Kada nam se i (zašto) život počeo vrtjeti oko hrane?

Autor: V.Š.

Svi se sjećate svog djetinjstva i davnih vremena kada se dobro znalo što se jede za doručak

Kruh i pašteta, kruh s putrom i medom ili pekmezom, keksi u mlijeku, Čokolino ili griz. Bez puno filozofije jeli smo kako ne bi bili gladni i kako bi mogli preživjeti dan. Ok, proždirali smo slatkiše kad god bi nam se za to pružila prilika, ali pored toga, nismo živjeli da bismo jeli, nego obrnuto. Danas je gastronomija uzela maha i beskrajno se razvila kako u svijetu tako i kod nas te smo svakodnevno izbombardirani novim restoranima, pubovima, barovima koji nude “najbolje” od domaće ili neke egzotične kuhinje. Prije 15-ak godina kad sam dolazila u Zagreb, nikad nisam propuštala odlazak na kebab. To je bio taj “iskorak” iz svakodnevne prehrane, a danas ga je potopila rijeka pekara, štandova s hranom, kineskih i japanskih restorana i slično. Sukladno tome promijenile su se i navike u jedenju kod ljudi. Svega ima u izobilju i postajemo razmaženi te smo kadri satima birati na kojem ćemo mjestu ostaviti svoj novac. Supermarketi sa svojim kampanjama nisu ništa bolji. Akcija 1+1 svinjski but čokolada za samo 4 kune, sve u svrhu uštede koja s jedne strane to jest, a s druge strane vrišti: kupi, kupi, kupi! Stvaranje zaliha postalo je obavezno i nerijetko po supermarketima viđam kupce s punim kolicima kao da se spremaju za kataklizmu. Hrana je postala SVE.

Kako smo došli do toga da nam se život počeo vrtjeti oko hrane?

Kao prvo, na gotovo svakoj tramvajskoj stanici postoji barem jedna pekara s kojom si možete prikratiti vrijeme dok čekate prijevoz. Buhtla, štrukla, burek, sendvič, svi hodaju po gradu s kartonima koji kriju neki zalogaj. Sve je fino, trenutno zadovoljava potrebu, nutritivno je prazno, ali teško je odbiti dobar burek ili hrenovku u lisnatom tijestu. Ako primijetimo koliko ih se u posljednje vrijeme otvorilo i svakodnevno rade, uviđamo da potreba za istima itekako postoji i činjenica je da ona “kruha i igara” kod nas doista ima smisla. “Svako jutro pokupim nešto u pekari da se nađe kroz dan” – kaže Iva koja ne može odoljeti slanim i slatkim toplim proizvodima.

Kao drugo, mlađe generacije ljudi koje su “odgojile” društvene mreže i digitalni mediji, jedu, slobodno vrijeme žele provesti u nekom restoranu s prijateljima kako bi pored virtualnog života imali i onaj stvarni. To što se odlazak u restoran uglavnom sastoji od toga da naručenu hranu prvo fotografiraju, postave na svoj Instagram profil, lociraju se i tagiraju prijatelje, to je druga stvar. Ali, zajedničko okupljanje oko stola je stvar socijalizacije i ima svoju težinu. “Moramo isprobati sva nova mjesta u gradu kako bi znali što se nudi i naravno, kako bi to podijelili na društvenim mrežama.” – kaže Martina koja barem jednom tjedno s nekim od svojih prijatelja posjećuje nova mjesta u gradu.

Treća stvar je “zdrava” hrana s kojom više stvarno ne znamo što ćemo. Namirnice bez glutena, Paleo dijete, makrobiotika, vegetarijanstvo, organske namirnice i svakodnevno serviranje informacija kako je kokosovo ulje odlično za sve, pa onda ipak, gle nije. Voće treba jesti ujutro, a ne navečer, sjemenke lana su učinkovite su za suzbijanje raka dojki kod žena i tako dalje i tako bliže. Jednom kad uđete u taj krug, teško je izići iz njega.

Što je veća ponuda na tržištu to je veća i dilema. Kad sve zbrojimo i oduzmemo globalna prehrambena industrija nas je zavela svojom ponudom, otkrila nam je nove proizvode i okuse te oko vrata stavila uteg koji često ne znamo kako nositi. Konzumerizam i znatiželja s druge strane nam ne daju mira, uvlače nas u svoje ralje, a oči su nam često veće od želuca. Hrana koja je nasušna potreba svakog čovjeka postala je jedno od bitnijih pitanja danas, a mene zanima gdje je nestalo vrijeme kada smo jeli jer smo – morali.

Autor: V.Š.