Požar je iza nas, ali ova objava slama srce: ‘Moji učitelji sinoć su umrli’

Autor: R.A.

Trebat će desetljeća da se područje pogođeno vatrom obnovi...

Katastrofalan požar koji je poharao Split i okolicu iza nas je i dok vladaju rasprave što se moglo napraviti da vatrena stihija ne poprimi tolike razmjere, ljudi koji žive na pogođenom području zbrajaju štete. Srećom, ljudskih gubitaka nije bilo. Nažalost, neki su izgubili svoje domove, a u paničnom bijegu ljudi su iza sebe ostavili životinje koje je dočekala smrt u vatrenoj buktinji, ali to sve skupa nije jedina posljedica požara.

Umjetnica Zrinka Barbarić koja već godinama živi u Žrnovnici u svom umjetničkom ateljeu, inspiraciju crpi iz okolne bujne prirode koja se direktno preslikava na njene skulpture, javnost je podsjetila da dom nisu samo četiri zida unutar kojih se živi, njenu objavu pročitajte u cijelosti:

“Uistinu sam dirnuta pažnjom koju sam dobila ova dva dana…od bliskih ljudi ali i onih koje ne doživljavam tako pa su me njihove poruke posebno raznježile. Pokušat ću u prvom dijelu odgovoriti kratko svima jer nemamo struje ni internet pa mi je teško odgovoriti pojedinačno. Obiteljska kuća, moj stan i atelje su sigurni i čitavi. Svi članovi moje obitelji, na dvije (i četiri noge) dobro su; umorni i tužni ali zajedno smo. Mi smo imali sreće, a mnogi oko nas pretrpjeli su puno veće gubitke…

Međutim, sve ono što nije namještaj, vrata i prozori, sve ono što je dom, a nije omeđeno s četiri zida nestalo je. Zagrljaj koji tješi bolje od voljene osobe, zagrljaj četiri brda koja okružuju mjesto na kojem živim 31 godinu, danas krvari. Zrak koji sam toliko puta izabrala disati radije nego gledati panorame svjetskih metropola danas me guši. Pjev ptica i vjetar koji šušti u krošnji koji sam toliko puta radije birala slušati nego razgovor sa svojom vrstom danas je nijem. Moji učitelji, ali ne oni koje sam sretala u školi i na fakultetu sinoć su umrli. Oni koji su me naučili najvažnije lekcije života: odanosti, strpljenu i dosljednosti-stabla…nema ih. Još najviše od svega boli što ne znam što je s mojim srodnim dušama, onima koji poput mene biraju divljinu i samoću: jesu li se spasili,a koliki nisu-svi kukci i životinje koje su mi se sklanjale s puta kada bi dolazila u njihovo carstvo, a ipak mi puštali da uzmem koliko mi treba da zaliječim rane i vratim se jača u carstvo ljudi. Uzavrelo crnilo ugasilo je sve boje mojih životnih uzora-cvijeća. Ti sitni alkemičari od koji svi trebamo naučiti da nije dovoljno biti lijep, već i važan. Jer naivno je misliti kako je cvijet ukras prirode kada bez njega nemamo hranu. Da, kuća mi je čitava, ali ostala sam bez puno toga”

Uistinu sam dirnuta pažnjom koju sam dobila ova dva dana…od bliskih ljudi ali i onih koje ne doživljavam tako pa su me njihove poruke posebno raznježile. Pokušat ću u prvom dijelu odgovoriti kratko svima jer nemamo struje ni internet pa mi je teško odgovoriti pojedinačno. Obiteljska kuća,moj stan i atelje su sigurni i čitavi. Svi članovi moje obitelji, na dvije (i četiri noge) dobro su; umorni i tužni ali zajedno smo. Mi smo imali sreće, a mnogi oko nas pretrpjeli su puno veće gubitke… Međutim, sve ono što nije namještaj, vrata i prozori, sve ono što je dom, a nije omeđeno s četiri zida nestalo je. Zagrljaj koji tješi bolje od voljene osobe, zagrljaj četiri brda koja okružuju mjesto na kojem živim 31 godinu, danas krvari. Zrak koji sam toliko puta izabrala disati radije nego gledati panorame svjetskih metropola danas me guši. Pjev ptica i vjetar koji šušti u krošnji koji sam toliko puta radije birala slušati nego razgovor sa svojom vrstom danas je nijem. Moji učitelji, ali ne oni koje sam sretala u školi i na fakultetu sinoć su umrli. Oni koji su me naučili najvažnije lekcije života: odanosti, strpljenu i dosljednosti-stabla…nema ih. Još najviše od svega boli što ne znam što je s mojim srodnim dušama, onima koji poput mene biraju divljinu i samoću: jesu li se spasili,a koliki nisu-svi kukci i životinje koje su mi se sklanjale s puta kada bi dolazila u njihovo carstvo, a ipak mi puštali da uzmem koliko mi treba da zaliječim rane i vratim se jača u carstvo ljudi. Uzavrelo crnilo ugasilo je sve boje mojih životnih uzora-cvijeća. Ti sitni alkemičari od koji svi trebamo naučiti da nije dovoljno biti lijep, već i važan. Jer naivno je misliti kako je cvijet ukras prirode kada bez njega nemamo hranu. Da, kuća mi je čitava, ali ostala sam bez puno toga… #hvalasvima ♥️

Objavu dijeli Zrinka Barbarić (@mrs.barbaric)

Autor: R.A.