Istraživači sa sveučilišta 'University of Oxford Department of Experimental Psychology' otkrili su kako tehnika koja se prije koristila za tretman pacijenata s kognitivnim oštećenjima, također može povećati memoriju, poboljšati rješavanje problema i matematičke performanse kod zdravih odraslih osoba.

No, rad istraživačkog tima kojeg je vodio Dr. Roi Cohen Kadosh, i koji je objavljen u časopisu 'Current Biology', navodi kako oko svega postoji puno ozbiljnih etičkih pitanja i potencijalnih opasnosti. Evo nekoliko pitanja postavljenih oko upotrebe TDCS-a (Transcranial Direct Curren Stimulaiton).

Naprave koje provode električne impulse potrebne za tretman mogu se kupiti za samo 500 funti i prenosive su, što ih čini dostupnim i prilično lakim za upotrebu. To, i činjenica da ne postoje pravila i 'upute za upotrebu', znači da nisu ograničene za upotrebu samo profesionalaca u laboratorijima i klinikama, što može odvesti do zlouporabe naprava s potencijalno opasnim rezultatima za ljudski mozak.

Istraživači kažu: Kada se sve radi s pravim uputama, akutni sigurnosni rizici (od primjerice napadaja), čine se vrlo niskim. Postoji opasnost od toga da se koristi 'ad hoc' na odraslima i djeci - posebno na grupi ranjivih pacijenata koji traže pomoć za ozbiljne i trenutno neukrotive poremećaje (poput autizma, epilepsije, disleksije, šizofrenije...) - prije no što je dovoljno poznato o eventualnim psihološkim nuspojavama, o prikladnoj metodi stimuliranja (primjerice optimalno trajanje i lokacija stimulacije) i o tome kako protokoli za psihološki trening mogu biti dizajnirani da budu selektivni za željene efekte.

- S obzirom da još uvijek ne znamo najbolji način za upotrebu TDCS-a, ne postoji nikakva obuka ili licensirani režim za klinike koje bi upotrebljavale ovu tehniku. Neadekvatno trenirani kliničari mogli bi krivo identificirati područje za stimulaciju - vrlo važno pitanje jer bi različite kognitivne sposobnosti mogle utjecati na različita područja u mozgu i to u drukčijim razdobljima života. Mogli bi također krivo procijeniti stimulativne parametre u granicama sigurnosti.

- U najboljem slučaju ova bi situacija mogla rezultirati eksploatacijom ranjivih pacijenta ili roditelja za financijski dobitak. U najgorem, riskira dugotrajnu štetu mozga i pogoršanje ostalih psiholoških funkcija.

- Na primjer, repetitivna stimulacija parijetalnog korteksa u svrhu povećanja numerološke kompetencije, u vrijeme još uvijek razvojnih faza kada je parijetalni korteks jako važan, ne samo da ne bi uspjela donijeti poboljšanja već može i pogoršati performanse te dovesti do atipičnog razvoja mozga.

- Poput ostalih tipova atipičnih iskustava u vrijeme osjetljivih razdoblja, stimulacija krivog područja mozga može inducirati abnormalne obrasce moždane aktivnosti u tom području te povećati metaboličnu potrošnju u područjima mozga koji su bitni za specifične psihološke funkcije.

- Stoga, isrtaživanje sigurnosti i potencijalnog hazarda TDCS-a kod djece je potrebno pod hitno.

Istraživači također tvrde da postoje sumnje o tome treba li tehnika biti upotrebljena na mozgu mladih osoba, mozgu koje se još razvija. Oni vjeruju da povećanje sposobnosti jedne stran emozga može imati veliki utjecaj na drugu stranu.

- Do danas su se mnoga istraživanja o kognitivnim poboljšanjima fokusirala na poboljšanje prosjeka oslabljenih mogućnosti. Međutim, takvo poboljšanje u nekim slučajevima može doći na naplatu. Visoko razvijeni kapaciteti u određenim kognitivnim domenama kod nekih individua prati i smanjivanje funkcija kod drugih. Bilo bi preuranjeno dopustiti djeci ili njihovim roditeljima da biraju viša funkcioniranja u jednoj domeni (primjerice jeziku) na štetu funkcioniranja drugih važnih domena (primjerice raspoznavanje lica), jer im vjerojatno fale sva potrebna shvaćanja o načinima u kojima razvijanje kognitivnih sposobnosti može ovisiti o ranijim kognitivnim funkcijama, kao i organizaciji mozga.

Ovo bi moglo voditi ka tome da roditelji dođu napast poboljšanja sposobnosti i mogućnosti svoje djece u jednom području nauštrb drugog.

- Ovisno o tome koliko su loša negativna poboljšanja, moglo bi biti prikladno blokirati roditeljski pristup mogućim poboljšanjima. Oni uključeni u profesionalnu uporabu TDCS-a ne bi trebali olakšavati roditeljski izbor ukoliko su nuspojave dovoljno loše. Ako TDCS povećava sposobnosti i mogućnosti u jednom području mozga na štetu drugih, onda bi procjena njegove dopuštenosti uključivala pravo mozganje o naplati koristi i dobrobiti.