Žanamari Lalić od malih je nogu pjevušila po kući, dok je već kao tinejdžerica postizala prve uspjehe na raznim natjecanjima pop izvođača. Šira domaća javnost upoznala ju je kao pobjednicu u TV show-u Hrvatski idol 2004. godine, nakon čega je objavila i svoj prvi album. No tuđe pjesme i tuđi aranžmani nisu joj donijeli previše sreće. Čim se ukazala prilika, Žanamari je istresla iz sebe svu rockersku žestinu i nedavno objavljenim autorskim prvijencem "Druga vrsta" s bendom J'Animals predstavila se u jednom sasvim novom glazbenom ruhu, slijedeći neke svoje pjesme i svoje snove.   

Nedavno ste izjavili kako vam je proteklih godina bilo jako teško uvjeriti autore da vam kao pjevačici rock najbolje pristaje, dok s druge strane publika kao da je jedva dočekala vaš novi zvuk. Videospot „Kreten pomalo“ na youtubeu zasut je kišom komplimenata i pohvala... Kako to objašnjavate?

 

Ako jednom budem morala imati dodatni posao pored glazbe, ne gledam na to kao nešto strašno. Puno strašnije bi mi bilo svirati zabavnjake ili narodnjake. 

Jednostavno sam prestala „uvjeravati autore“ i odlučila sama biti autor. I evo rezultata. Naravno da je to prava Žanamari iliti „J'Animale“ kad je sve o čemu pjevam izašlo iz ove moje lude glave. Mogu vam reći da ne postoji nikakav 'thrill' koji mogu usporediti s osjećajem kad pišem stvar i kad je stvaram i dovršavam s dečkima iz benda J'Animals. Dao Bog da se time mogu baviti cijeli život i dalje imati hranu i krov nad glavom. A zasad stvari izgledaju obećavajuće. Komentari, publika i fanovi su ono što nas drži na životu, podržava i pomaže bendu.

Sa svojim sastavom J'Animals objavili ste autorski prvijenac "Druga vrsta". Smetaju li vas usporedbe s drugima, primjerice s američkim rock sastavom Paramore?

Da, vidjela sam da stvar „Kreten pomalo“ uspoređuju s tim i još nekim stranim bendovima, ali meni je to samo pozitivna stvar i daje mi potvrdu da ovo što radimo nije barem kod nas u mainstreamu nitko probao raditi. Uglavnom se svi u mainstreamu boje malo distorzije na gitari jer im to zatvara ulaze u 'airplay' nekih najslušanijih radijskih postaja u Hrvatskoj. J'Animalsi se toga ne boje. To je puno manje zlo nego raditi kompromise u onom što najviše voliš – u glazbi. Kad nisi 'true' ne možeš ni sam sa sobom živjeti. Meni je jako teško bilo pjevati tuđe pjesme sve ove prijašnje godine dok sam imala takav ugovor. Cijenim sve autore i producente koji su radili za mene, jer su radili najbolje kako znaju i davali sve od sebe, ali kao što sam rekla, napraviti vlastitu stvar i sudjelovati u aranžmanu, i kad na kraju ta stvar zazvuči točno onako kako si je čuo u svojoj glavi kad si je stvarao – e, to je to!

Tko vam je najoštriji kritičar i do čijeg vam je mišljenja najviše stalo?

Kad mi publika zna tekstove pjesama s albuma koje još nisu ni izašle kao singlovi, kad mi mlađi glazbenici kontaktiraju Juca ili Goca (gitarski dio J'ANimalsa) i traže ih „harme od Kretena“ da ih mogu svirati, kad mi frend na fejsu veli da mora naučiti „Oskara“ jer ga je jučer jedna cura na tulumu tražila da joj to odsvira na akustari… to je naša najvažnija kritika! Pišem uvijek „naša“ i inzistiram na tome, jer uz sebe imam genijalne ljude i glazbenike koji sa mnom autorski stvaraju ovu priču. Gordan Dragić, Emil Kranjčić, Jura Geci, Sebastian Jurić i Nikola Vranić – to je J'Animals! Inače, mama i tata su pored publike moji najveći kritičari i po prvi put u životu se više ne boje za mene što sam izabrala glazbu kao životni put. Oduševljeni su s novim albumom i vide da sam sretna i ispunjena.

Mizerna prodaja CD-a bacila je diskografsku industriju na koljena, dok glazbenici svoju zaradu uglavnom ostvaruju na koncertima. Neki glazbenici prisiljeni su baviti se čak i dodatnim zanimanjima kako bi preživjeli. Koliko često nastupate sa svojim bendom i možete li zaraditi dovoljno za pristojan život?

Ja gledam uvijek pozitivno i nastojim u svakoj situaciji naći svoj put i ostvariti se najbolje kako znam. Da, pričaju to o diskografiji, ali ima i svijetlih trenutaka. Evo recimo nekidan sam otišla u dućan Croatia Recordsa počastiti se za Božić s albumima koje obožavam - Faith No More sam kupila sve albume ikad, zatim Korn, Queens Of The Stone Age, System of a Down, Foo Fighterse… Kupila sam i nove Majke! I još uz to na izlazu iz dućana potpisala jedan naš album, jer ga je jedan dečko upravo kupio i tražio da potpišem. Inače, CD shop je bio pun! Stvarni fanovi dobre glazbe uvijek će kupiti original. Naša publika dolazi na svirku zbog glazbe i svirke i sigurna sam da će kupiti naš album prvijenac. A što se tiče koncerata, evo živa sam, zdrava, frižider pun, stanarina plaćena uredno, mršava nisam – long live R'n'R! A ako jednom budem morala imati i dodatni posao pored glazbe, ne gledam na to kao nešto strašno. Puno strašnije bi mi bilo svirati zabavnjake ili narodnjake.

Nastupali ste i s Matijom Dedićem i njegovim Electric Bandom, zaronivši tako i u područje jazza. Nažalost, o tome nisam mogla puno pročitati, jer su mediji više pažnje posvećivali vašoj odjevnoj kombinaciji i make-upu negoli glazbi. Možete li malo prozboriti o toj suradnji? Kako je raditi s našim jazzerima?

 

Svi se u mainstreamu malo boje distorzije na gitari jer im to zatvara ulaze u 'airplay' nekih najslušanijih radijskih postaja u Hrvatskoj. J'Animalsi se toga ne boje. To je puno manje zlo nego raditi kompromise u onom što najviše voliš – u glazbi. 

E upravo to… Matija me prepoznao još u tom razdoblju kad nisam radila autorski. Uzeo me zbog vokala. Uz njega i vrhunske jazz glazbenike Joeja Pandura, Limu Barakovića, Bornu Šercara, Tihomira Hojsaka i druge s kojima smo nastupali, naučila sam puno o jazzu, životu, ali i profesionalnosti. Matija je uvijek dopuštao tu fuziju pop rocka i jazza, tako da smo imali specifičan program koji je ljudima bio odličan, pa nas i danas u toj kombinaciji znaju angažirati na raznim eventima i festivalima. Kao rezultat toga su me kasnije znali angažirati i drugi jazz glazbenici kao npr. Petar Ćurić, Joe Kapovitz i Nikola Matošić.
A o medijima i njihovim prioritetima dok pišu o meni ili općenito, mislim da ne treba dodatno razglabati. Ljudi zarađuju za kruh, slušaju urednike. Ali generalno držim da se žutim naslovima podcjenjuje čitateljstvo. Ja još uvijek čvrsto vjerujem da ljude ipak više zanima glazba nego obleka i tko je pio kavu na špici.

Kako se osjećate kad pročitate neki neugodan članak ili pak oštru kritiku koja se odnosi na vas ili na vaš rad?

Vjerujem u konstruktivnu kritiku, dapače. Neugodne članke bazirane na tračevima nastojim ignorirati koliko mogu i emotivno se ograditi od toga. Što se glazbenih kritičara tiče, iskreno, još uvijek čekamo prve prave kritike takve vrste. Ja cijenim svačije mišljenje ako nije bazirano na predrasudama i ako je kritičar upoznat s kompletnom pričom benda i stvaranja albuma. Ako je osoba koja kritizira sama glazbenik, producent i autor kojeg pratim i koji mi je uzor u onome što radi, onda ću tu kritiku zaista uzeti kao konstruktivan savjet. Iako, po meni, publika je najvažniji kritičar.

Maja Šuput nedavno je izjavila kako bi pjevala svakome tko je plati i kako rado nastupa i na svadbama i na predizbornim skupovima, poznatima i anonimcima. Dijelite li njezino mišljenje ili se držite nekih drugih kriterija?

Maja je ipak u jednom drugom segmentu i glazbe i stanja uma. Cijenim svačiji stav i ako nju to čini sretnom i ako joj ide dobro, ja sam sretna za nju. To također ne znači da J'Animalsi ne bi nastupili na nečijem vjenčanju. Dapače. Ako nas ikad itko angažira da sviramo svoj autorski materijal i rokenrol na vjenčanju, naravno da bismo svirali. Gdje god vole naše pjesme, rado bi napravili svirku. Ne bih samo nikad svirala na mjestima gdje mi zahtijevaju da sviram pjesme koje ne volim. Mi imamo svoj repertoar i materijal i tko nas takve voli i želi uvijek se možemo dogovoriti.

Jedno kraće vrijeme okušali ste se i kao TV novinarka, odnosno više kao showbiz insajderica, radeći glazbene priloge s Antom Batinovićem u emisiji „Rizi Bizi“. U kakvom sjećanju vam je ostalo to prvo novinarsko iskustvo?

Definitivno dobro i vrijedno iskustvo. Od tada mi je jasno s čime se sve susreću novinari. Kad vam neka poznata osoba odbije dati izjavu, to baš i nije ugodno. Jednom me tako jedan naš poznati tenisač izignorirao do te granice da nije čak rekao niti – ne, već se pravio da me ne vidi. Užasan osjećaj. A samo sam ga htjela pitati kako mu je bilo na koncertu Tonija Cetinskog. Oduševili su me s druge strane dečki iz Hladnog piva. Snimajući i pišući tekst za „off“ koji je baza reportaže, zanimljiva natuknica mi je bila da je bitnije spomenuti recimo „kobase i rakija su tekle u potocima“ (vezano za Rujan fest te godine), negoli koji su izvođači nastupali. I urednika i ekipu te emisije cijenim i kao osobe i kao novinare i zahvalna sam što su me se sjetili i pozvali me da sudjelujem. Kao odličnu suradnicu i novinarku u dobrom sjećanju imam Barbaru Medved, a također i urednika Olega Weisa, koji mi je svojim savjetima znao pomoći da sastavim priču. Znam da je i njemu bilo smiješno kad mi je pokušavao dočarati na što gledateljstvo najbolje reagira. Da se moram time bavit teže bi mi padale te stvari, jer imam drugačiji mentalni sklop.

Kad je riječ o ljubavi, ona u vašem slučaju uvijek nekako dođe kroz posao. Nakon veze s bivšim kolegom iz benda, gitaristom Petrom Vidakovićem, ponovno ste se zaljubili u glazbenika, ovaj put u Emila Kranjčića, bubnjara varaždinskog benda Louder koji svira i u vašem bendu J'Animals. Posao i ljubav očito mogu biti odličan spoj, pogotovo kad je riječ o glazbenoj industriji i showbizu...

Kad nekog voliš i kad se razumijete, onda možeš s njim i funkcionirati što god on radio za život…

Život počinje u tridesetoj, kaže stih jedne pjesme. Vi ste friško zagazili u tridesete, premda mnogi zasigurno misle da vam je tek dvadesetisitno. Što je, osim genetike, zaslužno za vaš dobar izgled? Znamo kako atraktivna vanjština može ženi puno pomoći u životu, međutim s druge strane može joj i donijeti mnoge nevolje i neprijatelje. Imate li takvih iskustava?

Sve ti može i pomoći i odmoći u životu, pa tako i tuđa percepcija tvog izgleda. Za mene je ljepota u oku promatrača. Ali na kraju dana je najvažnije kako se postaviš prema sebi i drugima, kako se osjećaš u svome tijelu, imaš li duhovni balans, koje su ti ambicije, ciljevi i talenti i koji put za sebe izabereš. Imati trideset mi nije tako znakovito samo po sebi kao npr. imati obitelj, imati snove, imati kartu za koncert Foo Fightersa, imati doma čokolade kad ti se ona stvarno jede i slično. Svaki dan je prilika za novi početak. Zanimljivo je jedino što dok smo jako mladi i imamo „puno vremena“(što je isto iluzija, jer to ne možeš znati) brže se odlučujemo za nove početke ili lakše radimo rezove, dok kad smo stariji i imamo „manje vremena“, više tog istog vremena trošimo na otezanje bitnih odluka i zadržavanje u trenucima koji nas ne ispunjavaju do kraja. Zato kad sam pred važnom odlukom ili kad osjetim da trebam promijeniti smjer, stanem i zapitam se - što bi mala Žana napravila na mom mjestu? :)

Po čemu ćete pamtiti 2011. godinu i što očekujete i čemu se nadate u 2012.? Pročitala sam negdje kako imate čitav popis novogodišnjih želja i odluka, od albuma na engleskom i odlaska u New York do kupnje vlastita stana...

Istina, napravila sam 'The Popis' ovaj put, za promjenu, pa ga možda usporedim s rezultatima na kraju godine. 2011. je definitivno za mene bila prekretnica jer sam napokon izdala autorski album „Žanamari & J'Animals – Druga vrsta“ i okupila oko sebe ljude s kojima mogu zajedno stvarati i razvijati se u glazbi. Iskustvo okupljanja autorskog benda je više nego dragocjeno. Bila sam i prije dijelom autorskog benda, ali sam samo pjevala u njemu. Ovo je za mene pravi debi i izazov. Držati bend na okupu, stvarati, motivirati, boriti se zajedno za nešto što smo stvorili, to je puno veći gušt i izazov nego biti solo izvođač. A samo stvaranje i izdavanje autorskog albuma mi se godinama činilo kao nedostižna želja. I kad je napokon izgledalo moguće, tako mi je teško bilo vjerovati da će se to napokon dogoditi da sam čak imala paranoje mjesec dana prije izlaska albuma da će mi se nešto dogoditi i da neću uspjeti izdati taj svoj prvi PRAVI album. Godinu 2011. ću uvijek pamtiti kao godinu rođenja „Druge vrste“ - J'Animalsa.

Spominjete i glumu na koju ste se, kako kažete „totalno navukli“ nakon angažmana u rock operi „Hocus-pocus“. Znači li to da vas kazališne daske sada privlače više od glazbene pozornice?

Evo i to je nešto nevjerojatno i znakovito što mi se dogodilo u 2011. Glumiti i pjevati na daskama HNK je nešto što zaista nisam planirala nego se jednostavno dogodilo, jer sam u jednom trenutku srcem prihvatila jedan prijedlog. Igor Tatarević, autor glazbe, pozvao me je na kavu i ispričao mi o čemu se radi. Tema rock-opere me je privatno dotaknula. Imala je više poveznica s nekim mojim stvarnim trenucima i shvatila sam to kao znak i ušla u projekt, koji je na kraju zaživio u HNK-u u Varaždinu. Do samog završetka prve izvedbe predstave nisam bila sigurna da imam petlje to napraviti, osjećala sam se kao da se spremam iskočiti iz aviona s padobranom. A kad sam shvatila da se to dogodilo, da je dobro prošlo i da ja to mogu, sve je bilo čisti hedonizam. Mješavina adrenalina i uživanja zaista te vrlo lako navuče na nešto, kao što se meni dogodilo s glumom. U glumi su mi značajno pomogle Iva Srnec, redateljica i Karolina Šuša, koreografkinja predstave, ali i glumačka postava: Ivan Mihaljević, Vijeko Vostrel, Matea Gorišek, Zlatko Grljušić, Lucija Kumić i Doris Teur – s kojima se stvorila neka dobra kemija i glumački i privatno.

Imate li osobnog modnog stilista ili svoju odjeću za nastupe birate sami?

Naravno da nemam osobnog stilista. Haha… Da imam nešto „osobno“ prije bi to bio kuhar! Jer mi je puno važnije zdravo se hraniti nego imati novu majicu za svaki odlazak u šetnju. Ponekad znam potražiti savjet prijatelja i čovjeka čije mišljenje po tom pitanju jako cijenim, a to je Viktor Drago. On me uglavnom motivira da budem hrabrija po pitanju obleke za nastupe i spotove. Baš sad radim na novom spotu za pjesmu „Krugovi“ za koji sam potražila njegovu pomoć. Dosad sam surađivala s mnogim hrvatskim dizajnerima i modnima markama koje bih rado spomenula: Ines Zrnc Gregorina, Mrvoš, Skoko, Elfs, Levis, Mura Pehnec…nadam se da nisam nekog zaboravila.

Kako najradije provodite slobodno vrijeme?  Uživate li u kuhanju i možda kakvim drugim kućanskim poslovima?  

Uživam više u hranjenju nego u kuhanju i nisam preluda za kućanskim poslovima, ali zato jako volim urednost. Pomaže mi da razmišljam. Tako često imam totalku stana u svrhu terapije protiv PMS-a ili pak donošenja neke bitne odluke i postizanja unutarnjeg balansa. Ne pitajte zašto, takva sam. Čak mi nošenje smeća u kontejner mora imati dublje značenje. Kad mi je stan u kaosu, to je pokazatelj da imam nesređene misli.

Što mislite o ulasku Hrvatske u EU? Imate li stav o tome? Mislite li da su hrvatski građani dovoljno informirani o važnim stvarima vezanima uz članstvo u EU?

 

Glumiti i pjevati na daskama HNK je nešto što zaista nisam planirala nego se jednostavno dogodilo. Do samog završetka prve izvedbe predstave nisam bila sigurna da imam petlje to napraviti, osjećala sam se kao da se spremam iskočiti iz aviona s padobranom. A kad je sve super prošlo, pretvorilo se u čisti hedonizam. 

O općoj informiranosti mislim da najvažnije informacije nikad neće biti općedostupne. Ne samo nama kao publici nego i vama kao novinarima. Znamo samo da ništa ne znamo. Koncept monetarnog sistema kao takvog mi nije idealno rješenje za čovječanstvo, a kamoli koncept „World Governmenta“. Svakog daljnjeg koraka ka takvom nečem se pribojavam. I ovako nemamo više niti privatnost i ne možemo mrdnuti, a da to negdje neka kamera ne posnimi. Osobno ne vjerujem nikad u ono što mi se agresivno nameće, no globalnu propagandu kao niti reakcije na istu ne možeš niti spriječiti niti liječiti. Izbor je prilagoditi se ili posvetiti život prosvjedima, osobnim ili grupnim. To je za svakog individualna odluka. Ja trenutno nastojim u svom osobnom svemiru dati maksimum od sebe, stvarati glazbu, ignorirati stvari koje ne mogu promijeniti i živjeti za trenutak, jer nitko od nas malih i minimalno informiranih ljudi ne zna što će biti sutra i koji je pravi put, pogotovo u pogledu „politike“.

Mislite li da će političke promjene koje su uslijedile nakon posljednjih parlamentarnih izbora donijeti i neke promjene nabolje u našim životima? Strahujete li od novih mjera štednje i najave novog vala recesije u Hrvatskoj?

Iskreno - ne znam. Uvijek se nadam boljoj budućnosti, ali kao što sam rekla, monetarni sistem propada. Mislim da nova vlast ima tešku zadaću da nam propadanje sistema proba što više olakšati. Želim im sve najbolje u tome. A ja ću, u međuvremenu, kad povremeno odem do rodnih Tučepa, posaditi par novih kultura u svoj rekreativni vrt, tako da barem imam kvalitetnog povrća i voća za pojesti. Planet Zemlja ima toliko toga za ponuditi. Čak i velika Vlast ovisi o zemlji i svoje „bogatstvo“ bazira na resursima planeta, koje su pretočili u papire i kovanice. Tako da, ako sve propadne, dok imamo planet i malo sunca da nas obasja, ima nade da će biti i nas i da ćemo se nekako snaći.