Zagreb je imao javno kupalište već u srednjem vijeku. Nalazilo se u današnjoj Tkalčićevoj ulici, otprilike na mjestu gdje je ona najbliža crkvi sv. Marije na Dolcu. Naime, kroz trasu današnje Tkalčićeve ulice nekad je protjecao potok Medvešćak, koji je napajao to kupalište vodom. Zagrebačko je kupalište u srednjem vijeku pripadalo redovnicima cistercitima, koji su posjedovali crkvu sv. Marije i samostan u blizini. Kupalište se spominje već 1291. godine, a bilo je zidano i u njemu se grijala voda, dakle moglo se koristiti i po zimi. Redovnici su kupalište iznajmljivali privatnicima, koji su zatim naplaćivali korisnicima usluge. Za uzvrat su redovnici imali pravo na kupanje u toploj vodi kad bi se ona za druge zagrijala. Također, brijači kupališta morali su svakih 14 dana obrijati redovnike i četiri puta na godinu puštati im krv. Puštanje krvi se tada smatralo korisnim za zdravlje. Jedan od iznajmljivača kupališta bio je zagrebački građanin Mafio Blondo, porijeklom iz Venecije. Cijene kupališta bile su sljedeće: malo puštanje krvi koštalo je 4 bečka denara, a veliko 2 solda. "Šrefanje" s pet pijavica koštalo je 1 bečki denar. Kupalište se održalo kroz cijeli srednji vijek, a izgleda da su ga razorile španjolske čete kralja Ferdinanda Habsburškog kad su se 1529. borile protiv zagrebačkog biskupa.

Prikaži Kupalište na većoj karti