Mladi kauboj iz Texasa koji se pridružio elitnoj postrojbi američke vojske 'US Navy Seals' postao je najubojitiji snajperist u američkoj povijesti. U knjizi 'American Sniper' objavljenoj ovog mjeseca pruža nam neobičan pogled u psihologiju vojnika koji čeka, gleda i ubija.

Kada je SAD upao u Irak 2003. godine, Chris Kyle je u ruke dobio snajper i zapovijed da promatra ulazak bojne marinaca u jedan irački grad. Masa ljudi izašla je na ulice ne bi li ih pozdravila, a Kyle je kroz optiku vidio ženu s djetetom kako prilazi vojnicima s bombom spremnom za detoniranje u svojoj ruci.

- Bio je to prvi put da ću morati nekoga ubiti. Nisam znao hoću li biti u stanju, bez obzira radi li se o muškarcu, ženi ili bilo čemu. Svašta vam prolazi kroz glavu. Prvo, to je žena. Drugo, smijem li pucati, je li u redu, je li opravdano? I nakon što to uradim, hoće li me kad se vratim doma živog razapeti? Hoće li mi odvjetnici poslije doći i reći 'Ubio si ženu, ideš u zatvor'? No ona je odlučila umjesto mene. Bilo je, ili moji Amerikanci ili ju skidam - pomislio je Kyle i povukao obarač...

U Iraku je ostao do 2009. godine, a prema službenim papirima iz Pentagona ubio je 160 ljudi, najviše ikad u karijerama snajperista i u povijesti američke vojske. Po njegovoj slobodnoj procijeni broj je znatno veći od službenog, točnije 255 žrtava. Iračani su mu dali nadimak 'Šejtan' i obećali nagradu od 20.000 dolara onome koji ga 'makne'.

Kyle je oženjen, ima dvoje djece, nalazi se u mirovini i napisao je knjigu u kojoj tvrdi kako ne žali ni za čim, opisujući svoje žrtve kao divljake. No studija o snajperistima u Izraelu pokazala je kako će takvi vojnici puno rjeđe od ostalih dehumanizirati svoje neprijatelje na takav način. Jedan od razloga je svakako i činjenica da snajperisti svoje žrtve vide puno bolje od ostalih, a ponekad ih moraju i danima gledati i promatrati.

Ljudska bića i legitimni ratnici

- To je ubijanje s velike udaljenosti, no u isto vrijeme i jako osobno, rekla bi čak i intimno, priča antropologinja Neta Bar koja je proučavala ubojstva 30 izraelskih snajperista na 'radnom mjestu' u Palestini od 2000. do 2003. godine ne bi li saznala da li je ubijanje na takav način za ljudsko biće neprirodno i traumatično.

Odabrala je snajperiste jer, za razliku od onih za upravljačem aviona ili tenka koji pucaju u velike mete poput zgrada, oni ubijaju individualce. Otkrila je da, iako mnogi izraelski vojnici Palestince smatraju teroristima, snajperisti na njih u pravilu gledaju kao ljudska bića. - Židovski izraz za ljudsko biće je 'Adamov sin' i taj izraz su najviše koristili kada bi pričali o ljudima koje su ubili, rekla je Bar.

Snajperisti svoje žrtve gotovo nikada ne nazivaju metama niti koriste životinjske i druge metafore. Neki od njih nazivaju ih legitimnim ratnicima.

- Radi se o nekome koga njegovi prijatelji obožavaju i tko je, siguran sam, dobra osoba, a u ratu je radi ideologije, priča jedan snajperist koji je kroz optiku gledao kako obitelj oplakuje muškarca kojeg je upravo ubio. - Ali mi smo s naše strane spriječili ubijanje nevinih, stoga nam nije žao.

Neta Bar pojašnjava kako bi ovakvo opravdanje, koje ima potporu kod prijatelja, obitelji i šireg izraelskog društva, moglo biti razlog zašto snajperisti do sad nisu prijavili nikakve traume nakon ubijanja. - Biti pripremljen za sve te stvari olakšava njihov posao i omogućava im ubijanje bez prevelike patnje, tvrdi Bar i dodaje kako su snajperisti s kojima je pričala racionalni i inteligentni mladići.

U većini vojnih postrojbi snajperisti prolaze rigorozna testiranja i treniranja. U velikoj Britaniji prolaze tromjesečnu obuku koju u prosjeku prođe tek svaki četvrti 'natjecatelj'. Obuka za snajperiste američkih marinaca jedna je od najtežih vojnih obuka, s postotkom neuspjeha od čak 60 % i dugačkom listom preduvjeta za sve novake, uključujući i 'visoki stupanj zrelosti, smirenosti, staloženosti i zdravog razuma'. Istraživanje u Kanadi pokazalo je da snajperisti, u odnosu na običnog vojnika, prolaze slabije na testiranjima za PTSP, a bolje na testovima o zadovoljstvu na poslu.

Samo drugi snajperist zna kakav je to osjećaj

- U velikom broju slučajeva radi se o zdravim i dobro izbalansiranim mladim osobama. Kada ih upoznate, ostanete iznenađeni koliko su razboriti, tvrdi Peter Bradley iz Royal Military Collegea u Kanadi, koji proučava 150 snajperista u Afganistanu.

No obje studije, izraelska i kanadska, bave se samo snajperistima koji su još aktivni. Neta Bar sumnja kako bi mnogi od njih mogli iskusiti probleme tek u godinama koje dolaze, nakon što se vrate u normalno društvo.

Kada se bivši snajperist SSSR-a, Ilya Abishev borio u Afganistanu 1988. godine, bio je okružen sovjetskom propagandom i vjerovao je kako radi pravu stvar, a kajanje je došlo puno kasnije. - Vjerovali smo kako branimo afganistanski narod. Danas nisam ponosan i sramim se svojeg ponašanja, rekao je Abishev.

Za policijske snajperiste koji operiraju u normalnom društvu umjesto ratne zone, sumnje te čak i traume mogu se pojaviti puno ranije. - To nije nešto o čemu možete pričati sa svojom ženom ili svećenikom. Samo drugi snajperist zna o čemu pričate i kakav je to osjećaj, rekao je Brian Sain, snajperist šerifovog ureda u Texasu tvrdeći kako se veliki broj snajperista muči s ubijanjem na tako intiman način.

No za najubojitijeg američkog snajperistu kajanje i grizodušje nisu problem. - Čudan je to osjećaj - gledati mrtvo tijelo i znati da ste vi taj koji je kriv za to što se više ne miče, priznaje Kyle no to je najdalje koliko on ide. - Čvrsto vjerujem da je svaka osoba koju sam ubio loša i zla. Onoga dana kada stanem pred Boga, bit će puno toga što ću morati 'objasniti', no ubijanje bilo koje od mojih žrtava sigurno neće biti na popisu, zaključio je Chris Kyle, snajperist s najviše ubojstava u američkoj povijesti, čovjek kojeg iračani znaju kao Šejtana i čovjek koji je intimno ubio 255 ljudi ne bi li zaštitio 'američki način života'...