Igor Kralj/PIXSELL
Igor Kralj/PIXSELL

Srbi su nas ‘nabili’ u košarci i vaterpolu. Mi smo njih nabili u svim disciplinama na Olimpijadi 5. kolovoza 1995.!

Autor: Zvonimir Hodak

Recimo Sandra i Sara dobit će za zlatne medalje svaka po već rečenih 104.000 kn. Nismo mi bogati kao Singapur koji svom zlatnom plivaču isplaćuje 740.000 dolara. Izgleda da je Srbija nešto slabija od Singapura.

Budimo realni i tražimo nemoguće. Tako se od prilike hrvatska politička nomenklatura odnosi prema hrvatskim športašima na Olimpijadi u Riu. Čvrsto vjeruju da su Lijepu našu afirmirali, pa i proslavili likovi kao što su Željko Jovanović, Stipe Mesić, Nenad Stazić, Mate Granić, Ivo Goldstein, Ivo Josipović, Vladimir Šeks, Jadranka Kosor i slični . Oni športaše shvaćaju kao iznenadne konkurente koji nekakvim medaljama i medaljončićima skreću pažnju s njihove divovske borbe za bolju budućnost naših naroda i narodnosti , borbu uglavnom koncentriranu u tzv. nevladinim udrugama. Zlobnici ih nazivaju protuhrvatske utvrde. Prema nekim procjenama RH daje godišnje “protudržavnim“ udrugama između 12-14 milijardi kuna. S pravom jer ako nas je netko u bijelom svijetu proslavio onda su to Documenta, B.a.b.e., Mladi antifašisti, Stari antifašisti, Budući antifašisti, Muf stari, Mladi… Centar za mirovne studije, Centar za studije o mirovinama… Ima ih toliko da će uskoro svaki Hrvat imati svoju udrugu. Za njih love uvijek ima. A sportaši? Kostelići, Sandra Perković, Sara Kolak, Sinkovići, Martin, Tonći Stipanović, Šime i Igor, Blanka, Fili itd…. Oni svi uglavnom služe političkim elitama za kićenje tuđim perjem. S deset olimpijskih medalja Hrvatska (velika kao jedan kvart Londona) je na Olimpu. Svaki osvajač zlata dobit će od zahvalne države 104.000 kuna. Braća Sinković, koji spadaju u momčad, obogatit će se za 85.000 kuna svaki. Hrvati razumiju svoja mudra rukovodstva. Kriza je. Gospodarstvo nam je u banani. Damo li športašima, neće ostat love za Vesnu Teršelić, Radu, Sarnavku (ili tako nekako), Frlju, Brlju itd. Kako bi rekli Zagorci “je, kaj je, je!“

Recimo Sandra i Sara dobit će za zlatne medalje svaka po već rečenih 104.000 kn. Nismo mi bogati kao Singapur koji svom zlatnom plivaču isplaćuje 740.000 dolara. Izgleda da je Srbija nešto slabija od Singapura. Njihov hrvač iz Subotice koji je osvojio zlatnu medalju dobit će za to 337.000 kuna. Usput rečeno, hrvač Davor Štefanek se odmah “ogradio“ od podmetanja zlobnih portala da je Hrvat. On dozvoljava da je Bunjevac, Srbin, Sjeverno Koreanac, ali Hrvat nikako. Ne znam čega se boji u jednoj tako demokratskoj, pluralnoj, multietničkoj i uzor državi kao što je Srbija. Međutim, važnije je od njegovog straha nešto drugo. Njegova država, koja po svim gospodarstvenim parametrima zaostaje za RH, daje svojim sportašima tri puta veću nagradu za zlatnu olimpijsku medalju od Lijepe naše. Oni su davno shvatili da su za imidž države daleko bitniji olimpijski pobjednici od Vulina, Vučića, Tasovca, Dačića i sličnih. Pa čak i od Draže Mihajlovića.

Predsjednik HOO-a Zlatko Mateša, nakon najuspješnije hrvatske Olimpijade u povijesti, zamolio je Vladu za povišicu iznosa nagrade za sadašnje i buduće hrvatske olimpijske pobjednike. Bojim se kako je to utopijski prijedlog. Koliko ima još prioritetnijih i gladnijih ustiju koje čekaju ustašoidne kune. Koliko još spomenika, kao onaj u Srbu, koje treba obnoviti. Koliko novaca za snimanje filmova o Hrvatima-ubojicama koji ubijaju srpske psihičke bolesnike, koliko love za još novih filmova o uništavanju partizanskih spomenika koje će snimiti dvojac Irena Škorić i Ivo Josipović. Koliko love treba još naštancati za “Kulturnjake 2016“. Njihova čelnica Neda Urša Raukar izgleda kao Olimpijska pobjednica iz stare Grčke. A tek Mirjana Mirt, intelektualna čelnica antifa RH.

Međutim, nismo mi ni najgori po podcjenjivačkom odnosu prema onima koji ovih dana stavljaju pobjedničke lovorove vijence na svoje glave i na glavu RH. Sjeverna Koreja ima dvije zlatne medalje iz Ria. Kim-Jong-Un pokazao je svoju široku komunističku ljubav prema športu. Zlatni olimpijci za nagradu neće morati ići u vojsku. Komunisti su uvijek bili velikodušni… prema sebi.

Srbi su nas “nabili“ u košarci i vaterpolu. Jedina nam je utjeha da smo mi njih nabili u svim disciplinama na Olimpijadi 5. kolovoza 1995.g. u Kninu i okolici. Bojim se da te medalje zlatnog sjaja nećemo uspjeti zadržati. Srbija je u punoj formi žestoko stisnula hrvatske olimpijce. Fašizacija, rehabilitacija NDH, jasenovačka mitologija, Srb, kukasti križevi, lišavanje slobode na granici tobožnjeg ustaše, galvanizirana univerzalna jurisdikcija. Zatražit će možda od Joe Bidena da se poništi čitava Oluja iz kolovoza 1995.g. jer je general Gotovina bio dopingiran. Dobri Joe, oduševljen nedavnim dočekom u slobodarskom Beogradu, spreman je poništiti i meč koji je održan kod Sigeta od 6.kolovoza do 8. rujna 1566.g. Navodno su u krvi Nikole Šubića Zrinskog na doping kontroli pronađena hrvatska crvena krvna zrnca. Obzirom da je taj susret bio završen turskom pobjedom, sultan Sulejman Prvi nije uložio žalbu. Sreća naša..

Pod utjecajem Olimpijade u Riu, majke u Dubravi i Ludbregu tepaju svojoj dječici “Zlato moje olimpijsko“.

Olimpijada u Riu bliži se kraju, a istovremeno traju užurbane pripreme za Olimpijadu “starih športova“ koja će započeti 11. rujna ove godine. To postaje doista ”kultni” datum i u Hrvatskoj Naim, 11.rujna 2001.g. u New Yorku su terorističkim napadom, između ostaloga, uništena i ona poznata dva WTC tornja. Kad bi nadolazećeg 11. rujna pala oba dva hrvatska politička tornja SDP i HDZ možda bi oni koji bi ostali nakon njih smogli hrabrosti odgovoriti na sva “prekomjerna granatiranja“ koja nam stalno dolaze iz Srbije. Nekako mi se čiini da se hrvatska politika prema Beogradu (onako mlitava, poltronska, uplašena i trulo kompromisna) reflektirala i na mentalni kod onih koji vode košarkašku i vaterpolo olimpijsku momčad. Stoga smo valjda u oba slučaja izgubila od Srba. Gledao sam oba susreta i zaslužene pobjede Srba. Treneri i vodstvo sve su kao nešto htjeli reći, ali kao i političari, imaju problema s jajima ili finije rečeno ”pribojavaju se”. I mada su možda i suci i atmosfera bili protiv nas, tako da smo bili oštećeni, ipak “treba biti pošten“ pa priznati kako su oni bili bolji. Isto kao i hrvatski političari. Iz dana u dan preko granice dobivamo verbalne lekcije od ljudi koji su imali hrabrosti rehabilitirati Dražu Mihajlovića. Upravo je u tijeku rehabilitacija generala Milana Nedića koji je pismeno obavijestio Hitlera da je Srbija prva riješila židovsko pitanje u Europi. I šlag na kraju, najava je rehabilitacije Slobodan Miloševića jer su srpski pravnici i političari, analizom nepravomoćne presude Radovanu Karadžiću, došli do istine svih istina: Sloba je čist k’o suza Ratka Mladića. Beograd je “bombardovan“ grubom greškom. Zapravo su htjeli ”bombardovati” Prištinu. Sloba će dobiti spomenik odmah pokraj trodimenzionalnog đenerala Draže.

Uz tu svežu musaku iz “zone sumraka“ u istom ritmu ratnih bubnjeva dolaze prijetnje ustašama. Nema više Oluje, nema više jama punih Srba. Sada ratne trube zlokobno trube. Apologeti srpskih zločina opet su digli glave. A Hrvateki? ”Nebi se šteli mešati”! Kaj je, je. Uz ovakve hrvatske političke i medijske elite, uplašene i poltronske u odnosu na EU-u, huškane od razno raznih Mesića, Josipovića, Pupovaca, Teršelička, jugonostalgičnih novinara, takve političke i medijske elite vode upornu bitku protiv grafita i navijača koji uzvikuju ZDS. To je njihov odgovor Vulinu, Vučiću i Dačiću. Oni će voditi dosljednu politiku podrške Srbiji na njenom putu u EU. Sve do konačnog ujedinjenja sa demokratskom Srbijom punom spomenika Draži, Nediću i Slobi. Na njihovu žalost premalo se branitelja do sada ubilo. Previše ih je ostalo. Možda treba malo ozbiljnije razmisliti o svojedobnoj ideji Mirjane Kasapović da se preostalim braniteljima malo određenije pozabave specijalci, policija i progresivne snage iz redova “gledatelja Žikine dinastije“. Branitelji šute, ali još ih ima. Na našu sreću. Inače bi se u Beogradu već počeo puniti “voz slobode“ za Zagreb. Na koji bi jorgovane i ”bele lale” bacali isti oni koji su takvim cvijećem obasipali tenkove koji su u jesen 1991.g. krenuli na Vukovar.

Jedna moja čitateljica, između ostalog, pita kako se pravilno piše prvi dan travnja s obzirom na razne psine koje se taj dan šire među građanima? Moj odgovor bio je da se taj dan u Jugi pravilno pisao ”prvi april” jer su nas tada varali oni preko, a danas je ispravno pisati ”prvi travanja” jer nas sad varaju naši domaći.

Po onom što mi je osobno ispričao prof. dr. Josip Jurčević događaj se odvijao otprilike ovako: nazvao ga je novinar Večernjaka Dražen Čurić i zamolio da na dvije kartice teksta odgovori na sedam pitanja koje objašnjavaju ulogu naše drage i žilave UDBE u političkim promjenama u Hrvatskoj i Jugi 1990.g. Umjesto svog teksta prof. Jurčević pročitao je u Večernjem Čurićevu analizu protkanu onim što je Jurčević do sada govorio i napisao u brojnim knjigama. Rekli bi nekorektno, ali uobičajeno u našim medijima. Ali prof. Jurčević, ne budi lijen. Poslao je pritužbu Večernjaku koju on, naravno, nije objavio. To je u redu. Pa nije prof. dr. Jurčević kao Josip Juratović, automehaničar i politički ekspert Večernjaka te istodobno i Titov apologet. Nije Jurčević ni Oliver Frljić, niti je on vođa velike lijeve stranke “Hrvatskih laburista“ Tomislav Končevski koji na dvije stranice strepi od bijega SDP-a u naručje kapitalista. Večernjakov urednički kadar uglavnom je školovan na Fakultetu političkih znanosti pa je odlučio demaskirati prof. Jurčevića. I umjesto da taj posao povjere svom bivšem profesoru “udbologu“ koji i danas pun ponosa priznaje da je bio službenik UDB-e, oni pronalaze sociologa i povjesničara dr. sc. Ivicu Miškulina. Sociolog ima dva zadatka. Jedan je ukazati na znak jednakosti između prof. Jurčevića i Dragana Markovine, profesora na splitskom Filozofskom faksu i neizlječivog Jugoslovena koji i dan danas kad čuje Lijepu našu odmah zapjeva Hej Sloveni… Drugi zadatak je ukazati na raširenu teoriju zavjere o tobožnjoj inflitraciji UDB-e u redove HDZ-a 90-tih godina. Uglavnom, Manolić, Boljkovac, Mesić, Perković i Mustač bili su dio borbe da Hrvatska postane dio demokratskog svijeta. Tuđman se okružio njima ne zato jer su to oni željeli nego jer je to on želio. Oni su po Miškulinu u to vrijeme jedini “raspolagali upravljačkim i organizacijskim vještinama“. Sve Jurčevićeve knjige, pune dokaza,f aksimila i dokumenata u svari su pokušaj da se “unese paranoja u izmučeno društvo čime ga čine strahovito psihološki opterećenim“. Naš sociolog je ujedno i psihić pa piše: “Jurčević je, pak, za pretpostaviti je zbog svojih nerealiziranih političkih ambicija otišao u drugu krajnost pa u svemu vidi konspiraciju.“ Bravo profesore! Po vama je vjerojatno Miro Barešić kobnog dana izvršio suicid pucajući si iz puške u leđa. Ma kakva UDB-a! Ona je svoje upravljačke i organizacijske vještine pokazala kod likvidacije Đurekovića, Bušića, obitelji Ševo itd. Od 30.VI. 1990.g. pa nadalje to su bili borci za demokratsku Hrvatsku. Šteta što prof. Miškulin nije bio pozvan za svjedoka u Njemačku. Možda presuda ne bi bila tako drastična.

Kraj živih manifestacija fašistoidnosti u vlastitoj domovini, Eprahaim Zuroff i nadalje ganja po hrvatskoj zadnje primjerke ostarjelih, onemoćalih i već ishlapljelih sklerofašista.

Opet Večernji. Petra Maretić Žonja i Marko Špoljar predstavljajući kandidate za izbore navode: “Na listi HSP-a i HČSP-a je i kontraverzni glumac Božidar Alić.“ Pokušavam dokučiti zašto je jedan od glumačkih prvaka u politici ”kontraverzan”? Vjerojatno jer je desnih političkih opredjeljenja. Žonja i Marko sigurno ne bi ni u snu proglasili kontraverznom npr.: Vedranu Rudan ili Olivera Frljića, Viktora Ivančića, Borisa Dežulovića, Antu Tomića, a siguran sam ni Mirjanu Mirt u 3PM. Bolesnim ljevičarima nikako ne ide u njihove dijalektičke mozgove da je i desno i lijevo odnosno i krajnje desno i krajnje lijevo ustavna kategorija u čitavom demokratskom svijetu. Pa ako je sjajni glumac Božidar Alić kontraverzan samo zato jer je čvrsti domoljub onda njih dvoje već davno u normalnim novinarskim krugovima također nose stigmu kontroverznih ljevičara, a da o tome pojma nemaju. Nadam se da će mi oni novinari Večernjaka koji su mi otkrili koji ugled uživaju Špoljar i Žonja oprostiti na indiskreciji. Naravno to govori i o njihovoj bazičnoj novinarskoj objektivnosti. Genijalni Večernjakov vanjskopolitički strateg Josip Juratović veliki je poštovalac lika i djela Josipa Broza. Otvarao je Jura i izložbe Tita po Njemačkoj, ljevičario sa svojim sićušnim znanjem o geopolitičkoj sudbini RH u okviru EU. Ali tog apologetu masovnog ubojice (i po njemačkim medijima) Špoljar i Žonja ne bi ni u snu proglasili kontroverznim. No, to više govori o njima i onima koji vode taj nekada u desnom centru ugledni dnevnik nego o Juratoviću.

Kinesko partijsko vodstvo je, zbog bujanja populacije i prenapučenosti Kine, navodno, po radio Erevanu, planiralo izvesti nuklearni napad na Ameriku kako bi osigurali životni prostor za onih preostalih 10.000 preživjelih Kineza.

Autor: Zvonimir Hodak

ZADNJE VIJESTI