Goran Stanzl/PIXSELL

Mame, prestanite uspoređivati djecu! Vaša djeca su uspjela zbog svojeg uspjeha, a ne zbog tuđeg neuspjeha

Autor: I. Međugorac

Ok, ljudi malo se loše osjećam al' moram vam priznati da se ja s time ne snalazim. Nekad mislim da ću puknuti od svih tih majčinskih, nemajčinskih fora i savjeta pa pod zadnje pokušavam pobjeći u svoj mali svijet, sa svojom malo-velikom obitelji.

 ”Eno, u našeg ‘Ivce mali usta na noge, a nema mu ni godinu dana”, kazuje mi ponosno u jednom od telefonskih razgovora moja kršna tetka Hercegovka u koje je uvijek sve bolje, veće, brže i spretnije negoli u nas.
Mali Ante vam je inače već sa četiri mjeseca pojeo svoju prvu kašu. I to cijeli lonac. Ma on se uopće nije učio jesti, on je s tim znanjem rođen. Od petog mjeseca na veliko maleni vače domaće slanine. Taće’ dite pa idu mu zubići. Kada zaplače brižna majka iz Stoke kolica, jer ni jedna druga nisu tako dobra, izvuče bocu ili kakav keksić i mali se smiri ma ne bi ”dlan o dlan”. Ante nije imao grčeve jer je super beba, a kako bi i mama bila super majka i stigla uraditi sve po kući, maloga s vremena na vrijeme gurne u hodalicu jer to je bolje nego da ga razvlači po rukama da ga se ne bi nedaj Bože razmazilo.
A razmaženi muškarac na kršu na kojem ovaj malac odrasta ne prolazi. Ima vam Ante već sada sve igračke ovoga svijeta, premda njegove malene okice i ručice zapravo ne kuže čemu sve te sprave služe. Ali tetka kazuje da Ante zahvaljujući njima s nepunih godinu dana ne samo da razvaljuje naški jezik, već i engleski. Super beba. Nije dakako moja tetka jedina koja se diči uspjesima svojega unuka, imam ja ovdje u Zagrebu u svojoj okolini mnogo super urbanih primjeraka. Moja susjeda koja je tek nedavno postala majka, djeluje kao da je u tome periodu doktorirala pa rastura s pojmovima. Njena vam Lana s godinu dana ide u specijalni super, kreativni vrtić u kojem svraju klavir. Nakon klavira Lana koja još ne priče s majkom odlazi na plivanje, a u međuvremenu navrate u Bijo ne Bijo kako bi se opskrbili avokadom i svim ostalim zdravim namirnicama, budući da je Čokolino prema njihovim rječima otprilike najveći uzrok smrtnosti u Hrvata.
Malena Lanica također rastura engleski, a mama je na jesen kani upisati i na tečaj francuskog. I to ne zato što mama to želi već dijete to jako zanima. Baš pokazuje interes. Kužiš ne? A da vidite tek kako zbraja. Ma kakav Šuker i Marić. Lana zna zbrajati i više nego li iznosi vanjski dug. Lanina mama nerijetko prokomentira kćerku njezine prijateljice Tamare, jer njena malena šopa se čokolinom, još uvijek ne stoji, a zamislite, nikada nije probala kus kus ni avokado. Uz to Tamarina mala još ne hoda, a kada je jedne prilike kašljucala, mama je nije odvela pedijatru.
Sve ovo i još mnogo više od toga uobičajene su rasprave i brojnih drugih majki koje, hvatajući dah između brige o djetetu i domaćinstvu, pokušavaju biti u korak s vrmeneom pa savjete o majčinstvu traže, a di drugo doli na fejsu. Mame, koliko vaš sin sa xy mjeseci ima kila, s koliko su vaša djeca progovorila, kada je vaša kćer propuzala, potrčala, kako kaka i kako piški. Ok, ljudi malo se loše osjećam al’ moram vam priznati da se ja s time ne snalazim. Nekad mislim da ću puknuti od svih tih majčinskih, nemajčinskih fora i savjeta pa pod zadnje pokušavam pobjeći u svoj mali svijet, sa svojom malo velikom obitelji. Naučio me tome moj sin. Maleni borac, lavljega srca koji se od rođenja bori za svaki svoj maleni korak.
Redovit,o znate, odlazimo na vježbe na zgražanje moje šire i uže okoline kojoj sam mjesecma bespomoćno pokušavala objasniti da maleni nije zaostao već da to činimo preventivno. Na koncu shvatila sam da nema potrebe nikoga uvjeravati već da je na meni da vjerujem svojem djetetu. Moj M. danas sjedi ranije nego što bi djeca njegove dobi trebala. Polako, ali sigurno ljuljuška se u četveronožnom položaju. Grabi igračke oko sebe, a povremeno čak i svoju super spretnu sestru zgrabi za kosicu. Bezbroj je iza mene neprospavanih noći praćenih suzama baš zbog te potrebe za usporedbama. Bezbroj je iza mene pitanja kasni li i sa čime, hoće li i kako će uspjeti. A odgovor je samo jedan, stoji pored mene cijelo vrijeme, već skoro osam mjeseci. Moj mali čovjek uspjeh je sam za sebe. Svaki njegov uspjeh je uspjeh baš zato što ga je on postigao, a ne zato što ga neko drugo dijete ne uspjeva postići.
Ljubite svoju djecu, hvalite ih, molite za njih i uzdižite ih, ali nikada nemojte zaboraviti da su svi oni naši maleni individualci koji će sutra izrasti u velike ljude s velikim karakterima.

 

Autor: I. Međugorac