Anto Magzan/PIXSELL
Anto Magzan/PIXSELL

Lijevi mediji misle da je Plenki prošao kao Hajduk u zadnjem ‘sučeljavanju’ s Dinamom u Splitu. Krivo!

Autor: Zvonimir Hodak

Samo “sučeljavanje“ bilo je po metodi AMR-u, tj. ”average minute ratingu” iliti slabo gledano. Zato je odmah spas zatražen u tzv. ”share” metodi koja se temelji na udjelu onih koji su u to vrijeme bili pred televizorima pa je nategnut broj gledatelja bio 35 %. To bi značilo da je svaki treći gledatelj, koji je bio pred TV ekranom, gledao ovaj nezanimljivi i blijedi spektakl.

Je li sučeljavanje navodno budućih premijera RH završeno je pred samo 13 posto onih koji gledaju HRT ili pred samo 13 posto svih homo politicusa, ostaje za sada nejasno. Po ”Direktno.hr” Plenki je pregazio Milanovića kao “plitki“ potok. Večernji, Jutarnji, 24sata i Novi list misle da je Plenki prošao kao Hajduk u zadnjem “sučeljavanju“ s Dinamom u Splitu. Krivo! Susret u Splitu nije završio 0:0 kao ovaj politički derby na Prisavlju. Kad kažem nula prema nula, onda prvenstveno mislim na kvalitetu sraza. Prozirni populizam, jeftina obećanja, amatersko razbacivanje milijardama, par oštrih startova s leđa koje “sudija“ nije primijetio i to je sve. Mediji, u skladu s nazorima svojih progresivnih, lijevih urednika, sve do jednog briljantnih bivših studenata Fakulteta političkih znanosti, objaviše pobjedu nad povampirenim fašizmom. Možda se netko od brojnih savjetnika trebao potruditi i nabaviti snimku prve političke TV debate održane u USA 26. rujna 1960. godine između predsjedničkih kandidata John F. Kennedya i Richard M. Nixona u studiju CBS Chicago. Bio je to prvi TV dvoboj koji je jasno dao do znanja da će Kennedy postati prvi katolički predsjednik SAD-a. Tako je i bilo. Što možemo zaključiti nakon “sučeljavanja“ i anketa “tko je bio bolji“ koje nam plasiraju Jutarnji, Večernji, 24sata, HRT i Indeks? Ništa. Ili opet nula prema nula. Možda je pred ulazom u “Mramornu portu“ jedino falio crveni tepih i Tatjana Munižaba koja se u jarkoj crvenoj haljini s crvenom zvijezdom u kosi baca u naručje Zoranu Milanoviću i budućem ministru kulture Bojanu Glavaševiću. Samo “sučeljavanje“ bilo je po metodi AMR-u, tj. ”average minute ratingu” iliti slabo gledano. Zato je odmah spas zatražen u tzv. ”share” metodi koja se temelji na udjelu onih koji su u to vrijeme bili pred televizorima pa je nategnut broj gledatelja bio 35 %. To bi značilo da je svaki treći gledatelj, koji je bio pred TV ekranom, gledao ovaj nezanimljivi i blijedi spektakl. Što je i lako moguće jer u tom trenutku i nije bilo nešto osobito zanimljivo na HRT-u. Osim Olimpijade. Koju tako i tako nitko ne gleda.

Nedavno su prodavači izvorske vode u bocama oštro demantirali tvrdnju Gradskog vodovoda da je voda iz gradskih pipa čišća i zdravija od vode u njihovim bocama: “To je jednostavno nemoguće jer boce punimo iz gradskog vodovoda.“

U “non stop“ programu pod kodnim imenom “Suočavanje s prošlošću“ izvrsno se uklopila režiserka Irena Škorić. Njezin dokumentarni film “Neželjena baština“, za koji je glazbu napisao ex predsjednik Ivo Josipović, imat će svoju svjetsku premijeru ovih dana, tj. 18. kolovoza na međunarodnom “Sarajevo film festivalu“. Ne sumnjam da će u prvom redu te projekcije sjediti glavom i sijedom bradom Roberto de Niro. Film je suvremen i progresivan kakav je od prilike i “dragi Ivo No 2“ a i naša Irena. Govori o gorkoj sudbini “iznimno vrijednih spomenika koji govore o vremenu antifašističke borbe u naših naroda i narodnosti. Znači ne od “Triglava do Đevđelije“ nego na našim lokalitetima kao što su legendarni Srb, Banija, Kordun, Lika…Šteta što Irena nije s kamerom otišla malo i do Slovenije. I tamo ima vrijednih spomenika kao što je to već mitska Huda jama. Zapravo Škorićka i Josipović trebali su s filmskom tehnikom, a da bi bilo sve autentično i s tenkom krenuti iz Bleiburga pa do Teznog, Jazovke i sve do kraja “Križnog puta“. Čitavim putem izgrađeno je na tisuće NOB spomenika koji svaki na svoj način evociraju uspomene na dane “ponosa i slave“. Kako bi se De Niro oduševio kad bi se na svečanoj premijeri pokazao rudnik “Huda jama“ u kojem je živo zazidano oko 3.000 muškaraca, žena i djece. To je spomenik “vrlo visoke umjetničke vrijednosti“ koji govori i potvrđuje humani karakter “naše partizanske“ vojske. Film bi digao biranu publiku na noge kad bi se na kraju na platnu pojavila depeša “asistenta režije“ koji piše u Beograd: “Druže Maršale! Zadatak je izvršen… Smrt fašizmu-sloboda narodu!“, a koji proglas čita Ingrid Antičević-Marinović uz dramatičnu slobodarsku odu pobjedi, sve uz glazbu Ive Josipovića… Vandali su se okomili na 3.000 spomenika slobodi, crvenoj zvijezdi, kokardi, srpu i čekiću. To nije mogla ublažiti ni Jadranka Kosor s 2 milijuna kunića za spomenik u junačkom Srbu. Mislim da ona onako dobro “informisana“ ni danas nije čula za svećenika Juraja Gospodnetića i roštiljadu koju su “ustanici“ priredili svećeniku. Tako članica predsjedništva “Naprijed Hrvatska“ urbi et orbi kulturnoj kremi u Sarajevu prezentira dirljivu istinu o sudbini spomenika s likovima kojima se na četverouglatim glavama ističu kape s crvenom zvijezdom a u rukama srp i čekić kojim su operirali na križnom putu “narodne neprijatelje“. Ali Irena i Ivo nisu trebali za inspiracijom krenuti u 1945.g. Iste te “crvene zvijezde, srpovi i čekići, isto to urlanje smrt-fašizmu-sloboda-narodu pojaviše se i u jesen 1991. g. u Vukovaru, Škrabrnji, Dalju, Petrinji,a poslaše i ljupke “zvončiće“ u Zagreb, raketiraše Banske Dvore, poklaše sve živo na Ovčari, ljudi s istim uniformama sa “spomenika vrlo visoke umjetničke vrijednosti“ u tri dana pobiše 8.500 muškaraca i mladića u Srebrenici.

Dok ideološki zadojena Irena Škorić u svojem filmiću glorificira partizanske zločine, dotle filmski “redatelji apeliraju na Oreškovića da urazumi Hasanbegovića“ cmizdri Arsen Oremović u Večernjaku od 11. kolovoza ove godine. Hasanbegovića stvarno treba sankcionirati. Ne kao 1945.g. sa srpom i čekićem. Ima i rafiniranijih metoda. Vjerojatno Danci opet snimaju neki film u kojem ustašoidni branitelji ubijaju srpske bolesnike u nekoj psihijatrijskoj ustanovi, a Hasanbegović ne da za to lovu. I Irena je jedva skucala nešto ustaških kuna kako bi De Niru pokazala da je točna teorija da je NATO umjesto Beograda trebao malo “zdrmat“ Zagreb. A hrvatski redatelji će 3016.g. početi s pripremama za snimanje filma o “Domovinskom ratu“. Glazbu će skladati Joža Manolić. Obzirom na znanstvenu činjenicu da je grenlandski morski pas najdugovječniji kralježnjak te da živi čak četiri stotine godina ima izgleda i za naše udbaše. Od 8. svibnja 1945.g. bili su krvoločni kao morski psi. Spadaju među kralježnjake i sigurno su najdugovječnija vrsta na “ovim prostorima“. Za razliku od naših dragovoljaca i branitelja, nije im nikada bio ni u peti suicidni način razmišljanja. Skromni i pastoralni, u svojim privilegijama i izobilju odlaze na onaj svijet oko stotke. A 3.700 branitelja oduzelo je sebi život zbog grižnje savjesti zato jer su tijekom rata rušili spomenike “vrlo visoke umjetničke vrijednosti“. Kako to da Ireni Škorić, Hrvoju Hribaru, Vinku Brešanu i sličnim režiserima nije pala ideja da naprave film o toj tragičnoj temi? Uostalom, o toj jadnoj i bezidejnoj hrvatskoj filmskoj istini već sam pisao u više navrata. Zaostajemo za srpskim filmom jednu svjetlosnu godinu. Od “Tko to tamo peva“ pa do “Lepa sela lepo gore“ i u Jugi su srpski režiseri producirali i snimali “Sakupljače perja”, ”Maratonci trče počasni krug“ i bezbroj jakih i autohtonih filmova. U Hrvatskoj su se filmske elite bavile “Sutjeskom”, ”Neretvom“ i sličnim partizanijadama. Od vulgarne glorifikacije partizanskih poslijeratnih koljača i partijskih egzekutora malo nas je oslobodio Tonči Vrdoljak koji se još 1971.g. usudio snimiti film “U gori raste zelen bor“, a slijedio ga je ratni dnevnik Ivana Šibla “Kad čuješ zvona“. Danas u hrvatskom filmu sjede likovi koji snimaju filmove o ratu-u BiH! Tipovi koji ismijavaju katoličku crkvu i skupljaju jeftine poene kod Arsena Oremovića i Jurice Pavičića. Omiljene teme su im ratna ljubav Srbina i Hrvatice te borba protiv hrvatskog nacionalizma. I zato nas u Sarajevu prezentira Irena Škorić i Ivo Josipović. Da im Hasanbegović otključa blagajnu bili bi oni spremni snimiti i Hasanaginicu te pretvoriti bosansku usmenu baladu na filmskom platnu u putopis.

Nakon novog poskupljenja voznih karata, ZET-ovi putnici bit će se dužni vezati prilikom vožnje – da ne pobjegnu kontrolorima!

Ovih se dana javila kod naših jugonostalgičara i orjunaša u Slobodnoj jedna ideološka dilema (ili kako kažu moji Ličani ”delima”): uz Borisa Vlašića, Damira Pilića javio se i poznati Večernjakov progresivac Laci Mateić. “Delima“ spade u ljevičarsku klasiku. Jeftin je silogizam čuditi se zašto se ubojstvo Stjepana Đurekovića smatra zločinom, a ubojstvo Jugo ambasadora Vladimira Rolovića herojskim činom, a k tome se ubojici ambasadora, u prisustvu ministra branitelja i kulture, podiže spomenik. Drugovima nije jasno. I nikada ni neće biti. Šteta što je prekasno za lustraciju druže Laci. Miro Barešić borio se i u toj neravnopravnoj borbi ubio udbinog ambasadora za hrvatsku državu. Onu državu koju iz sveg srca niste željeli. Naravno da vi to sa svojim kvocijentom ne možete shvatiti. Vama se diže tlak kad fotići na Stradunu uhvate Adama Claytona iz U2. Evo ustaše! Valjda vam diže tlak i kad ste doznali da su potkove na alkarskim konjima u obliku slova ”U”. Mislim da je Slaven Letica na F.B-u objavio sliku najveće planine u državi Utah na kojoj je veliko slovo ”U”. Valjda je i to zgrozilo vaše bolesne umove. Vrlo dobro znate da je ambassador Rolović inače nekadašnji komadant Golog otoka prvi potegao pištolj. Zamislite ambasadora s pištoljem ispod pazuha! I vi sad laprdate o rodoljubnom i državnom terorizmu. Onaj tko se bori za svoj narod i svoju državu ne može ići u istu priču s onim koji šalje naoružane profesionalce na one koji tu državu žele. I ono što je pravno i činjenično relevantno: Rolović i Barešić našli su se oči u oči s pištoljima i jedan je poginuo. Ntko nije ušao ambasadoru u garažu i dokrajčio ga sjekirom. Samo fosilizirane kriptokomunističke glave mogu između hrvatskog rodoljuba i udbaških ubojica tražit znk jednakosti. Nelson Rolihlahla Mandela se 1942.g. priključio Afričkom nacionalnom kongresu koji se borio za prava većinskog crnačkog stanovništva. Nakon što je shvatio da nenasilna borba ne donosi rezultate organizirao je vojno krilo ANC-a i započeo kampanju sabotaža i ubojstava. Uhićen je bio i osuđen na doživotni zatvor. Na kraju 1993.g. dobio je bio Nobelovu nagradu za mir. Barešić je krenuo u borbu za prava većinskog stanovništva u potlačenoj Hrvatskoj, u kojoj su ga na kraju, po nalogu UDB-e, i ubili. I nije svijet u slučaju Mandele postavljao infatilno pitanje koje nam postavlja ofucani Laci “Može li se zločin opravdati višim ciljevima?“ Da je bilo slušati Borisa Vlašića, Davora Pilića, Ladislava Mateića Mandela bi zbog onih koji su bili zapaljeni u kamionskim gumama bio u ćeliji sve do smrti. A Nobelovu nagradu dobio bi samo De Klerk njegov bjelački protivnik. I svi ti smetlari ljudskih duša koji sad pljuckaju prema mrtvom Barešiću dobro znaju biografiju Nelsona Mandele, ali to znanje skrivaju k’o zmija noge. Miro Barešić kao i Zvonko Bušić ostaju hrvatski nacionalni heroji, a zahvaljujući, između ostalog, i njima komunistički ovisnici mogu danas pljuvati preko svojih ljevičarskih medija. Siktat će sve dok smrt jednog dana ne pokuca na njihova vrata. Jedino nasljeđe koje će ostati nakon njih bit će Joža Manolić. Stoga, uzalud vam trud svirači…

Američki špijun koji je uhićen te je priznao da mu je zadatak bio javiti od čega Hrvati uopće žive, pušten je jer to ni sami Hrvati ne znaju.

Zagrebački seljaci najavili su izlazak na ulice. Uzgajali su doma božićnu pšenicu, a država je ne želi otkupiti.

Iz socijalne karte malog Isusa vidljivo je da nije rođen na državnim jaslama.

Autor: Zvonimir Hodak

ZADNJE VIJESTI