I Hitler nas je gledao!

Autor: Zvonimir Hodak

Netko će se zapitati: zašto se troši toliko tinte i papira na Norvežane, Hitlera, Petena i utakmicu iz 1936. g.? Odgovor je: zbog imaginacije. Zamislite stadion u Maksimiru ili Poljud i u press loži sliku Hitlera, Pavelića, Musolinija kako gledaju neku tekmu iz 1938. godine. Zamislite sve hrvatske antifašiste, mlade i stare, kakvu bi histeričnu dreku dignuli.

Norveška – prva asocijacija je poraz naše nogometne repke i smjena izbornika Nike Kovača. Usput rečeno, potpuno promašena. Bio izbornik Niko ili Ante Čačić, Hrvatska će kod kuće dobiti Bugare, u gostima Maltu te otići na prvenstvo Europe. Kako su nogometne glavešine svojedobno dale još jednu priliku Slavenu Biliću tako su i sad mogli svojim božanskim blagoslovom pomilovati Niku, a sve druge teorije spadaju u teoriju svih teorija koja se zove -trla-baba-lan. Na kraju im je Niko Kovač pokazao kako se ponaša gentleman.

No, Norveška mi je zanimljivija izvan balkanskih nogometnih razračunavanja. Od svih skandinavskih zemalja Norveška je imala najrazvijeniji pokret otpora Hitleru od 1941. g. do 1945. g. U tom razdoblju predsjednik Norveške vlade, koja je usko surađivala s nacistima, bio je Vidkun Quisling. On je postao sinonim za izdajstvo svog naroda i služenja agresorima zbog svoje zemlje. U Francuskoj je to bio, recimo, maršal Filip Peten, u Italiji Benito Musolini itd. Od onih koji nisu nikada bili uhićeni, a zanimljivo ni osuđeni u odsustvu, bio je i Ante Pavelić. Norvežani su Quislinga uredno osudili i smaknuli. Musolini je s ljubavnicom pao u ruke talijanskih partizana, a kako je prošao zna svaki srednjoškolac u RH. Peten je također osuđen na smrt, ali ga je Charles de Gaulle pomilovao. Rekli bi – različiti pogledi na one koji su povjerovali da će kup prvaka osvojiti Hitlerova Njemačka od onih koji su bili uvjereni da Staljin, Roosevelt i Churchill imaju bolje momčadi od Hitlera. Kad je za Njemačku repku zaigrao prvi crni nogometaš Gerald Asamoah 2001. g., sjetio sam se pokojnika i zamislio njegov izraz lica kad je odozgo gledao tu utakmicu.

No, dobro, napokon ću vam otkriti zašto su u moju kolumnu zalutali Hitler, Quisling, Peten, Staljin i drugi etablirani španeri. Naime, naši su došli u Oslo da norveškim ribarima pokažu kako mi Balkanci igramo nogomet i s tri nova boda pokažemo svoju klasu. Kako je završilo znamo i ne želimo se više prisjećati. Ali naši novinari, pravilno klasno odgojeni, doživjeli su još veći šok nego igrači na terenu. Došavši na Ullevaal stadion, u press centru mogli su vidjeti najznačajnije događaje iz povijesti norveške nogometne repke. Norvežani se odmah pohvališe kako je njih gledao i Adolf Hitler. Na velikoj fotografiji snimljenoj 7. kolovoza 1936. g., na Olimpijskim igrama u Berlinu, Norveška je savladala Njemačku s 2:0 i osvojila brončanu medalju. Na fotki se vidi kako Adi gleda tekmu i ne sanjajući da će jednog dana sveti bijeli dres Njemačke navući Gerald Asamoah. Nikada redakciji nisam ni pokušao sugerirati naslov kolumne, ali sad bi preporučio ovaj “I Hitler nas je gledao“. I na kraju, netko će se zapitati: zašto se troši toliko tinte i papira na Norvežane, Hitlera, Petena i utakmicu iz 1936. g.? Odgovor je: zbog imaginacije. Zamislite stadion u Maksimiru ili Poljud i u press loži sliku Hitlera, Pavelića, Musolinija kako gledaju neku tekmu iz 1938. godine. Zamislite sve hrvatske antifašiste, mlade i stare, kakvu bi histeričnu dreku dignuli. Probajte si dočarati iskreni sram na licima Ante Tomića, Miljenka Jergovića, Jurice Pavičića, Vedrane Rudan, Jelene Lovrić, Branimira Pofuka ili facu Stipe Alfiera na HRT-u. Zoran Stevanović i njegova udruga za cinkanje “Fare” odmah bi otišli u partizane, i to u Ravnu goru, točnije u selo Ba, gdje je poznati antifašista Draža Mihajlović gledao preko Eurosporta tekmu Njemačka – Norveška i zavijao za Norvešku. Jer nije voleo Nemce kao i svaki pravi antifašista. Za Maksimir i Poljud možemo zamisliti. U mašti je sve dozvoljeno. Ali za Kantridu nema mašte. Frljić, Jovanović, Stevanović i gradonačelnik takovu sramotu gradu heroju Rijeci nikada ne bi dopustili. Sliku Benita Musolinija kako gleda utakmicu Rijeka-Udineze. Nakon takvih fašističkih skandala, Milorad Pupovac opet bi morao u Saboru uvoditi red sa žutom trakom oko ruke.

U Nizozemskoj je legalizirana prostitucija pa će kurve rata slobodno štajgati pred Haškim sudom.

Dok papa Franjo prima u Vatikanu srpskog predsjednika Nikolića kako bi čuo pravu destiliranu istinu o pok. kardinalu Stepincu, u Srbiji se priprema pravna i politička rehabilitacija Dragutina Dimitrijevića Apisa, osnivača terorističke organizacije Crna ruka – Ujedinjenje ili smrt. Ovo ujedinjenje znači pragmatičnu želju da svi Srbi žive u jednoj državi. U praksi to znači ujedinjenje s Hrvatskom, Dalmacijom, Slavonijom, Likom, Kordunom i Banijom kako nas je podučio papin informator Irinej. Od ujedinjenja, kao što nas povijest uči, ništa ali smrti, kao originalnog srpskog proizvoda, koliko ti srce želi. 1903. g., srpski junak Apis izmasakrirao je kralja Aleksandra Obrenovića i kraljicu Dragu te ih nakon toga bacio kroz prozor. Nakon tog, tipičnog srpskog, herojstva Apis stoji iza atentata Gavrila Principa na prijestolonasljednika Ferdinada zbog kojeg su u Prvom svjetskom ratu izginuli milijuni ljudi. Ubivši Obrenoviće Apis je doveo na vlast regenta Aleksandra Karađorđevića koji se 1917. g., s Apisom obračunao tako da ga je dao strijeljati u Grčkoj. Kao što vidite jedna nezaustavljiva spirala smrti koja je inspirirala Acu Vulina, koji vidi Apisa kao simbol naraštaja željnog slobode pa je za njega Dragec pravi srbijanski velikan. Velikan koji je miroljubivo poručio ili smo svi Srbi ili smrt. I s takvim likovima mora Sveti Otac voditi razgovore je li solunski dragovoljac na srpskoj strani blaženi kardinal Alojzije Stepinac dostojan da bude proglašen svecem. Možda ipak dođe do nekog razumnog kompromisa ako Toma Grobar papi Franji predloži da umjesto posjeta Jasenovcu odmah proglasi svetim Dražu Mihajlovića i Apisa. Možda se uz njih prošverca i srpski dragovoljac Stepinac.

Zanimljiv je sud hrvatskih istoričara i srpskih povjesničara o pokretu za rehabilitaciju Apisa i “Crne ruke“, jedne klasične terorističke organizacije. Hrvoje Klasić se još nije javio. Možda i bolje. Ali njegov alter ego Tvrko Jakovina misli da je sve to besmisleno i da iscpljuje. Misli da je Apis već 1953. g., rehabilitiran kao antirojalist. Hrvatski istoričar misli da nema razloga za zabrinutost u Hrvatskoj što se u Srbiji glorificira i pretvara u nacionalnog junaka osoba koja želi Srbe sve u jednoj državi ili smrt. Osoba koja je uspješno organizirala atentate kako bi Srbi živjeli u jednom toru. Srpska povjesničarka Dubravka Stojanović ne bi se složila s drugom Tvrtkom. Piše Dubravka “Defenestracijom kraljevskog para, Apis je kroz prozor bacio svaku nadu da bi Srbija mogla ući u stabilno razdoblje. Zato je taj zločin iz 1903. g., prazločin, onaj iz kojeg su proizlašli svi drugi u dugom trajanju od 1903. g. do 2003. g… Državni pokop Apisa na Kalamegdanu jasno bi poručio da s tog puta ne skrećemo”. E, kad bi postojao neki papin nuncij koji bi Svetom Ocu skrenuo pažnju s kim se ustvari savjetuje oko kanonizacije Alojzija Stepinca.

Milorad Pupovac smatra da Srbi za provedbu plana SVI SRBI U JEDNOJ DRŽAVI nikako ne mogu snositi kolektivnu krivnju jer su nastupili kao jedan.




I sam sam bio tronut kad sam pročitao da će naša predsjednica Kolinda u Sarajevu primiti nagradu Isa-beg Ishaković. Usput nisam znao da Predsjednica puši. Pa tko je Isa-beg Ishaković? Kažu da je ostao upamćen kao graditelj brojnih vjerskih objekata te kao osnivatelj osmanskog Sarajeva. Prema nekim povjesničarima (ne onih s odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu) uspon je ostvario zahvaljujući nemilosrdnoj vojnoj karijeri i zulumom nad kršćanima srednjevjekovne Bosne pod turskom okupacijom. Broj žrtava penje se na desetke tisuća ubijenih. Sad mi je prilično jasno zašto papa Franjo, prilikom posjeta Sarajevu, nije ni jednom prilikom spomenuo Hrvate. Kao što se Kolinda nije zainteresirala tko je Isa-beg Ishaković, tako se ni Papa nije zapitao otkuda su sve one trobojnice i koga one predstavljaju. Dobro, stvar je donekle spasio kardinal Puljić koji je u jednom danu čak dva puta spomenuo ime Hrvat ili Hrvati. Odlazeći u Sarajevo po nagradu koja nosi ime časnog Isa-beg Ishakovića, nigdje nisam mogao pročitati neki suvisli komentar nekog časnog povijesničara tipa Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine ili Dragana Markovine. Oni su bili zauzeti svetom borbom Filozofskog faksa protiv krucijalnog problema RH – pokličem ZDS. Povijesničari s Filozofskog fakulteta ističu u svom proglasu da bi potpisnike peticije ZDS znanstvenike, sveučilišne profesore i akademike trebale ocijeniti nadležne institucije. Vjerojatno su se sa sjetom sjetili partijskih ćelija, gradskih komiteta, SUBNORA i kaznenih sudova bivše Juge. Drugovi se digoše na zadnje noge! K’o u idilično doba, recimo, sedamdeset i prve godine. Kažu drugovi: “U ovom slučaju to bi značilo da su potpisnici ove peticije trebali podastrijeti primjere uporabe ovog ustaškog pozdrava prije pojave ustaškog pokreta. Budući da to nisu učinili, odstupili su od temeljnih načela znanstvenog rada i time doveli ne samo svoj ljudski nego i znanstveni kredibilitet u pitanje. U tom ćemo smislu predložiti njihovo isključenje iz svih strukovnih udruga hrvatskih povjesničara“. Kako iza ovog ljevičarskog pamfleta nije stao prof. dr. Ivo Banac, za očekivati je da će prijava protiv njega ići izravno vojnom sucu Ivanu Fumiću, a ostale potpisnike trebalo bi “prevaspitati“. Bože! 2015. g., a recidiv komunizma je galvaniziran u glavama “hrvatskih povjesničara.“ Radi se o 30-ak profesora na čelu s predstojnikom Odsjeka za povijest dr. Tvrtkom Jakovinom i glavnim režiserom hajke Hrvojem Klasićem. Evo ljudi koji, zahvaljujući nikad provedenoj lustraciji, još žive u sferi javne i svake druge osude svih onih koji ne misle kao oni. Dr. Damir Agić, dr. Neven Budak, dr. Ivo Goldstein, dr. Ivica Prlender, dr. Borislav Grgin, dr. Iskra Iveljić, dr. Bruna Kuntić Makvić, dr. Mirjana Matijević-Sokol, dr. Nenad Moačanin, dr. Drago Roksandić, dr Mario Strecha, dr. Božena Vranješ-Šoljan i da ih ne nabrajam baš sve. Nije sporno što drugovi i drugarice imaju svoj stav. Skandalozno je što ljevičarske perjanice s jednog u suštini neokomunističkog faksa odmah traže isključenje neistomišljenika iz svih strukovnih udruga te dovode u pitanje kako njihov znanstveni tako i ljudski kredibilitet. To su nasljednici i sljedbenici Mladena Zvonarevića koji je sedamdeset i prve javno, zajedno s Jožom Horvatom i Gustavom Krklecom, tražio zatvaranje studenata i svih onih koji su potpisali Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika. Za razliku od tih idiličnih vremena, danas kriptokomunisti mogu pucati samo na osobni i znanstveni kredibilitet te tražiti: “van s njima iz svih strukovnih udruga”. I tako drug do druga, eto nam povijesna udruga!

Na veličanstvenom skupu povodom Dana antifašističke borbe na Trgu žrtava fašizma, nisu dominirali antifašistički borci već antifašistički specijalci.

Slavica Lukić je provela u Jutarnjem listu empirijsko istraživanje o neprogresivnom odnosu pravosuđa prema starohrvatskom pozdravu ZDS. Zgrožena, Slavica je uzela kao bazičnu godinu 2010. g. Naslov “Istraga : kako sudovi tretiraju ustaški pozdrav“. Kaže naša Slava: “Na sudu od 2010. g., samo 13 kazni za uzvik ‘Za dom spremni’”. Zamislite, u tih 13 kazni nema čak nijedne doživotne robije. Nema ni smrtne kazne. Nema ni statistike koliko je “zločinaca“ oslobođeno. Ni empirijska istraživanja nisu što su nekad bila.




Enigmatski biser: kadrovskom premetaljkom, podmetaljkom, ispuštaljkom i spuštaljkom SLOBODNA DALMACIJA postane PODOBNA DALMACIJA.

Autor:Zvonimir Hodak
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.