze, i sl.
Ako konzultacije s nižim voditeljima ne poluče rezultat, ide se na viši hijerarhijski nivo, gdje se i dalje ne želi saslušati djelatnik, jer voditelj mora podržati voditelja.
Ako se sve do najvišeg nivoa ne uspije prisiliti djelatnika na sporazumni raskid ugovora, ili da se „smiri“, djelatnik dobiva neki oblik otkaza ugovora o radu.

Poslodavac je uglavnom na dobitku u svakom slučaju.
Bez obzira dali poslodavac dobio ili izgubio na sudu, u slučaju da dođe do sudskog spora, maknuo je „problematičnog“ djelatnika s posla i može nastaviti s sistemom.
Obično kod višegodišnjih sporova djelatnik već nađe neki drugi posao i nema potrebe ni želje vračati se ponovno u takvo okruženje.
Tako da se često poslodavac upušta i u riskiranje sudskog spora za koji zna da je mala i skoro nikakva šansa da dobije.
Financijski gubitak koji mu se dogodi je zanemariv u odnosu na dobitak koji postigne udaljavanjem djelatnika, nastavkom represije, daljnjim protuzakonitim i društveno neodgovornim poslovanjem.

Autor: Dnevno.hr

ZADNJE VIJESTI