ISPOVIJEST TRGOVKINJE: Starije dame proklinju mi djecu, reklamiraju robu staru 12 godina, kradu, nasrću…

Autor: I. Delić

Kupcima nije lako, ali ponekad i trgovci nailaze na užasna iskustva.

Da kupcima u Lijepoj našoj i nije pretjerano ugodno te da se njihova prava ne poštuju, imali smo prilike vidjeti i čuti u više navrata. No, baš kao što kupcima nije lako, tako niti trgovcima koji se moraju susretati s neljubaznim građanima također nije jednostavno. Svoje iskustvo s nama je odlučila podijeliti Marina koja u jednoj zagrebačkoj trgovini radi više od 20 godina. Marina cijeli svoj radni vijek odrađuje u istoj poslovnici, a iskustva koja je tamo proživjela prilično su raznolika. Ponekad se susreće s građanima koji je nisu voljni niti pozdraviti, ali to je manji problem u usporedbi s uvredama nje kao osobe, ali i nje kao radnika. Marina radi u trgovini cipelama udaljenoj nekoliko stotina metara od samog središta grada, ali ne može shvatiti zašto kupci u trgovinu s cipelama ulaze pet minuta do kraja radnog vremena. Kada uđu, tada počinje proces razgledavanja koji traje i više od deset minuta, a kada ih upozori da je njezino radno vrijeme isteklo, tada nerijetko znaju biti drski i neljubazni. Zbog takvih upozorenja znali su je prijavljivati i upravi iz koje su je radi toga znali prekoriti. Ponekad kupci sami izmisle scenarije pa je tako Marinu jedna građanka prijavila zato što ju je navodno uvrijedila na račun njezina fizičkog izgleda. U svojoj prijavi zahtijevala je ispriku, ali i poklon bon.

Nakon toga naša sugovornica bila je prekorena od strane šefa te je snosila ozbiljne i nadasve nezgodne posljedice dok s druge strane nezadovoljna građanka svoj bon ipak nije uspjela isposlovati preko njezinih leđa. Prije su i kupci, ali i trgovci, priznaje naša sugovornica, bili smireniji i imali su više razumijevanja, no danas više nije tako. Svi negdje žure, svi misle da znaju neka svoja prava i uglavnom treniraju strogoću na trgovcima koji pravila u trgovinama nisu odredili, već samo provode naloge koji su im dani od strane uprave. Osobito su rigorozni kada je riječ o reklamacijama, a reklamira se sve i svašta. “Jedna baka željela je zamijeniti i reklamirati čizme koje je kupila prije 12 godina. Nevjerojatno, ali istinito, žena je 12 godina u kutiji čuvala čizme i sjetila se da ih želi mijenjati, a takav model više se ne proizvodi i bilo je posve nemoguće objasniti joj da je u krivu i da je s reklamiranjem zakasnila cijelo jedno desetljeće.

“S druge strane, imala sam gospodina koji je kupio gumene čizme. I testirao ih na vrlo osebujan način. Naime, stajao je u lavoru i čekao hoće li pustiti vodu. Čizme su propustile vodu, on je došao, lupio s njima na blagajnu i nasrnuo na mene uvredama i prostotama kao da sam ja ta koja je proizvela čizme”, prepričava nam Marina. Dodaje da nekada uvrede znaju biti i na osobnoj razini te je tako ponajviše muškarci vrijeđaju govoreći joj da pogleda na što sliči, vrijeđaju je, ističe, i riječima da je glupa, neobrazovana i time joj žele dati do znanja da je manje vrijedna.

Ako bi se i željela pobuniti te na probleme upozoriti nadređene, njihova poruka uvijek je ista – kupac je uvijek u pravu i na prvom mjestu. Jedan muškarac svjesno je kupio tenisice s greškom, prepričava nam nadalje neugodna iskustva Marina, a kada je došao kući i primijetio da je jedna tenisica žutija, odlučio se obračunati s nesretnom trgovkinjom. Taj obračun prešao je granicu do toga stupnja da je ovaj na nju htio fizički nasrnuti, srećom drugi kupci u tom su ga naumu uspjeli spriječiti. Muškarci često znaju dobacivati i vulgarne, neugodne komentare na koje se naša sugovornica nakon 20 godina niti ne osvrće premda joj se, kako kaže, nerijetko na te priče zgadi život.

“Neugodne znaju biti i starije gospođe od kojih se tome najmanje nadate. One zahtijevaju da im se zakopčaju cipele, često me znaju izmrcvariti da im izvučem više od deset modela. Cjepidlače i napadaju mene jer je neki komad obuće proizveden u Kini, kao da ja o tome mogu odlučiti. Jedna gospođa nezadovoljna proizvodom kojeg je kupila u našoj trgovini bila je toliko prosta da je proklinjala čak i moje djecu. U trgovini sam doživjela svašta, od toga da sam ljude hvatala u bizarnim krađama, do toga da su u prostotama spominjali moju obitelj. Ali buniti se ne smijem jer danas kada more ljudi ne radi, strahujem od toga da bi mogla ostati bez posla”, zaključuje svoju priču Marina te dodaje da je unatoč svemu tješi što još uvijek ima dobrih ljudi koji u moru nezadovoljstva ipak uspijevaju pronaći razlog za ljubaznost i osmijeh.

Autor:I. Delić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.