Osobna arhiva

(FOTO) Zašto istraga o navodnom samoubojstvu legendarnog Dugmetovog bubnjara nikada nije službeno otvorena?

Autor: Marin Vlahović

Prije nekoliko tjedana, Goran „Ipe“ Ivandić, nije mi bio puno više od imena koje zvuči poznato, ali ga u trenutku i bez dublje koncentracije, ne mogu povezati ni s čim konkretnim. Neću lagati, ovo mi je bio vjerojatno najteži novinarski zadatak.

U početku, pravio sam se da nemam apsolutno ništa s tom pričom i tim vremenom. Nije mi bilo jasno zbog čega uopće treba otvoriti temu o glazbeniku koji je mrtav više od dvadeset godina i koji je svu slavu stekao u državi koja više ne postoji. Novinari kada uđu u rutinu, stvore sebi neku komfornu zonu, prostora tema i stavova, unutar kojih se dobro snalaze. Boje se izaći iz tih zadanih okvira, da ih čitatelji krivo ne shvate i zalijepe im etiketu ovakvog ili onakvog novinara. Što se tiče novinarskog materijala i sugovornika, imao sam više nego  dovoljno “štofa” za pisanje, ali ipak sam oklijevao. Pročitao sam ranije tekstove, izjave članova grupe Bijelo dugme, pogledao dokumentarne filmove i  kroz tu gomilu informacija osjetio, da mnogo toga tu ne štima.

Bezvremenski Ipe

Gorana Ivandića Ipeta, prestao sam isključivo promatrati kao glazbenu zvijezdu bivše države i premjestio ga u univerzalan prostor čitavog svemira, odnosno civilizacije i svijeta, jer njegova životna priča uistinu nadilazi granice vremena, kulture i prostora koji su ga obilježili. Uostalom, dokaz ovoj tezi su i tisuće obožavatelja, raspršenih diljem svijeta, kojima njegovo ime i djelo ima veliki značaj. Možda bi i njima bilo lakše prebrisati ta sjećanja, prepustiti priču o Goranu Ivandiću Ipetu zaboravu, ali nije to uvijek stvar izbora i racionalne odluke. Neki ljudi, jednostavno fiziološki odbijaju pristati na kolektivnu amneziju i selektivno sjećanje na vlastiti život.

Krhak poput lahora

Za Gorana Ivandića Ipeta pričaju da je bio labilan i povodljiv. Vezao se i okruživao navodno pogrešnim ljudima. Nema sumnje, slava ga je dotakla prerano. Od Gorana Bregovića bio je mlađi pet, od Željka Bebeka punih deset godina, a u godinama mladosti i sazrijevanja, jedna godina razlike vrijedi nekoliko godina iskustva, pogotovo kada se svaki dan nešto zbiva. Zreliji tada svakodnevno uče, a nezreli se gube i tonu u neki bezdan. Osobe s izgrađenom osobnošću i postavljenim životnim ciljevima odolijevaju naletima vjetra, dok one druge poput Gorana, vjetar nosi na sve strane.

U ranim dvadesetima, završio je u raljama tadašnje milicije i nakon suđenja robijao godinu i pol dana u najtežim zatvorima, Zenici i Foči. Zatvor trajno mijenja čovjeka, nadasve onog koji tamo psihološki i emocionalno ne pripada. Iako se 1982, nakon puštanje iz zatvora po treći i zadnji puta pridružio Bijelom dugmetu, stigma bivšeg robijaša, promijenila je njegov odnos s ostalim članovima benda.

U spotu „Za Esmu, Ne računaj na mene“, Goran Ivandić ubačen je da stoji kao neki izopćenik, odmaknut od društva. Na toj snimci izgledao je kao da svjesno pristaje na tu ulogu. Tijekom ‘80-ih, snimio je dva albuma s tadašnjom djevojkom Amilom Sulejmanović, koja je kasnije otišla živjeti u London. U srijedu, na samo Valentinovo, izlazi njena dugoočekivana knjiga „Ključ bubnja tama“ u kojem autorica kroz vlastito životno iskustvo preispituje muško-ženske odnose na estradi, kako one nekada, tako i ove danas.

Bol u duši

Ne znam, no mogu pretpostaviti kako je Amila mogla birati između mnogih stabilnih mladića i glazbenih zvijezda, s obje noge na zemlji, a izabrala je Ipeta, neobičnog, nedorečenog umjetnika, ili bolje rečeno, tužnog i nepotpunog čovjeka. Rijetki su umjetnici čiji je talent jednak boli koju stalno nose u duši. Ta bol ne vidi se u svakoj prilici, ali je stalno prisutna.

U razgovoru za Dnevno hr, Amila otkriva kako su Ipe  i ona stalno vukli pogrešne poteze.

„Goran Bregović je veliki profesionalac i mogla sam puno toga naučiti od njega. Ipe i ja smo nažalost stalno vukli pogrešne poteze, tako da je moja knjiga i almanah za početnike “Kako ne treba raditi stvari u životu”.

Samo, trebamo se zapitati, je li Goran Ivandić Ipe, barem na podsvjesnoj razini, zacrtao sebi neki put prema propasti i tragediji? Kao što sam već napisao, robija trajno i nepovratno mijenja ljude.

Razgovarao sam s glazbenikom koji je poznavao Ipeta i godinama surađivao s njegovom sestrom Gordanom Ivandić. Gordana je također bila vrstan glazbenik i odlična pjevačica, a po našim informacijama, danas živi u Crnoj Gori. Ovom prilikom, nismo uspjeli s njom razgovarati. Nakon premijere dokumentarnog filma “Izgubljeno dugme”, bivši članovi benda davali su izjave. Izjavu njegove sestre o filmu nismo nigdje pronašli. Ostaje tek konstatacija da je bila prisutna na projekciji. A kao reakcija, šutnja.

Naravno, misteriozna smrt Gorana Ivandića Ipeta spomenuta je kroz nevjericu. Željko Bebek rekao je kako ne vjeruje da bi Goran počinio samoubojstvo. To uvjerenje, koje su mnogi glazbenici i prijatelji pokojnog bubnjara Bijelog dugmeta dijelili, dovelo je do priče o tajanstvenim utjerivačima dugova koji su nesretnog Ivandića bacili sa šestog kata beogradskog hotela “Metropol”. U toj posljednjoj fazi života, Goran Ivandić Ipe zaista je dugovao novac ljudima iz podzemlja i u tim godinama brutalnog nasilja i kriminalnih obračuna na beogradskom asfaltu, ljudski život, neovisno o kome se radi, bio je praktički bezvrijedan. Ova teorija ipak nije realna zato što lihvari ne ubijaju dužnike, bar ne tako izravno. Dovedu ih do psihičkog sloma i otjeraju u smrt, ali dok god postoji šansa da na žrtvi dodatno zarade, ostavljaju ih žive, a obično i zdrave, kako bi im ovi mogli zaraditi novac. Ako vas netko dovede u situaciju da vam se samoubojstvo čini kao jedini izlaz, onda je to isto kao da vas je osobno ubio. Zato je smrt trebalo istražiti, kao da se radi o ubojstvu, što nije učinjeno. Brojna pitanja ostaju bez odgovora. Poput oproštajne poruke na zidu, ispisane blijedo šarenom pastom za brijanje.

Ipe se znao kretati i suprotno od vremena u kojem je živio. Kada se raspadala Jugoslavija, on se oženio Draganom Tešić i dobio sina Filipa. Dakle, kada više ništa nije bilo čvrsto i postojano, Ipe je tražio i našao čvrsto uporište. Kao što zatvor mijenja ljude, tako i osnivanje obitelji može biti prekretnica u životu, normalno, uz uvjet da vas prethodni životi ne progone. Ipe je otvorio i neki kafić koji je trebao osigurati redovite prihode njemu i njegovoj obitelji, ali je posao propao. U tom kafiću, zasigurno se okupljao svakakav svijet pa i najgori ološ koji živi od uništavanja ljudskih života. Na tom mjestu, trebalo je započeti službenu istragu o smrti, koja nikada nije otvorena.

No, tu je Amila Sulejmanović, koja trideset godina nakon rastanka s Ipetom, uznemiruje, ne toliko duhove, koliko žive ljude koji žele da se sve zaboravi. Neki nešto znaju i mudro šute, a drugi nemaju pojma, ali opet im ne odgovara da se kopa po prošlosti. Mislim kako se puna istina o Ipetu ne može nikada saznati. Pritom, ne mislim na njegovu smrt, već na misterij njegove ličnosti.

Goran Ivandić Ipe, vjerojatno nikad punom težinom nije hodao po zemlji. Uvijek je malo lebdio, mijenjao smjerove i gubio se, kao da ga kroz život nosi vjetar. Čudno je to. Živi akteri priče odavno više ne lebde. Neki su bogate i velike zvijezde i usprkos svom sjaju i priznanjima, nekako se taj njihov talent izlizao, potrošio, suviše komercijalizirao.

Ima nešto poražavajuće u tome kada umjetnik postane ujedno i građanin. Kada gazi punom težinom po asfaltu u najskupljim cipelama. Način na koji je živio pa i doživljavao svijet. Ipe je izabrao drugačiju sudbinu. Doduše, možda je nije izabrao, nego je jednostavno bio takav. Ni danas se ne zna zašto je tako “na brzinu” i u tuđi grob pokopan.

Bit će da mu je tako suđeno. Dok drugi gaze kroz život, Ipe i dalje lebdi iznad života i tako onima koji ga pamte, ostaje vječna životna inspiracija.

Autor: Marin Vlahović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.