Davor Puklavec/PIXSELL

SENZACIJA U TROGIRU: Kupio palaču pa među gredama otkrio blago!

Autor: Slobodna Dalmacija

Ovo je, makar što se tiče ovog kraja svijeta, jedinstveno, ovo je senzacija. Povjesničari umjetnosti imat će posla, a evo i razloga za novu stavku u proračunu Ministarstva kulture.

Stoljeće je 16.: Klis je pod Turcima, Cetinski se sabor već dogodio, hrvatska kruna je u Beču, Michelangelo Buonarroti radi na svom posljednjem velikom slikarskom djelu, Strašnom sudu na oltarskom zidu Sikstinske kapele, Marin Držić u Firenci kuje urotu protiv dubrovačke vlastele, a u trogirskoj palači Barbierijevih jedna nonica uzalud traži ona stakalca obrubljena željeznom žicom, koja je držala na nosu i bez kojih više nije mogla zamisliti hvatanje pletaćih igala u ruke, prenosi Slobodna Dalmacija. 

 Ta stakalca donio joj je sin s posljednjeg vijađa, te po stoti put prevrće sve po kući… Gdje su, kud su nestala, to njoj tišti grud. Ma što njih nema, nego su se i igle izgubile, kao da je kakva sila nečista prošla ovuda…

Pet stoljeća poslije “Slobodna Dalmacija” saznaje gdje su nestale naočale trogirske bakice iz 16. stoljeća: propale su – a nije to bila nikakva sila nečista, nego vjerojatnije nestašluk onog “mlajeg”, jednog od njezinih unuka – u procjep između daske na podu i zida s gredama u njihovu salonu.

Zajedno s pletaćim iglama i, koje desetljeća poslije, dva mletačka novčića kovana na Kreti, olovnim pečatnjakom s grbom Republike sv. Marka, kockom od slonovače, pismom ispisanim talijanskim jezikom na nekom prastarom papiru, komadićem keramike koji je pripadao nekoj staroj uljanici…

Uvod u spektakl

Sve nabrojano na svjetlo dana iznjedrila je nova, ovom prigodom tek uspostavljena, disciplina u arheologiji – gredna arheologija.

Naime, naočale, novčići, kocka, pečatnjak, pismo i keramika, nakon što su prije mnogo stoljeća tamo slučajno dospjeli, pronađeni su među gredama tijekom arheološkog dijela posla na restauraciji palače Barbieri – napečatiralo se vrijeme na toj građevini, temelji su joj romanički, nastavak je gotički, pa je renesansa ostavila na njoj trag, a finale je bio barok – na trogirskom poluotoku, a njihov pronalazak bit će tek uvod u spektakl koji će se dogoditi u nastavku posla.




Stoljeće je 15.: Carigrad je osmanlijski, i Bosna je već šaptom pala, petrarkisti klepaju svoje sonete, rasplesala se renesansa po cijelom kontinentu, no ni gotika nije sasvim zamrla, Marko Marulić još je mlad i razuzdan, Kristofor Kolumbo kuša kiseli kupus iz kace koji će mu svojim C vitaminom omogućiti pobjedu nad skorbutom i predstojeće otkrivanje Novog svijeta, ni boj na Krbavi nije daleko, a u jednoj trogiskoj palači neki domaći majstor oslikava daske, grede i stropove u salonu i spavaćoj sobi gazde Barbierija.

Stil mu je kasnogotički, nema sumnje, 15. stoljeće, a iza njegova rada ostaje čitav niz, ukupno devet slika nevelika formata, koliki je razmak među stropnim gredama u salonu na prvom katu, te jedna veća u spavaćoj sobi kat iznad ovoga.

Kasnogotičkoga gredskog slikarstva ima još na nekoliko mjesta po Dalmaciji: u samostanu sv. Križa na Čiovu, u Papalićevoj palači, tamo gdje je sad Muzej grada Splita… Ali svi ti prikazi su vegetabilni, na njima su prikazani listovi biljaka, a na ovom trogirskom figuralni, sveci i alegorije.




Ovo je, makar što se tiče ovog kraja svijeta, jedinstveno, ovo je senzacija. Povjesničari umjetnosti imat će posla, a evo i razloga za novu stavku u proračunu Ministarstva kulture.

Za ovaj sretan događaj u hrvatskoj kulturi zaslužno je podudaranje nekoliko stvari. Prva je činjenica da je vlasnik ovog dijela palače Tamas Veress Aron, Mađar s austrijskom adresom, ljubitelj starina, te, što je najvažnije, čovjek koji zna da zakoni postoje zato da bi ih se poštivalo.

Što kaže zakon?

A zakon kaže: prije bilo kakvih rekonstrukcijskih poslova u trogirskoj povijesnoj jezgri treba se javiti Konzervatorskom odjelu Ministarstva kulture te radove provesti prema uvjetima koje oni postave. Unatoč tomu, do sada se prečesto događalo da se po prastarim palačama i kućama nekontrolirano povade ili ogule drvene grede i cijela “rekonstrukcija” provede bez konzultacija i kontrole konzervatora.

Vlasnici su sretni što su zaoblazeći dosadne konzervatore uštedjeli nešto novca, iako se pri tome događa da sami sebi naprave štetu koja se, najbanalnije rečeno, može brojati u desecima tisuća eura.

Kao što vidimo, Veressova odluka o poštivanju zakona ovog puta obilato je nagrađena, jer slike ostaju u njegovu vlasništvu.

Nakon konzultacija s konzervatorima, najprije je angažirao ured arhitekte Ive Vojnovića za izradu potrebnog konzervatorskog elaborata, a on je zbog tog dijela posla u pomoć pozvao “eLABORO”, tvrtku specijaliziranu za konzervatorske i restauratorske usluge.

To je druga sretna okolnost za cijelu priču, jer bez njihove pedantnosti teško da bi se ušlo u trag umjetninama skrivenim iza više slojeva piture i inkarta.

Stilovi i razdoblja, odnosno ukusi nekog vremena, mogu se pratiti i preko slojeva boje na zidu: zadnji sloj je “jupol”, ispod toga je oslikavanje valjkom s uzorkom cvjetića, pa “krečenje” gašenim vapnom… Valjalo je sa svim tim biti strpljiv.

– S poslom smo počeli još u ožujku – govori nam diplomirana restauratorica Zrinka Bočina, direktorica “eLABORO-a”, koja je zajedno s povjesničarkom umjetnosti Anitom Brakus Kedžo, restauratorom Danielom Vodušekom, te akademskim kiparom Antom Antunovićem (nije bio s nama tijekom našeg posjeta Trogiru) činila ekipu koja je otkrila slike u palači Barbieri – onda smo imali tri mjeseca pauze, pa smo nastavili, da bi se u jednom trenutku Danielu učinilo, kad smo već došli do dasaka, da tu ima neka boja…

– Naočale, pečatnjak, novčići… to nam se ukazalo kad smo makli strop – uključuje se u razgovor “otac gredne arheologije” Daniel Vodušek.

– Jednostavno, svi ti predmeti su, tko zna kad i kako, propali kroz procjep između ravno pilane daske na podu i zida koji nije bio besprijekorno ravan, a dalje nisu mogli padati zbog žbuke.

Tu su ostali zarobljeni sve dok ih nismo našli. Slojevi boje sa zida mogu se skidati mehanički i kemijski, mi smo radili oprezno, mehanički, a kad se ukazala boja, naš oprez je postao još veći….

– Takve iste naočale postoje u Splitu, u Poljudu, iz 16. su stoljeća i po tome smo zaključili da su ove trogirske iz istog vremena. Dva novčića su iz 17. stoljeća, venecijanski su, ali su kovani na Kreti koja je u to vrijeme bila pod mletačkom vlašću.

Mora da je netko iz ove kuće u to doba trgovao na Kreti ili je možda netko otamo poslom dolazio ovdje – objašnjava način izvođenja zaključaka Anita Brakus Kedžo.

Dug put

Ona je, kao povjesničarka umjetnosti, prva prepoznala vrijednost slika, te ih smjestila u 15. stoljeće. No, još je dug put do okončanja priče o njima.

– Pigment kojim su ovi akvareli slikani poslat ćemo na analizu kako bismo utvrdili njegovo porijeklo. Također, uzorak drva poslat ćemo na analizu u Institut “Ruđer Bošković” da bi se odredila njegova starost, oni metodom C14 mogu u par godina odrediti koliko je nešto staro, i to ide relativno brzo.

Analize pigmenta i drva pomoći će u dataciji i određivanju podrijetla umjetničke radionice. Stilskim analizama crteža bavit će se još generacije povjesničara umjetnosti dvojeći o tome radi li se o lokalnoj ili “uvezenoj” umjetnosti i ostalim pitanjima…

Znanstvena vrijednost ovakvih figuralnih prikaza bitno nadmašuje onu materijalnu – kazuje restauratorica Zrinka Bočina.

Dio je tek, saznajemo, puta koji predstoji kasnogotičkim slikama iz Trogira. Za početak, treba ih skinuti sa zida i premjestiti u restauratorsku radionicu, gdje će se dogoditi ponovo jako pedantan posao na njihovoj obnovi. A potom i odgonetavanje motiva sa slika.

– Još ne možemo govorit tko su likovi s tih slika, o kojim svecima se radi, koje se alegorije prikazuju – kaže direktorica Bočina.

Uglavnom, i oko toga posla treba okupiti tim stručnjaka, povjesničara umjetnosti, povjesničara, teologa… I tek kad se oni usuglase, znat će se tko je tu tko. I kako će se svaka slika zvati.

Anita Brakus Kedžo je na jednoj od tih slika prepoznala starozavjetni lik Arona i, kakve li slučajnosti, baš to je treće ime njezina vlasnika.

Slike bi trebale postati zaštićeno kulturno dobro, a pred Tamasom Veressom Aronom nemala je dvojba: hoće li sam financirati njihovu restauraciju ili će to prepustiti Ministarstvu kulture RH. U prvoj varijanti, kada bi sam financirao njihovu obnovu, za slučaj da ih pokuša prodati, Ministarstvo polaže pravo prvokupa…

U drugoj, pak, varijanti, kad Ministarstvo “driješi kesu”, za slučaj da Veress želi prodati palaču s ovim slikama, mora državi vratiti sve ono što je u njih uloženo. Možda bi najlješe od svega bilo kad bi, u konačnici, vlasnik palače i slika postao Grad Trogir…

Palače? Nije to baš neka palača u koju bi razigrana mašta smjestila prinčeve, mlade grofove, paževe i dvorske lude. To je tek, prostu oku, jedna od kuća s trogirskog poluotoka, te će samo dobro upućeni Trogirani znati o kojem se točno objektu iz njihova grada radi.

Prizemlje kuće je preživjelo ne tako davne adaptacije i tu nema neke kulturno-povijesne vrijednosti. Ali…

– Evo, pogledajte, ovo je barok, najmanje 250 godina staro – pokazuje nam dr. Miroslav Katić, pročelnik Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture u Trogiru, drvenu ogradu na prozoru prvog kata. – Ili ove brtvele na vratima, isto barok, ovo je kovano željezo, mnogi misle stara bezvrijedna vrata…

Od romanike do baroka

– Svega ovdje ima, od romanike do baroka – komentira Zrinka Bočina.

U priču smo uključili, pokazavši mu fotografiju jedne od slika sa zida, i dr. Ivu Babića, umirovljenog sveučilišnog profesora povijesti umjetnosti, višegodišnjeg ravnatelja Muzeja grada Trogira i autora nedavno promovirane opsežne knjige “Trogir, grad i spomenici”, u kojemu je napravljena sinteza svega onoga što je o ovom gradu do sada bilo poznato.

– Ima toga još po Trogiru – kaže.

Možemo pretpostaviti gdje bi se nešto od toga moglo potražiti. Niz greda među kojima su slike nastavlja se i u susjednom portunu, a salon Barbierijevih je, tko zna kad su se i koja braća dijelila, izvršenim adaptacijama pregrađen običnim zidom koji je dijelio stanare ovog od onih iz susjednog portuna.

Pitanje je samo hoće li vlasnici stana iz neposrednog susjedstva pristati na dekomodaciju i avanturu potrage za kasnogotičkim slikama skrivenim ispod žbuke i slojeva boje. Od ignorancije poziva na potragu gori bi bio samo pokušaj da sami do te spoznaje pokušaju doći električnom štemalicom.

Autor:Slobodna Dalmacija
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.