jelena-lovric-snimka-zaslona-2

Jugoslavenka po profesiji lovi u ‘zaleđu’ Hrvate po profesiji

Autor: Zvonimir Hodak

Dokaz je Republika Srpska koja se danas proteže na 49% bivše Socijalističke republike BiH. Srbija je izgubila rat i hrvatske teritorije koje je okupirala. Bošnjaci sad imaju sveti zadatak da ”reliquiae reliquiarum” osiguraju isključivo za sebe.

Hrvatska politička elita pomalo podsjeća na zimsku službu u Zagrebu. Kad god padne snijeg oni su iznenađeni i uvrijeđeni. Kako se to tako iznenada dogodilo? Još jučer smo bili u Sarajevu i Mostaru. Bilo je sunčano, toplo vrijeme, njupali smo tufahije. Raja je bila vesela i razdragana kad nas je vidjela i pozdravljala na ulicama i trgovima. Sad je odjednom nastupilo zahlađenje. Digla se kuka i motika jer država koja, usput rečeno sliči na čudnovatog kljunaša, provodi svoje zakone. Sve optužnice su po zakonu. Pedantno je provedena pravedna istraga protiv 28 osoba zbog ratnih zločina koji su se pred 25.g dogodili u Orašju. Pritvoreno je 10 Hrvata, a ostalih 18 to komentira uz ”kahvu”. Ne zna se kojoj etničkoj skupini pripadaju. Teršelička, Lovrićka i Puhovski misle da bi to mogli bit Srbi koji vole ”kahvu”. Prisjećajući se kako su Hrvati nakon 8. svibnja 1945.g. tamanili Hrvate, misle oni kako ne bi bilo čudno da su i Srbi činili ratne zločine nad Srbima. Muslimani nisu sigurno. Oni još iz Daytona imaju crno na bijelo da su službeno žrtve rata u BiH. A zlobni Davor Ivanković u Večernjaku podmeće kako “premda su vojne postrojbe HVO-a u Orašju bile popunjene s 25% do iznad 50% Bošnjacima…“ Pa što? Ostali su oni na slobodi zato jer nisu krivi i ”šlus”.

U životu svaki dobar scenarij ima obaveznu poruku. Osim u mojoj kolumni. Ja, ako želim poslati poruku, odem na poštu. Ovdje ipak naznačujem poruku koja je identična jednoj poruci koju su preostalim starosjediocima Englezima poslali stanovnici Savile Towna, grada u Yorkshireu. To je dragi, multietnički grad u kojem je bilo preostalo još 48 bijelih Engleza. To je grad u kojem i prodavačica sladoleda nosi burku. Poruka glasi: “Gubite se i ne vraćajte se, nemate što tražiti ovdje!“. Identičnu poruku (u prijevodu) dobili su u Plenković i Stier u BiH. Odnosila se ona i na preostale Hrvate u BIH, mada samo indirektno. Bakir Izetbegović poručio je da priča o ugroženosti Hrvata u BIH ne drži vodu. To potvrđuju i “glasovi razuma “ iz RH kao Jelena Lovrić, Vesna Teršelič i Žarko Puhovski. Sad se još samo čeka što će poručiti elitni istoričari Jakovina, Markovina, Klasić i Perica.

Kad smo već kod Markovine, već se vidi rezultat mudre odluke da naša Nina preuzme ministarstvo u Vladi RH. Brat ljevičarskog aktiviste Dragana, Damir dobio je od HAVC-a malu akontaciju od 135.000 kn kao scenarist i redatelj filma zgodnog imena “Borac“. Ostala lova stiže naknadno. Ako netko misli daje “Borac“ film o nekom branitelju iz Vukovara neka samo misli… No, dobro. Pustimo Markovine da uživaju u lovi zemlje koja Draganu ne znači ništa… Možda bi ih mogli plaćati u dinarima…

U subotnjem Jutarnjem kašljucavi i izlizan “glas razuma“ Jelene Lovrić poručuje nam: “Umjesto da se zgraža nad zločinima, Hrvatska se zgraža nad istragama“. Jele ide na “prvu loptu“. “U huškačkoj retorici natječu se prvaci države, bivši generali, povjesničari, Hrvati po profesiji…“ I tako Jugoslavenka po profesiji lovi u “zaleđu“, Hrvate po profesiji. Tunde Benković je Mađarica udana za Hrvata, piše nadalje naša Jelena, i Tunde se želi na sudu suočiti sa svojim silovateljem, bivšim šefom vojne policije u Orašju Perom Vincetićem. Kako bi pokazala bar neku empatiju za Vincetića, Jele navodi njegov lirski nadimak “Pero konj“. Navodno je protiv Pere Vincetića pred 6 godina dignuta optužnica pa će gospođa Benković sasvim sigurno imati priliku suočiti se sa njim na sudu. Ali hoće li itko iz ljevičarske medijske ergele spomenuti sve one Hrvatice koje su godinama silovane u Vukovaru i istočnoj Slavoniji? I te žene svaki dan susreću svoje silovatelje na ulici, ali nemaju ni najmanju priliku da se s njima suoče na sudu. Međutim Jele to ne zanima, ona nastavlja “reakcije na recentne događaje u Orašju planule su ovdje u čas do granice histeriziranja“. Slažem se Jele. U bosanskoj su apsani 10 Hrvata, a istraga se vodi protiv 640. Kad se privede njih 600 onda bi se “prvaci države, bivši generali, povjesničari i ”Hrvati po profesiji“ mogli pospano oglasiti s mudrim pitanjem: a što je sa onih preostalih 30?

Osim “Hrvata po profesiji“ postoje i “pošteni Hrvati“ iz Sarajeva koji su otvrdnuli u bojevima protiv “ustaša“ i kojima je sve jasno. Ali meni nije sve jasno. Što i nije čudno. Sjećam se, ali kao kroz maglu, splitskog sporazuma Alije i Tuđmana. Sjećam se jasno činjenice da nije bilo Gotovine, koji trenutno može u Dubrovnik samo avionom, da bi Bihać bio Srebrenica na kvadrat. Sjećam se i Atifa Dudakovića kako čestita generalu Marjanu Marekoviću u Tržačkim Raštelima na rijeci Korani zbog oslobođenja bihaćke enklave. A general Atif Dudaković je bio zapovjednik 5. Korpusa Armije BiH. On je nakon Oluje “posjetio“ malo Hrvatsku i navodno počinio ratni zločin. Nekako mi se čini da je ipak jedini pobjednik rata “na ovim prostorima“ bila RH. Ona je Olujom oslobodila 1/3 svoje okupirane države. Bošnjaci su većinom rat izgubili. Dokaz je Republika Srpska koja se danas proteže na 49% bivše Socijalističke republike BiH. Srbija je izgubila rat i hrvatske teritorije koje je okupirala. Bošnjaci sad imaju sveti zadatak da ”reliquiae reliquiarum” osiguraju isključivo za sebe. Što više, optužnica – makar i nakon 25 godina – doprinijet će većem iseljavanju Hrvata. RH i tako kuburi sa manjkom stanovnika. Lika je prazna. Uskoro će biti i Slavonija dok je u ostatku BIH gužva kao pred Dinamovim golom u Ligi prvaka. “Mudro rukovodstvo“ RH spas vidi u što bržem ulasku BiH u EU. Onda će kao čarobnim štapićem svi problemi Hrvata biti riješeni. Kad su u EU mogle Bugarska i Rumunjska, misle na Zrinjevcu, onda može i Bi H. Ali za razliku od BIH to su prave pravcate države. BIH je dugo bila, a nije izvjesno nije li i danas međunarodni protektorat koji će to ostat sve dok to žele svjetski moćnici. I još nešto. Oduševljenje u BiH sa EU je posve deklaratorno. Dodik sanja ujedinjenje s “otažbinom“ i Putinov kišobran nad Banja Lukom, a Bošnjaci sanjaju o “sekularnoj“ državi i zaštitniku moćnom Erdoganu. Zato sve najave iz Zagreba, najprije od Božinovića, a sad i od Stiera, kako je “prioritet hrvatske vanjske politike“ ulazak BiH u EU običan je račun bez krčmara. Koliko god to željele ambasade u Sarajevu i Buzinu.

Sad dolazimo do pravnog presedana u povijesti ratovanja. Hrvatska je pobijedila i ujedinila svoje okupirane teritorije. Pomogla je i BiH da preživi, a Srbija ako bi lakše probavila gubitak Kosova i Crne Gore, dobila je svoju državu nastalu na gluposti Billa Clintona. I kad se slegla prašina, vidi čuda, sad je odjednom genocidna postala Hrvatska. Goni nas neusporedivo najlošiji međunarodni sud u povijesti – onaj Haaški. Gone nas i optužuju Srbi i ne mogu nam zaboraviti traktorijadu u kolovozu 1995.g. Sad je napokon, kartaški rečeno, na štih došla i BiH. Kao velika mačka zapišava svoj teritorij u Orašju, Stolcu.. Mostar drže u vječnom šahu. A Hrvatska je ko bojagi pobjednica dok naši zapovjednici legendarnih Puma, Tigrova, Vukova, Gromova, Kuna, Paukova, Sokolova mogu u Dubrovnik samo avionom. Dobro je ispalo što je Hajdaš Dončić bio protiv izgradnje Pelješkog mosta. Da smo lovu potrošili na most danas bi “ratni zločinci“ šetali po Stradunu na opći užas gospara i Vlahušića.

Na kraju, o principu koje poštuju, njeguju i drže ga se sve normalne države na svijetu. – načelu reciprociteta. Srbi uhićuju i sude naše branitelje, a Hrvateki se upinju iz petnih žila da se jednog dana zajedno nađemo u lažnom raju – EU. U Bosni su pregorjeli kompjutori od nabrajanja zločina i zločinaca koje treba suditi i osuditi. Njihovi pedantni i “objektivni“ istražitelji snalaze se u Hrvatskom državnom arhivu kao u čevabđinici na Baš čaršiji. Sve poznaju. Sve je to naša raja u Zagrebu. De, bona kopiraj mi ovih dvije iljade stranica. De mi otvori ovu kutiju. Makar bila i Pandorina. To nadilazi normalnu imaginaciju. Ni Quentin Tarantino u Kill Billu nije došao na tako sjajnu ideju. Idemo u Zagreb skupljati dokaze o zločinima Hrvata u BiH. Dobar hotel. Ljubazna raja u Hrvatskom državnom arhivu. Nema što nema. I po stoti put ponavljam: Hrvatska je pravno retardirana država.

Prisjećam se dokaza o “tobožnjoj“ ugroženosti Hrvata u BiH o kojoj je ovih dana prodivanio Bakir Izetbegović. Talijanski karabinjeri u sastavu EUFORA, do zuba naoružani u oklopnim vozilima, svojedobno su junački upadali u hrvatske banke koje su strogo civilni objekti. Gdje su ti junaci bili dok je grmjelo i sijevalo i dok su ih jugo-četnici vezali za ograde mostova? Bili su vjerojatno u sastavu karabinjerske postrojbe MAMMA MIJA!

Neka netko proba ući u arhive bivšeg SKH. To bi tek bila prava Pandorina kutija. Kolike bi se novinarske karijere počele tresti. Kao u talijanskim potresima ovih dana. Koliko bi se “časnih“ političkih karijera zaljuljalo, koliko sveučilišnih profesora ne bi moglo izaći pred studente? Ali zato Mesić i Bajić mogu uvijek otvoriti Hrvatski državni arhiv svakome tko god to zaželi. Živio sam šest godina u SAD-u. To je dovoljno dugo da sam shvatio kako i u kozmopolitskoj Americi, gdje je svakom prva briga dolar, standard i socijalno osiguranje, svi ipak gledaju na pojam nacionalne sigurnosti sa strahopoštovanjem. Znam kao pravnik da su BiH istražitelji ušli u arhiv temeljem sporazuma BiH i RH o uzajamnoj pomoći u potrazi za ratnim zločincima. To nije sporno i zvuči zakonito. Međutim, kome je palo na plitku pamet prihvatiti i potpisati takav sporazum? Čak i zadnjoj budali je jasno što se sprema nakon Daytona. Serije ljevičarskih insinuacija o agresiju na Bosnu. Pokušaj dijeljenja Bosne, hrvatski zločini, Haaške optužnice protiv Praljka i drugova, čišćenje Sarajeva od Hrvata, sprečavanje povratka u Republiku Srpsku, ubojstva čitavih hrvatskih obitelji povratnika. Lažna afera BiH tajnih službi o silovanje mlade muslimanke od strane Ustavnog suca Vice Vukojevića koji je sedam godina trpio ljevičarski teror, a da mu se nitko nije ni ispričao za prijesnu laž. I nakon svih ovih činjenica nađe se netko od hrvatskih “političara“ koji potpiše sporazum sa zemljom u kojem Hrvati već dugo predstavljaju divljač za odstrel. Parafiranjem ovog sporazuma automatski je prestao lovostaj i danas imamo oko 3.000 onih koje SIPA može opeći kad god to zaželi. Zamislite da nekome u BiH padne na pamet pa da na temelju takvog sporazuma osvane u Beogradu i uputi se u Državni arhiv Srbije. Usput rečeno, postoji slični sporazum između Srbije, BIH i RH, ali razlika je u praksi. Ona je provediva samo u poltronskoj, kmetskoj i iskompleksiranoj Hrvatskoj.

Da je A.G. Matoš mogao i pomisliti kako će jednog dana samostalna Hrvatska biti ovako smušena i ranjiva, vjerojatno nikada ne bi napisao ove prelijepe stihove:

Samo tebe volim, draga nacijo,

Samo tebi služim, oj Kroacijo,

Što si duša, jezik, majka, a ne znamen,

Za te živim, samo za te, amen!

Oni nama optužnice i pritvor, a mi njima lovu i otvaramo arhive da im bude lakše. Ministarstvo kulture RH “ispružilo“ se s 500.000 kn za film sarajevskog benda o “Pišonji i žugi“. Bosanska Hilary, Jasmila Žbanić, poznata po “dobrodošlici“ Zoranu Milanoviću prilikom njegovog dolaska u Mostar, odrješito je povikala Predsjedniku hrvatske Vlade: “Marš u Hrvatsku“. U Mostaru su počele goriti hrvatske institucije, a Jasmila je bila uvjerena kako se radi o socijalnom buntu obespravljene raje. Robovi protiv hrvatskih robovlasnika. Kad je to plitko političko “ploveće kazalište“ demaskirano, evo Jasmile opet u HAVC po lovu. Na negativni odjek u javnosti na tu mutnu transakciju “reagovalo“je Društvo hrvatskih filmskih redatelja. Užasnuti “harangom“ protiv slobode, suradnje i umjetničke razmjene s BiH. To je stvarno po sistemu Ostapa Bendera: benzin naš, a ideje vaše. Ni na filmu ni pravice, da parafraziram Krležu. Bosancima nagrada u Berlinu. Srbi snimaju sjajne filmove o ratnim godinama. Hrvati također snimaju filmove kao što je Ustav RH po scenariju ofucanog jugonostalgičara Ante Tomića kojeg su ljevoruki filmski kritičari dočekali s neskrivenim oduševljenjem. Arsen Oremović, Nenad Polimac, Jurica Pavičić, Branimir Pofuk doslovno su uživali. Hrvat ustaša, homić, pedofil i Srbin skromni i simpa policajac. To je hrvatska filmska stvarnost. Hrvoje Hribar “I što je muškarac bez brkova“. Neka drugovi režiseri odu malo u kino izvan režiranih svečanih premijera. Vukovar, Huda jama, Domovinski rat…to je prekisela jabuka za Brešana, Grlića, Hribara, Matanića, Ogrestu, Schmida, Šovagovića, Zafranovića i ostale. Ali zato hrvatska ustašoidna kuna ide Dancima, Pišonji i žugi, Jasmili… Ako je i bilo malog zastoja zbog lex Hasanbegović to će sad promptno ispraviti naše Nina i Jasmila.

Najprevedeniji hrvatski pisci su Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić i Predrag Matvejević čija su djela sa engleskog, talijanskog i francuskog originala kompletno prevedena na hrvatski.

Autor: Zvonimir Hodak

ZADNJE VIJESTI