Wikimedia commons

Che Guevara: Nije me briga ako padnem, sve dok je iza mene neko tko će podići moju pušku i nastaviti pucati

Autor: Dražen Krajcar

Che Guevara je legendom postao već za života, a njegov revolucionarni pustolovni život s tragičnim krajem učinio ga je herojem i kultnom ličnošću generacije 1968., tj. studentske pobune na Zapadu te ikonom ljevice diljem svijeta

Trenutno smo u Lijepoj našoj svjedoci paradoksa da u biti više ne postoji ljevica i desnica. Sve je nekako pomiješano za “opće dobro”. Nekada je to bilo jednostavnije. Znali ste tko je desničnar, ultranacionalist ili ljevičar koji je bio apsolutno i bez zadrške protiv ovih prvih. Danas imamo nekakve kvazi liberale koji se ni sami ne znaju svrstati. Zato se u ovom tekstu podsjećamo čovjeka koji je svoje ideale slagali se s njima ili ne) branio većinu svog kratkog života. Riječ je o argentinskom revolucionaru Ernestu Che Guevari koji je i dan danas ikona ljevičara, revolucionara i buntovnika svih vrsta diljem svijeta.

Liječnik, revolucionar i političar Ernesto Rafael Guevara Lynch de la Serna, u povijesti poznat kao Che Guevara, rođen je 14. lipnja 1928. godine u gradu Rosario u Argentini. Potjecao je iz građanske obitelji, a već u dobi od dvije godine dobio je prvi napadaj kronične astme koja će ga pratiti kroz cijeli život. Kao dijete bio je intelektualno radoznao i postao je dobro načitan zahvaljujući obiteljskoj knjižnici koja je sadržavala preko 3000 knjiga. Uspješno je završio studij medicine i postao doktor Ernesto Guevara. Nadimak Che dobio je zbog čestog korištenja te poštapalice, koja na argentinskom narječju znači otprilike što i hrvatski čovječe.

Za vrijeme studija poduzeo je nekoliko putovanja motociklom po cijeloj Južnoj Americi. Prešao je tisuće kilometara i svoja iskustva opisao u Motociklističkim dnevnicima koji su kasnije postali bestseller New York Timesa. Pri putovanjima se uvjerio u bijedu radnika i Indijanaca kriveći za to kapitaliste iz SAD-a i autoritarne režime koje su oni podupirali. To iskustvo ga je učinilo žestokim antiimperijalistom i marksistom.

Nakon sukoba s režimo Juana Perona napustio je Argentinu i sklonio se isprva u Gvatemalu, a zatim u Meksiko. Tamo je radio u bolničkom laboratoriju te povremeno kao slobodni fotograf. U Ciudad de Mexicu upoznaje Fidela Castra te se pridružuje njegovom revolucionarnom pokretu 26. srpnja koji je za cilj imao rušenje kubanskog režima diktatora Batiste. Iako je Che za cilj imao podizanje revolucije u čitavoj Latinskoj Americi to je ostavio za kasnije te se 1956. godine s Castrom i njegovim gerilcima iskrcana na Kubu. Nakon tri godine teških borbi Castro i Che Guevara pobjedonosno su ušli u Havanu 2. siječnja 1959. godine. U Fidelovoj vladi Che je bio njegova desna ruka te ravnatelj kubanske banke i ministar industrije.

Godine 1965. daje ostavku na sve funkcije te kreće u ambiciozni plan širenja revolucije diljem svijeta. Zajedno s nekoliko Kubanaca, u tajnosti je otišao u DR Kongo kako bi pokušao poduprijeti lokalne pobunjenike u revoluciji i širenju ustanka na cijeli kontinent. Ekspedicija je bila potpuni promašaj. Kongoanski pobunjenici su bili nedisciplinirani i bez stvarne želje za borbom. Nakon niza poraza Kubanci su bili prisiljeni pobjeći iz zemlje. Che Guevara se neko vrijeme skrivao u Tanzaniji i Pragu, a zatim je otišao u Boliviju da ostvari svoj stari san – podizanje revolucije koja će zahvatiti cijelu Latinsku Ameriku.

No, zbog nedostatka potpore bolivijskih komunista i seljaka na koje je računao te efikasnosti državne vojske koja se uz američku potporu obučavala za borbu protiv komunizma, i ovaj pokušaj je završio potpunim neuspjehom. Guevara i nekolicina preživjelih bili su prisiljeni na bijeg od vojske pri čemu su gladovali, a njemu su nedostajali lijekovi za astmu. Ubrzo su se našli u okruženju, a u borbi je Che ranjen i zarobljen 8. listopada 1967. Kratko su ga ispitivali bolivijski pukovnik Andres Selich i agent CIA-e Felix Rodriguez, američki Kubanac koji je već dugo radio na misijama protiv Castra. Brzo im je stigla naredba za njegovo pogubljenje (ni dan danas se ne zna tko je zapovjedio smaknuće) koju je izvršio Mario Teran, bolivijski vojnik koji se za to dragovoljno javio, ogorčen jer su mu u prošloj borbi protiv gerilaca poginuli prijatelji. Dan kasnije smaknut je iz poluautomatske puške. Tijelo mu je izloženo u bolnici grada Vallegrande, odsječene su mu šake (radi potvrde otisaka prstiju) i pokopan je u neoznačenom grobu kao i drugi poginuli gerilci. Godine 1997. otkrivena je lokacija Guevarinog groba pa su njegovi ostatci preneseni na Kubu.

Njegov zapis o borbama u Boliviji posmrtno je objavljen pod naslovom „Bolivijski dnevnik“ gdje je napisao „mnogi će me zvati avanturistom, što ja i jesam, ali jedne druge, posebne, vrste. One vrste koja je spremna žrtvovati svoj život za svoja uvjerenja“. Napisao je i knjige „Gerilsko ratovanje“ i „Uspomene na revolucionarni rat“.

Che Guevara je legendom postao već za života, a njegov revolucionarni pustolovni život s tragičnim krajem učinio ga je herojem i kultnom ličnošću generacije 1968., tj. studentske pobune na Zapadu te ikonom ljevice diljem svijeta. S druge strane njegovi protivnici smatraju ga teroristom i zločincem odgovornim za mučenje i smrt brojnih protivnika revolucije. Također ga smatraju odgovornim i za propast kubanskog gospodarstva, uzrokovanog kolapsom proizvodnje šećera i neuspješnom industrijalizacijom koju je pretjerano ambiciozno nastojao provesti kao ministar.

Ipak, prevladava mišljenje da je bio mladi idealist koji je želio promijenti svijet, naročito svoj rodni kontinent.

 Legendarne izjave:

 Nije me briga ako padnem, sve dok je iza mene neko ko će podići moju pušku i nastaviti pucati.

Revolucija nije jabuka koja padne kada joj dođe vrijeme. Ti si taj koji je treba natjerati da padne.

Ne znam da li će kubanska revolucija preživjeti ili neće. Ukoliko ne preživi, nemojte me tražiti među izbjeglicama u ambasadama. Jednom sam to već iskusio i nikada to više neću ponoviti. Izaći ću sa automatom u rukama na barikade i boriću se do kraja.

Autor: Dražen Krajcar