Wikimedija

BILA JE KĆER MILE BUDAKA: Emotivne riječi za hrvatsku mučenicu koje ne ostavljaju ravnodušnim

Autor: S.V.

Nakon povlačenja, u svibnju 1945., izručena je partizanima, a zatim je, skupa s nekoliko drugih djevojaka i mladih žena, silovana, mučena i ubijena.

Grozda Budak rođena je 1924. u Zagrebu kao treće dijete u obitelji književnika Mile Budaka i njegove supruge Ivke. U ranom djetinjstvu doživjela je zatvaranje i atentat na oca, tešku emigraciju tijekom koje je svako dijete bilo smiješteno na drugom mjestu, a onda 1940. i iznenadnu i nerazjašnjenu smrt majke. Bila je odlična učenica Gimnazije Sestara milosrdnica u Zagrebu, gdje je i maturirala. Nakon povlačenja, u svibnju 1945., izručena je partizanima, a zatim je, skupa s nekoliko drugih djevojaka i mladih žena, silovana, mučena i ubijena.

Na tešku sudbinu Grozde Budak, pjesmom je podsjetila je Marija Dubravac Brisbane:

Pamti li tko djevu jednu
Mladu časnu Hrvaticu,
Bijelu ružu, nježnu, čednu,
Zagrebačku ljepoticu?
Oj bila je divna jako,
Dva joj oka zvijezde jasne.
Divio se ruži sva’ko –
Ah te rujne usne krasne!
Gle, Zagrebom hitro kroči
Milosrdnih do sestara.
Nad knjigom joj bdiju oči
Domoljubljem sveđ izgara.
U srce joj de zaviri
Slavna u njem klica niče,
Hrvatstvo se bićem širi,
Rano kasno ‘’Za Dom’’ kliče.
Roditelji bajne vile
Porijeklom si časnim slove.
Lijepa Grozda oca Mile
Ponos kuće Budakove.
Kćerka uči, otac piše,
‘’Ognjište’’ mu dika rodu.
Dušom, srcem, živi, diše
Nezavisne za slobodu.
Ta voljena Zemlja mila
Krvlju, suzom okupana,
Budakovom žiću bila
Sreća, davno željkovana.

Naredbama vraga, Boga,
Il’ prokleta Zvonimirom –
Radost doma hrvatskoga
Prohujala s ratnim virom.
Nesta mira i veselja
Stiže vojska partizana,
Vražjih ‘’osloboditelja’’
Strašna horda sa Balkana.
U Zagrebu nasta strava,
Jaukanje, očaj, groza…
Urla, divlja, vlast krvava,
Jugobagra druga Broza.
Hapsi, tuci, kolji, davi,
Zatvori su dubkom puni.
Petokrake moćnoj slavi
Žrtvovani milijuni.
Usred krvi, crne kobi,
Uzdisanja, teških rana,
Gle, sinova niču grobi
Od Blajburga do Jadrana.
Što ‘’ustaška’’ jeste svita
U dubine nek propadne,
Ispred slike druga Tita
Sva Hrvatska neka padne.
Ajme ljudi, jao, jao,
Oj hrvatski jadi gorki!
Puk nesretni vapijao
Bistričkoj nam Čudotvorki:
‘‘De, pomozi Gospe sveta,
Dosta nam je Kalvarije.
Zar je naša Zemlja kleta,
Zar slobode vrijedna nije?’’

 

Svibanj cvao. Iz visina
Sunce tužan prizor gleda.
Jedna djeva roda fina
U šake se vragu ne da.
Uplašena srna mlada
Grozda, kćerka Budakova,
Ljepotica Zagreb grada
Bila janje sred vukova.
Plačuć zove Božje ime,
Suza vlaži oči sramne.
‘’O moj Bože, izbavi me
Pohotnika želje plamne.’’
Al’ ko tuča kada zgazi
Zelen žita nježne vlati,
Tako strašni jugovrazi
Otpočeli orgijati.
Cvijet Budakov, cvijet ljiljana
Obeščasti vražja četa.
Leži djeva, popljuvana
Poput Krista razapeta.
Smrtnim hropcem hropte grudi,
‘’Ustašica’’ zar još diše?
Prošteno joj baš ne budi,
U mukama nek izdiše.
Amo hrabre partizanke,
Ponesite duge – pile.
Zar ste zalud Brozovljanke?
U čijoj ste vojsci bile?
Tako, tako, na rad haj’ te,
Bogato vam ratno znanje.
Oštrom pilom komadajte
Budakovo lijepo janje.

 

Živo meso pila reže
Vrisak Grozdin Zagreb čuo.
Bol užasna grudi steže,
Glas janjeta utihnuo.
Usred pjesme i pijanke
Da ukrase konac djelu,
Gle, krvave partizanke,
Ispiliše Grozdu cijelu.
U mukama Krista Boga
Izdahnula nesretnica,
Cvjetak roda hrvatskoga,
Zagrebačka ljepotica.
Djevojčino srce mlado
Bezbožnice psuju, bodu;
Na ražnju ga peku rado,
Hrvatskome viču rodu:
– Protivnici partizana,
Zaklana je mlada krava!
Po želji vam izrezana,
Evo mesa zabadava!
Pavelića junačine
Sve vas oštri ražanj čeka.
Vi ustaše, Hrvatine,
Topit će vas krvi rijeka.
Nek vas topi, neka teče,
Robom nek je Hrvat svaki,
Nek ustaška gamad reče:
‘’Slava zvijezdi petokraki!’’
– Drug Staljin je ures, nada,
Komunizma Bog jedini.
Srp i čekić neka vlada
U Titovoj jugovini.

 

Godinama Hrvat mrio,
Vađena su srca mnoga.
Šumom, trnjem, grobak bio
Sinku roda patničkoga.
Al’ krvavih nakon muka
Nad Hrvatskom zasja duga.
Pobijedila pravde ruka –
Ode k vragu smradna juga.
Osta gnjusno spominjanje
Iz Brozove vladavine,
Pol stoljetno jaukanje
Ispaćene Domovine.
Osta spomen na djevicu
Mile Budak kćerku mladu,
Domoljubku, Hrvaticu,
Božji darak Zagreb gradu.
Grozdo, rodu odgovori
Gdje li trune srce tvoje?
Čuj iz Neba glasak zbori:
‘’Vijekom kuca srce moje.
Zalud su ga pekli, boli,
Spalila ga vatra nije.
Ne umire koji voli
Grudu Zemlje Kroacije.’’

Marija Dubravac Brisbane

Autor: S.V.