radicstjepan

Zašto je Stjepan Radić zapravo rekao: “Ne srljajte kao guske u maglu”?

Autor: Dražen Krajcar / povijest.hr

Za razumijevanje tog govora nužno je poznavanje konteksta u kojem je nastao..

Stjepan Radić izrekao je svoj najpoznatiji govor, zaključen rečenicom “Ne srljajte kao guske u maglu”, na zasjedanju Središnjeg odbora Narodnog vijeća u Zagrebu 24. studenog 1918. godine. Za razumijevanje tog govora nužno je poznavanje konteksta u kojem je nastao. Naime, u to je vrijeme talijanska vojska nadirala u Dalmaciju, Istru, Kvarner i svakog dana zauzimala sve više hrvatskog teritorija. Hrvatska je, kao dio Austro-Ugarske Monarhije, bila netom pobijeđena u Prvom svjetskom ratu. Ujedinjavanjem s Kraljevinom Srbijom Hrvatska je imala priliku da prijeđe na stranu pobjednika i da zaustavi talijansko otimanje svog teritorija. Zbog tog su razloga mnogi političari iz Hrvatske bili u žurbi da se provede ujedinjenje. Prije svega to se odnosio na srpski dio Hrvatsko-srpske Koalicije predvođene Svetozarem Pribičevićem, ali i političara iz Dalmacije koja je najviše bila na udaru Talijana. Zbog toga je i Hrvatski sabor 29. listopada iste godine donio odluku o raskidanju svih državnopravnih veza s Austro-Ugarskom Monarhijom te uspostavi Države Slovanaca, Hrvata i Srba na čelu s Narodnim vijećem s namjerom ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom.

Stjepan Radić je također bio svjestan neizbježnosti unije sa Srbijom, no zahtijevao je da se prethodno dogovore uvjeti pod kojim će se ono obaviti. Nesrljanje u maglu dakle nije upozorenje da se uopće ne udružuje sa Srbima, nego da se prethodno osigura, kako ne bi došlo do srpske hegemonije u novoj državi. Nažalost, Radić je bio nadglasan te se u ujedinjenje krenulo bez razrađenog plana. Na prijedlog dalmatinskog političara Josipa Smodlake sastavljen je odbor sedmorice koji je predložio da u Beograd što prije ode delegacija od 28 članova i tamo što hitnije dogovori ujedinjenje na temelju famoznog Naputka, koji je bio neodređen i ionako nije poštovan. Središnji odbor ponovo se sastaje dan kasnije da raspravi o datumu odlaska u Beograd jer su stigle nove vijesti. Naime, Velika narodna skupština u Novom Sadu odlučila je da se odmah ujedini s Kraljevinom Srbijom ne čekajući odluku iz Zagreba, a u Crnoj Gori svrgnut je kralj Nikola I. I priznata dinastija Karađorđevića. U takvoj situaciji Pribićević, uz potporu večine članova, traži da se već idućeg dana krene za Beograd, dok manjina članova želi pričekati vijesti od Jugoslavenskog Odbora koji je u inozemstvu bio u kontaktu s čelnicima Antante. Oko 22 sata članovi odbora razišli su se bez dogovora, ali Pribićević okuplja svoje pristaše te pada odluka da se krene idućeg dana u 9 ujutro. Glasnici su to javili ostalim članovima koji u već bili u svojim domovima i koji su pokleknuli pred Pribićevićevim autoritetom.

Stigavši u Beograd Pribičević je ponovo izmanipulirao delegaciju tako da nikje poštovan ni Naputak već je regent Aleksandar Karađorđević zamoljen od strane Države SHS pridruži Kraljevini  Srbiji na čelu s dinastijom Karađorđevića što je i učinjeno 1. prosinca 1918. Tako da u biti nikada nije ni došlo do ujedinjenja po ravnopravnoj osnovi što se zorno vidjelo u novoproglašenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija) gdje je glavnu riječ imao kralj i velikosrpski hegemonisti.

Stjepan Radić isprva se pokušavao boriti protiv velikosrpske politike isticanjem republikanizma i tražeći pomoć u inozemstvu (čak i od SSSR-a), ali nakon što je nekoliko puta zatvaran priznao je dinastiju i Ustav i ušao u vladu. Plan mu je bio da režim minjenja “iznutra”, ali ni to nije dalo rezultata. Na kraju napušta vladu te ulazi u neočekivanu suradnju s starim suparnikom Pribičevićem, koji se i sam razočarao u režim vidjevši da velikosrbi njega i ostale Srbe prečane samo koriste za vlastite ciljeve. Suradnja je zapečačena osnivanjem Seljačko-demokratske koalicije 1927. godine. Radić i Pribičević svojim su govorima i masovnim skupovima toliko utjerali strah u kosti velikosrbima i kralju da je Rdić već sljedeće godine smrtno ranjen u atentatu u Narodnoj skupštini u Beogradu, a Pribičević je uhićen te kasnije i protjeran iz Kraljevine Jugoslavije, piše povijest.hr

Autor: Dražen Krajcar / povijest.hr

ZADNJE VIJESTI